Izložba za 90. godišnjicu svršetka Prvog svjetskog rata

Ovo je mali doprinos Narodnog muzeja Zadar, kojim se priključujemo sličnim manifestacijama ostalih hrvatskih gradova. U Puli je tako organizirana izložba „Za cara i domovinu”, a u Osijeku je trenutno izložba „Dadoh zlato za željezo” Hrvatskoga povijesnog muzeja. Rijeka je organizirala izložbu s fotografijama jednog riječkog fotografa, koji je snimio oko 1000 fotografija iz vremena Prvog svjetskog rata
Prije točno 90 godina, 11. studenog 1918. godine, Njemačka je kao posljednja sila Trojnog saveza potpisala kapitulaciju i time se završio Prvi svjetski rat. U njemu su se, ponajviše u sastavu Austro-Ugarske vojske i mornarice, borili i Hrvati. Doprinos obilježavanju ove obljetnice dat će i Zadar, odnosno Narodni muzej Zadra izložbom „23. dalmatinska pješačka pukovnija Lacy i 23. domobranska pukovnija u Prvom svjetskom ratu 1914. – 1918.” koja će se večeras otvoriti u Gradskoj loži. Koncepciju izložbe, kao i tekst izložbe i legendi izradio je Vladimir Alavanja, voditelj Zbirke novije povijesti pri Odjelu Muzej grada Zadra. Dobar je to povod za razgovor s autorom izložbe.
Zadarske pukovnije
– Ovo je izložba o, usuđujem se reći, zadarskim pukovnijama koje su se u Prvom svjetskom ratu borile na strani poraženih Centralnih sila, naravno u sklopu vojske Austro-Ugarske monarhije. To su 22. pješačka pukovnija, izvorno 22. K. u. K. Infanterie Regiment, i 23. pješačka domobranska pukovnija ili 23. K. u.K. Infanterie Landwehrn Regiment. Kada su osnovane, 22. tamo 60-ih godina 19. stoljeća, a 23. godine 1893. spajanjem 79. zadarske i 80. splitske domobranske pješačke bojne, sjedište im je bilo u Zadru. Vojni obveznici zadarskog kraja služili su i u drugim Austro-Ugarskim vojnim postrojbama, primjerice dosta ih je bilo u 37. dubrovačkoj pješačkoj pukovniji te u 4. bosanskohercegovačkoj pukovniji. Sve vojne postrojbe u Kraljevini Dalmaciji bile su pod Vojnim zapovjedništvom u Zadru. Zapovjedni jezik u obama pukovnijama čiji ratni put na ovoj izložbi predstavljamo bio je Njemački. Još valja pripomenuti kako je 22. pješačka pukovnija 1888. godine nazvana „Lacy” u čast na austrijskog generala iz 18 stoljeća Graffa Moritza von Lacya. Vrlo brzo po osnivanju pukovnije su u skladu sa izmjenama političke situacije u regiji premještane na jugoistok. Kada je došlo do aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, kompliciranja odnosa među balkanskim državama, te do Prvog i Drugog balkanskog rata pukovnije su razmještene u Sinj gdje su ostale do 1914. godine. Godine 1909. formira se 16. korpus u sastav kojega ulaze obje „zadarske” pukovnije. Budući da Prvi svjetski rat nije izbio posve neočekivano, a situacija se stala dalje komplicirati pukovnije se pred samo izbijanje rata nalaze u Mostaru u sastavu 16. korpusa, koji je opet bio pod zapovjedništvom Pete armije sa sjedištem u Sarajevu. Po objavi rata Srbiji obje su pukovnije angažirane na jugoistočnom bojištu kada su počele s borbenim djelovanjima prema Srbiji i Crnoj Gori. Teške borbe s velikim gubicima vodile su 22. pješačka i 23. pješačka domobranska pukovnija na planini Zajčici i Milenkovom kamenu na Drini. U sklopu Potierove ofenzive uspjele su se probiti u unutrašnjost Srbije do Šapca i Užica. Čak je jedan bataljun 22. pješačke pukovnije poslan u Galiciju na Istočni front. U ovim bitkama sa Srbijom obje „zadarske” pukovnije imale su, kao i čitava Austro-Ugarska vojska, velike gubitke.
Ulaskom Italije u rat na strani sila Antante 1915. godine položaj se Austro-Ugarske vojske dodatno pogoršao. Kako se to odrazilo na sudbinu dvaju „zadarskih” pukovnija?
– „Vjerolomstvom Italije”, odnosno izlaskom Kraljevine Italije iz tabora Centralnih sila i ulaskom u Antantin savez, te objavom rata Austro-Ugarskoj 1915. godine „zadarske” pukovnije su izmještene na talijanski front, odnosno na pozicije na Soči. Jedan je bataljun otišao na položaje u Južni Tirol.
Za cara i domovinu
Tamo su pukovnije držale frontu na planinama Zagori, Plaveh, Podgori i kod Sabatina. Dodatnim popunjavanjem zbog velikih gubitaka još je više žitelja zadarskog kraja mobilizirano u 22. pješačku i 23. pješačku domobransku pukovniju. Na talijanskom su bojištu pukovnije bile su sastavu Treće armije pod zapovjedništvom feldmaršala Svetozara Borojevića. Precizni podatci o gubicima 22. pukovnije postoje, oni su 5.528 mrtivh vojnika. Nažalost o gubicima 23. domobranske pukovnije teško ih je naći. O žestini borbi neizravno svjedoče ukupni gubici Austro-Ugarske vojske koja je u tzv. dvanaest sočanskih bitaka imala 186.621 mrtvog vojnika, 687.277 ranjenih i 534.324 zarobljenih vojnika. No, do kraja rata Talijanska vojska frontu nije probila.
Hrvatski su gradovi početkom ove obljetničke godine već organizirali nekolicinu izložbi u spomen na Hrvate sudionike Prvog svjetskog rata. Koji je cilj vaše izložbe?
– Cilj ove izložbe je da grad Zadar na dostojan način obilježi 90. godišnjicu svršetka Prvog svjetskog rata. Ovo je mali doprinos Narodnog muzeja Zadar, kojim se priključujemo sličnim manifestacijama ostalih hrvatskih gradova. U Puli je tako organizirana izložba „Za cara i domovinu”, a u Osijeku je trenutno izložba „Dadoh zlato za željezo” Hrvatskoga povijesnog muzeja. Rijeka je organizirala izložbu s fotografijama jednog riječkog fotografa koji je snimio oko 1000 fotografija iz vremena Prvog svjetskog rata.
Koja će se sve građa moći vidjeti na izložbi? Kako je izložba koncipirana?
– Narodni muzej Zadar nema tako bogat fundus iz razdoblja Prvog svjetskog rata. No zato imamo 50-ak izrsnih fotografija Zadranina, časnika u Austro-Ugarskoj vojsci u vrijeme Prvog svjetskog rata, Zvonimira Novakovića nastalih na Talijanskom bojištu. Za ovu izložbu uspjeli smo prikupiti i 30-ak fotografija iz zadarskih obiteljskih albuma, a ovu priliku koristim da im na tome zahvalim kao i da ostale Zadrane i Zadranke koji u svojim domovima imaju poneku fotografiju svojih predaka iz Prvog svjetskog rata pozovemo da ih donesu u Narodni muzej Zadra, gdje ćemo ih presnimiti i tako trajno sačuvati za buduće generacije. Prilikom istraživanja Državnog vojnog arhiva u Beču kojeg sam poduzeo za ovu izložbu uspio sam pronaći 20-ak fotografija 22. pješačke pukovnije. Nadalje, Hrvatski povijesni muzej iz Zagreba ima također 20-ak fotografija časnika 16. korpusa među kojima se nalaze i časnici 22. pješačke i 23. pješačke domobranske pukovnije. Da bi izložbu dodatno obogatili, iz Državnog arhiva u Zadru izdvojili smo nešto službenih plakata i proglasa, a uspjeli smo prikupiti i nešto fotgrafija vojnih značaka ovih pukovnije. Izložba je koncipirana tako da se najprije obilježi 90. obljetnica svršetka Prvog svjetskog rata, te da se prisjetimo stanovnika zadarskog kraja poginulih u tom ratu.
 62 poginula Prečana
U tu svrhu postavit ćemo i nekoliko fotografija grobalja vojnika poginulih na talijanskom bojištu, uglavnom se groblja nalaze u krajevima gdje su se tada vodile bitke, a postavit ćemo i fotografije nekoliko obilježja koja su u čast stradalima podignuta u zadarskom kraju. Posebno tu valja naglasiti spomen ploču s imenima 62 poginulih mještana koja se nalazi u crkvi u Preku, a kao negativan primjer valja istaknuti spomenik Murteranima poginulim u Prvom svjetskom ratu koji je dolaskom talijanske vlasti 1920. godine demontiran.
Postoje li povijesni prikazi ovih pukovnija? Je su li one do sada na znanstven način proučavane?
– Cjeloviti povijesni prikaz koji bi obuhvaćao ratni put i sudbinu pripadnika 22. pješačke i 23. pješačke domobranske pukovnije još ne postoji. U Državnom vojnom arhivu u Beču u rukopisu stoji djelo pukovnika Hupkea koje se bavi ovim našim pukovnijama, a koje je je dovršeno 1937. godine. Mislim da bi to djelo trebalo otisnuti i prevesti na Hrvatski jezik. Nešto podataka se može naći i u knjizi Slavka Pavičića „Jugozapadna fronta” nastaloj 1943. godine, a čija su dva posljednja sveska također još u rukopisu. Valja ovdje spomenuti i doktorat našeg povjesničara Ante Bralića „Zadar u Prvom svjetskom ratu”, ali se on usredotočio mahom na politička pitanja i nije se posebno bavio vojnom poviješću.
Kakva je bila sudbina vojnika ovih pukovnija nakon završetka borbi?
– Nakon kapitulacije austrougarske vojske mnoštvo je vojnika ostalo u zarobljeništvu. Nekima se povratak kućama odužio na dvije godine. Oni koji su se vratili postali su građani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili pak Italije, jer je Zadar Rapallskim ugovorom pripojen Kraljevini Italiji. U takvom političkom okruženju nije bilo poželjno pričati niti pisati o ratnim uspomenama, poginulim suborcima, članovima obitelji, mještanima… Spomenici poginulima u ratu uglavnom nisu podizani. Naprotiv, neki prije podignuti spomenici su demontirani. Žrtve su pale u zaborav. Imena su sačuvana u koricama rukopisnih knjiga i arhivskim dokumentima. Sljedeći nam je zadatak da ih pronađemo i objavimo.