Da se tada plaćalo kao danas, bilo bi šoldi

Nogometna Australija u povijesti je imala jako puno igrača stranaca koji su branili njihove boje, a Franko Mičić vjerojatno je jedini Zadranin koji je igrao za njih. Sada 73-godišnji umirovljenik, koji ljeti posjećuje stari kraj na Puntamici, od mladih se dana opredijelio za nogomet jer tada u Zadru nije bilo puno sportova, a najrašireniji bio je svakako nogomet. Sva četiri brata Mičić, Vitorio, Đenko, Gvido i Franko igrali su u lokalnoj ligi koju su nastupili sačinjavali Benkovac, Omladinac, Maraska, Bagat i Jadran Sutomišćica. Tu su igrali igrači koji su željeli kad tad otići u Zadar. Tada se dogodio prvi smrtni slučaj na zadarskom igralištu kada se tijekom igre između Maraske i Bagata na teren srušio vratar Nino Marin. Tako je i Franko Mičić 1956. završio u juniorima Zadra u kojem su već tada bili Skoblar, Pilić, Vele, Đodan, Kršlović, Petani…
– Jednoga ljetnjeg dana kada sam došao kući s kupanja otac mi je rekao bi li išao kod tete u Ameriku – kaže Franko. Kada mi je spomenuo tetu i Ameriku ja bih bio poletio. Tada se preko granice išlo ilegalno pa sam tako završio blizu Milana u izbjegličkom kampu. Imao sam sreće da me nisu vratili natrag kao neke naše iz Preka. Potom su me prebacili u Napulj u izbjeglički kamp. Tu smo gotovo svaki dan igrali nogomet gdje su ćini se primjetili moje dobre igre. Tako sam dobio ponudu da igram za jedan lokalni klub iz Napulja, međutim, meni je samo Amerika bila u glavi, a ne nogomet. Živio sam u kampu, ali sam za njih igrao dvije godine u nižerazrednoj ligi. Kako sam imao garanciju za Ameriku čekao sam polazak. Jednog dana su mi jednostavno donijeli papire i rekli – ideš za Australiju. Što sam drugo mogao pa smo tako do Australije putovali 35 dana. U Melbourneu su nas dočekali ljudi iz jugoslovenskog ujedinjenog sportskog kluba čiji je predsjednik bio jedan imućniji Hrvat. Kako sam kasnije doznao, oni su imali ljude u Italiji čiji je zadatak bio da sve dobre igrače iz kampova usmjeravaju u Australiju – kaže Franko.
Možda bi se i u Americi bavio nogometom ali, tada Mičić nije mogao ni zamisliti da će u Australiji napraviti prilično sjajnu nogometnu karijeru. Našli su mu stan i posao te započeo igrati. Od 1959. do 1977. je u osamnaest sezona igrao u ligi države Victorije u kojoj je tri puta, 1964., 1967. i 1973. godine izabran za najboljeg igrača lige za što je dobio posebne zlatne medalje. Njegov je klub pet puta osvajao prvo mjesto, a kao odličan vezni igrač često je davao golove te je pozivan u državnu reprezentaciju Victorije, za koju je odigrao čak 60 utakmica kao kapetan momčadi. Za tu reprezentaciju zadnji je nastup imao 1976. sa 36 godina. Karijeru je okončao 1978. u Melbourne Hakoahu. Uz to uspio je odigrati 13 utakmica za reprezentaciju Australije, međutim, kako je neko vrijeme Australija bila izbačena iz FIFA-e (tada su igrali samo protiv svjetski poznatih klubova) računa se da je kasnije odigrao šest međunarodnih utakmica za reprezentaciju za koju je dao dva gola.
– Mogu reći da je liga Victorije bila zaista jaka. Bilo je jako puno igrača iz Europe i to vrlo dobrih igrača iz Poljske, Austrije, Italije, Nizozemske jer su svi klubovi htjeli osnažiti svoje redove. Na svakoj utakmici stadioni su bili puni sa 25-30 tisuća ljudi. Eh, da se tada plaćalo kao danas bilo bi šoldi. Od kluba smo dobivali tri funte, ali to je bilo dovoljno za plaćanje hrane i stana. Od nogometa se nije moglo živjeti zato je posao bio najvažniji. Sada dobri nogometaši dobro i zarađuju, a ja sam morao na visokim ljestvama i visini piturati i poslije na utakmicu – ha, ha. Između ostalih za koje sam radio bio je i Zadranin Izidor Maršan. Jedina olakotna stvar je bila to što sam kao reprezentativac Victorije s vremenom dobivao bolje plaćeni posao. Nakon rastanka s aktivnim nogometom kasnije sam igrao onako da mi prođe vrijeme te sam se uhvatio golfa. Moram priznati da me golf zarazio, kada ga počnete igrati ne znate stati, a i odličan je za rekreaciju. Srića da sam ušparao nešto šoldi pa mogu doći do svojih, do Puntamike – kaže Mičić.