Imao sam sreću raditi u Zadru i nadam se da ću je ponovno imati

Tihomira Bujana, košarkaškog stručnjaka rodom iz Zagreba, odavno već „svojatamo“ kao našega – Zadranina. U zadarsku je košarku ušao 1998., kada je na poziv Danijela Jusupa postao pomoćni trener KK Zadra. Otada do prošle godine samo je dvije sezone proveo izvan grada košarke, po jednu u Širokom i Križevcima. Posljednji angažman imao je u sezoni 2013./14. na klupi Jazina, da bi 2015. ponovno sve dogovorio sa Sonik Puntamikom, klubom s kojim je desetak godina ranije ostvario povijesne uspjehe, promoviravši ga u A-1 ligu, te izborivši nastup na završnom turniru Kupa Krešimira Ćosića kao jedini drugoligaš u povijesti kojemu je to uspjelo. Prošlog ljeta počeo je tako trenirati Puntamičane, a onda je stigao zanimljiv poziv iz Gruzije.
Boisin poziv
– Bio sam u kontaktu s Vladimerom Boisom, koji je igrao za Zadar dok sam ja bio trener u klubu i otada smo zadržali uzajamno košarkaško poštovanje. Kako je on već neko vrijeme potpredsjednik Gruzijskog košarkaškog saveza, pokušavao je dovesti stručnjake s naših prostora da pomognu u radu s mladima, dakle u selekciji, organizaciji, treningu… Prošle godine smo to konačno uspjeli realizirati i postao sam koordinator Saveza za sve omladinske selekcije – priča Bujan, koji je ujedno i jedan od pomoćnika Iliasa Zourosa, izbornika seniorske reprezentacije Gruzije.
– Prvi kontakt s ljudima iz Saveza imao sam na Europskom prvenstvu prošle godine u Zagrebu. Pod vodstvom tadašnjeg izbornika Igora Kokoškova ušli među 16 najboljih, što je bio povijesni uspjeh za gruzijsku košarku. U četvrtfinalu smo odigrali sjajnu utakmicu s Litvom, koja je kasnije osvojila srebro. Bili smo u igri do samoga kraja, ali smo ipak izgubili četiri razlike. Ove godine smo, pak, s izbornikom Zourosom osvojili prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini za Eurobasket 2017., ispred Crne Gore.
Gruzija je prošle godine, između ostalih, pobijedila i Hrvatsku, a riječ je o zemlji s popriličnim brojem vrlo dobrih košarkaša, od igrača s NBA iskustvom poput Pachulie i Ckitišvilija (ranije i Vladimira Stepanie, koji je prvi „probio led“), do Sanikidzea, Markoišvilija, Šengelie, Šermadinija, Cincadzea… Uspješnu karijeru imao je i Vladimer Boisa koji, nakon teške ozljede u posljednjoj utakmici u dresu Zadra, nije još puno igrao, ali zato sada nastoji svojim iskustvom i poznanstvima podići košarku u svojoj zemlji na višu razinu.
– Vlado je dugo radio sa Zmagom Sagadinom, jako dobro zna kako je postigao neke stvari u životu i zna to cijeniti. Osim toga, cijeni i rad stručnjaka s prostora bivše Jugoslavije i htio je dovesti nekoga odavde, jer mu je jasno što je to i koliko je to drugačije od onoga što se radi u Gruziji. Igrači tamo imaju fizičke predispozicije i talent, ali treba im objasniti što se, kako i zašto radi i usaditi im sustavan rad – pojašnjava Bujan.
Zadar u srcu
To je vrlo važno i zato što je većina sadašnjih nositelja seniorske reprezentacije na zalasku karijere.
– Vezali smo nekoliko vrlo dobrih rezultata, ali činjenica je da su ključni igrači, koji zaista igraju po vrlo dobrim klubovima, polako na odlasku. Zato se nadamo da ćemo, uz kvalitetan rad, kroz koju godinu dobiti ponekog mladog igrača, koji će ih na pravi način moći nadomjestiti.
Bujana ugovor s gruzijskim savezom veže još jednu sezonu.
– Za sada sve ide po planu i vjerujem da ćemo i ove godine imati uspješnu suradnju. Naravno da je to nešto, što bi trebalo raditi dugoročno, ali idemo korak po korak. Osnovna ideja je da se napravi selekcija igrača, te da se oni educiraju, a uz to dosta radimo i na edukaciji njihovih trenera, kako bi oni mogli nastaviti to raditi. Također, jedna od važnih stvari kojima se bavimo je popularizacija košarke po regijama. Trenutačno je najveća koncentracija u tri-četiri grada, posebno u Tbilisiju, dok ostale regije nisu toliko košarkaški zastupljene pa nastojimo animirati ljude i djecu na tim prostorima da proširimo bazu.
Povratak kući?
– Tu mi je obitelji i naravno da planiram živjeti u Zadru. Hoće li to biti odmah nakon završetka ugovora u Gruziji ili kasnije, to ćemo tek vidjeti, ali svakih nekoliko mjeseci sam tu, barem na par dana.
Biste li voljeli ponovno raditi u zadarskoj košarci?
– Naravno. Imao sam tu sreću da radim u sredini gdje je velik interes navijača, a to je uvijek nešto posebno. Što te više ljudi prati, to su zadovoljstvo i motiv veći. Jasno da to nosi i određeni pritisak, ali sport se i igra zbog navijača i to ima svoju draž. U Zadru mi je uvijek bilo lijepo raditi i nadam se da ću, kada se vratim, ponovno tu pronaći posao – za kraj će Bujan.

Paralela Gruzija – Hrvatska

Možemo li povući paralelu između gruzijske i hrvatske košarke?
– Tamo je mnogo manja baza, ima manje igrača, pogotovo mladih, iako je po broju stanovnika Gruzija otprilike kao Hrvatska. U svakoj generaciji se pojavi poneki zanimljiv potencijal, koji ima talent i igra košarku na određenoj razini, ali teško je stvoriti kvalitetnu mladu selekciju, što u Hrvatskoj, primjerice, nije problem. To je najveća razlika. Najveći problem je što nemaju sustavan rad i to im pokušavamo usaditi.
Gruzijska liga ima osam klubova, a prošle sezone prvak je bio Kutaisi, za kojega je igrao Zadranin Ivan Mikulić.
– To je liga u kojoj stranci rade razliku i dižu kvalitetu. Svaka momčad ima po dva-tri Amerikanca, ima i nešto Ukrajinaca, a pojavi se i poneki igrač s naših prostora. Kada ne bi bilo njih, ako bismo povukli paralelu, mislim da su gruzijski igrači otprilike na razini prve hrvatske lige – smatra Bujan.

Ragbi pa nogomet i košarka

Kakav je interes navijača za košarkom u Gruziji?
– Interes postoji, jer je to zemlja s dugom košarkaškom tradicijom i vrlo su ponosni na to. Zapravo, na prostoru bivšeg SSSR-a oni su prvi krenuli pa tek onda CSKA i ostali. Dinamo Tbilisi je bio prvak Europe 1962., a jedini problem je što mnogi još žive u tim prošlim vremenima. Treba im malo približiti europske sisteme. Inače, po posjećenosti smo bili prva reprezentacija u kvalifikacijama za EP 2017. Na sve tri domaće utakmice dvorana kapaciteta 8500 mjesta bila je rasprodana.
Iako, prvi sport nisu ni košarka ni nogomet.
– Kod njih je ragbi sport broj jedan, jako ga prate. Prošle godine su se prvi put plasirali na Svjetsko prvenstvo i to je bio velik uspjeh. Nakon toga su košarka i nogomet otprilike izjednačeni.
Kakav je život u Tbilisiju?
– Najteže je što sam odvojen od obitelji, ali što se tiče grada, ništa mi ne nedostaje. To je veliki, europeiziran grad od dva milijuna ljudi i nudi sve sadržaje kao i ostale metropole.

Lijepe zadarske uspomene

Mnogo toga ste proživjeli u zadarskoj košarci. Što vam je ostalo u najljepšem sjećanju?
– Puno je lijepih uspomena. Krenimo od pobjede protiv Zagreba u četvrtfinalu Kupa Krešimira Ćosića 2005., kada je Borik postao prvi drugoligaš koji se plasirao na Final four i kasnije to više nitko nije ponovio. Prvi put smo, kao mali klub, napunili Jazine u polufinalu s Cibonom. Također, tada je Borik prvi put u službenoj utakmici pobijedio Zadar, što je ranije bilo nezamislivo. Naravno, pobjeda u polufinalu Kupa 2011. sa Zadrom protiv Cedevite u Zagrebu, kada smo igrali s istom petorkom svih 40 minuta, bila je nešto nevjerojatno. U posebnom su mi sjećanju i one davnije godine, kada smo pobjeđivali CSKA, osvojili Kup u Zagrebu 2000. i općenito atmosfera u Jazinama u sezoni Rađe i Komazeca, koja je bila neponovljiva – prisjeća se Bujan.
Kao trener ste zabilježili i pobjedu protiv Sergia Scariola.
– Bilo je to na kraju sezone 1998./99., kada smo igrali prijateljsku utakmicu na gostovanju kod tadašnje Tau Ceramice, povodom njihovog dana grada. Išli smo tamo bez prvog trenera Jusupa, te još nekoliko bitnih igrača: Kovačića, Naglića, Lewisa, Maloče… Ipak, uspjeli smo ih pobijediti.

Zadru treba razvojna momčad

Kao i KK Zadar i Sonik Puntamika je danas daleko od sretnih dana, već godinama se ne uspijeva izvući iz A-2 lige.
– Nadam se da će svima krenuti nabolje, jer Zadru je potrebno da ima još jednog stabilnog A-1 ligaša, koji bi mu bio razvojna momčad. To je, uostalom, bila ideja i kada sam ja vodio Borik. Sjetite se samo Roka Stipčevića, koji je sa 19 godina bio drugi strijelac prvenstva Hrvatske iza Todora Gečevskog. Ta sezona u Boriku ga je napunila samopouzdanjem i bila mu je odlična smjernica za dalje. Da bi se to ponovno ostvarilo, mora se povećati masovnost, kako u gradu, tako i u regiji. Treba stvoriti široku bazu i napraviti dobru selekciju, a ta razvojna momčad ne treba biti toliko opterećena rezultatom, koliko razvojem igrača, koji bi kasnije bili zanimljivi prvom sastavu Zadra – kaže bivši trener Zadra i Borika.

Petorka iz Dubrave u Zadru

Što kažete na ovu petorku: Darko Krunić, Mario Maloča, Karlo Vragović, Igor Marić, Mislav Brzoja i trener Tihomir Bujan?
– Ha,ha, sve dečki iz Dubrave koji su došli do KK Zadra. Tu je bio i Mladen Erjavec, koji doduše nije iz Dubrave, ali je veći dio karijere proveo u našem klubu. Dubrava ima lijepu košarkašku tradiciju, dobru bazu i sustavnim radom, još od vremena kada smo mi bili mlađi, a vodio nas je trener Srećko Medvedec, stvara igrače. Dosta je košarkaša poniklo u tom klubu, što je potvrda kvalitetnog rada i nadam se da će se uskoro i oni vratiti u prvoligaško društvo.