Dajemo li kunu prosjaku ili “tajkunu”?

Premda se čini hladno i nesamilosno, trebalo bi kad ugledamo prosjaka na mostu ili trgu, pred vratima, razmisliti prije nego se mašimo za džep. Jer, uglavnom tu kunu ne dajemo konkretnome prosjaku, već njegovom bogatom ucjenjivaču

Usred ovonedjeljnoga ručka na je vrata pozvonila prosjakinja. Bila je to žena srednjih godina, naglašeno prljava, a s njom još prljavija djevojčica. Treba razlikovati siromaštvo od prljavštine, kazala je Zadranka kojoj je ova žena pokvarila nedjeljni ručak, jedini u tjednu kada je obitelj na okupu.
Prosjački raspored
Ona stanuje na Maraski i priča da je žena zvonila na sva vrata u zgradi pa su joj neki susjedi dali poneku kunu, drugi su joj dali malo hrane, a jedan ju je poslao ravno – gradonačelniku! Rekao je da tamo daju socijalnu pomoć, bez obzira što je prosjakinja rekla da je iz Karlovca.
Vjerojatno je ova ista žena obilazila i druge zgrade, možda i četvrti u Zadru, a možda je ona bila zadužena samo za jedan dio grada. To znade njezin gazda, onaj koji raspoređuje prosjake, jer odavno znamo kako je prosjačenje vrlo unosan biznis i da oni na vrhu piramide žive izrazito bogato i da iskorištavaju nemoćnike prisiljavajući ih na prosjačenje. Prosjačenje je čak i međunarodni biznis, mogli bismo kazati. Primjerice, u Trstu se može vidjeti prosjak, koji je inače svakodnevno na ulicama središta Rijeke, a samo vikendom u talijanskim gradovima. Bez jedne noge je i netko ga doveze na “radno” mjesto, smjesti na neku prometnu lokaciju i opet potkraj dana dođe po njega i po utržak.
Prisjetimo se i kako smo na našem Narodnom trgu vidjeli kada je muškarac ošamario prosjakinju, koja se uopće nije branila. Očito joj je to bio gazda, kojemu je možda pokušla utajiti koju isprošenu kunu.
Isto tako na trgu sam proteklo ljeto sjedila s prijateljicom iz Splita, a ona je u jednome trenutku pogledala jednoga momčića od nekih petnaestak godina i nasmijala se, a on joj je odvratio osmijeh. Objasnila mi je da je to momak iz Splita, prosjak, koji oko stolova prosi kune za sendvič i eto ga stigao i u Zadar.
S obzirom da mu je ona već u Splitu održala lekciju da se okani prosjačenja i radi nešto pristojnije, on je i nju prepoznao i zato joj se nasmijao. I nastavio prositi oko stolova svih kafića na trgu.
Po nalogu gazde
Novinari su pokušali “intervjuirati” neke prosjakinje na gradskome mostu, ali nisu uspijevali iščupati niti jednu riječ, osim da su bez posla, s djecom su, a ostavljene od muža.
To je samo djelić priča o prosjacima, kojih i u Zadru ne nedostaje, osobito tijekom ljeta, kada je na ulicama puno više ljudi, kada su gužve. Gazde dovoze svoje “robove”, najčešće invalide, koje vjerojatno ucjenjuju i zahtijevaju da za njih prose. Neki kažu da je riječ o organiziranoj mreži pravih tajkuna, koji vladaju ovakvim nesretnicima, manje-više invalidima, kao i mlađim posrnulim ženama, čak vladaju i s djecom, često rođenom na ulici, kojima uzimaju svu zaradu, a daju im tek ponešto hrane za preživljavanje.
Dakle, prosjaka ima i u izvansezonskome razdoblju i osim prosjačenja na ulici, obilaze naše stanove nedeljom, što može biti dodatno sumnjivo. Jer, brojni Zadrani baš nedjeljom nisu doma, a od prosjaka do lopova je mali korak.
Premda se čini hladno i nesamilosno, trebalo bi kad ugledamo prosjaka na mostu ili trgu, pred vratima, razmisliti prije nego se mašimo za džep. Jer, uglavnom tu kunu ne dajemo konkretnome prosjaku, već njegovom bogatom ucjenjivaču, koji možda iz prikrajka sve to promatra. A policija bi trebala rastjerati svakoga od njih, jer prosjačenje pruža ružnu sliku o našem gradu, ali i o svima nama.