Koncert čovjeka koji je promijenio rock’n’roll

Ray se u zadnje vrijeme malo povampirio pa je nakon netom zavšenog projekta “The Kinks Choral Collection”, ploče i turneje na kojima je surađivao s mješovitim zborom, krenuo u novi projekt nazvan po starom hitu Kinksa “See My Friends” na kojima hitove Kinksa izvodi u društvu svojih prijatelja. A kakvi su mu to “prijatelji” možete zaključiti i sami kada vam nabrojim samo neke. Bruce Springsteen, Jon Bon Jovi & Richie Sambora, Lucinda Williams…. Treba li dalje? Treba! Metallica, Jackson Browne, Alex Chilton…
A kada se u drugom dijelu “Dead End Streeta” priključio cijeli sastav, shvatio sam da je vrag odnio šalu i da nije bilo pametno kupovati prvi red balkona. Isti se naime tresao kao da će se svakog časa profundati, što nije ni čudno s obzirom da je publika bila vremešnija i shodno tome malo deblja
THE KINKS – VELIKI MEĐU NAJVEĆIMA
(Odlomci iz knjige u pripremi: “Dodatna rock-škola” Marija Padelina)
Kada govorimo o Kinksima jednu stvar treba reći na samom početku, tek toliko da ne bude nesporazuma. The Kinks je jedan od nekoliko najvećih rock sastava u povjesti, a Ray Davies spada u red najutjecajnih skladatelja poput Lennona, McCartneya ili Dylana, a njegov je rad nadahnuo mnoge generacije izvođača od šezdesetih godina pa sve do današnjih dana. Osim dugog niza hitova snimljenih u prvim godinama djelovanja, ali i niza nepravedno potcjenjivanih konceptualnih albuma izdanih tijekom sedamdesetih, Kinksi se smatraju i začetnicima danas iznimno razvijenog pravca suvremene glazbe nekada zvanog hard rock, a danas heavy metal, iako oni sami u kasnijem razdoblju nisu krenuli tim putem. Nemjerljiv je njihov utjecaj na tzv. “novi val”, “post punk”, a osobito na uzlet “britpopa” devedesetih, a ne smijemo zaboraviti ni to da je trostruki “Preservation”, s njihovim drugim albumima iz tog vremena, stavio Kinkse uz bok The Who u stvaranju konceptualnih djela koja se mogu nazivati “theater rock” ili rock operama.
The Kinks su osnovani 1964. u sjevernom Londonu u postavi Ray Davies – vokal, gitara, njegov brat Dave – solo gitara, vokal, Mick Avory – bubnjevi i Pete Quaife – bas. Prvi pokušaji su bili potpuni komercijalni promašaj, kako nepotrebna obrada “Long Tall Sally” na prvom singlu, tako i drugi singl koji se, iako je sadržavao odlične Rayove “You Still Want Me” i “You Do Something To Me”, prodao tek u stotinjak primjeraka. Ponešto obeshrabljeni Kinksi pokušavaju treći put i snimaju danas kultnu “You Really Got Me” koja je grupi osigurala uspijeh kako na domaćem terenu tako i u Americi. Ova je pjesma, kako to kaže američki muzikolog Robert Walser, “definirala heavy metal”, a i sam Ray je jednom prilikom izjavio – “Heavy metal? To se nije tako zvalo kada sam ga izmislio.” Ono što je zanimljivo je činjenica da je taj čuveni distorzirani rif koji stručnjaci pripisuju Daveu Daviesu, u stvari izmislio Ray nabadajući po klaviru u svojoj sobi, a što nam je on sam otkrio prošli tjedan na koncertu u Parizu.
VRIJEME PROMJENA
Nakon ovoga uspjeha slijedio je impresivan niz hitova koji je zacementirao ovu grupu na sam vrh, a Raya promovirao u jednog od najznačajnijih autora svih vremena. “All Day And All Of The Night”, “Till The End Of The Day”, “Waterloo Sunset”, “See my friends”, “Set Me Free”, “Too Much On My Mind” samo su neki od bezvremenskih naslova, a ono najbolje je tek slijedilo. Nakon izdavanja singla “A Well Respected Man” i prvog “ozbiljnijeg” albuma “Face To Face” Ray Davies je, kako to navode Logan i Woffinder u svojoj čuvenoj “Ilustriranoj Rock Enciklopediji”, “počeo raditi po mjeri njegovog osobnog zadovoljstva, a ne komercijalnog imperativa, koristeći finu ironiju i sarkazam primjenjujući ih na tipičan engleski kontekst svjesno dodirujući tradiciju Music Halla i Tin Pal Alleya.” Ogledni primjeri takvog rada su bili “Dead End Street”, “Days”, ali i veličanstvena “Sunny Afternoon” možda i najljepša pjesma koju su stvorili.
Hit “Days” je bio najava kultnog albuma “The Kinks Are The Village Green Preservation Society” koji (poput “Sgt. Pepers” Beatlesa ili “Pet Sounds” Beach Boysa) nije dao nijedan pravi hit singl, ali je do danas ostao primjer Daviesovog tretiranja engleske tradicije i pastoralne utopije. Slijedio je njihov od kritike možda i najcjenjeniji album “Artur – Or The Decline And Fall Of The British Empire” sa kojega je skinut i veliki hit “Victoria”, a na kojem je Ray detaljno prikazao ono što je i najavio u naslovu ploče. Nakon ovog uspjeha došao je još veći, tj. izdan je singl “Lola”, najpoznatija pjesma ove, uvjetno rečeno, druge faze rada grupe, pjesma koja ih je još jednom dovela u same vrhove britanskih i američkih Top-lista, usprkos za to vrijeme teško probavljivoj transvestitskoj noti koju je imala.
VRIJEME NEPRAVEDNOG PODCJENJIVANJA
Uslijedilo je vrijeme intezivne diskografske aktivnosti u kojem se grupa, nakon odlaska Quifea i promjene izdavačke kuće, bacila na ostvarivanje, po nekima megalomanskih zamisli Raya Daviesa, a koje su uslijedile nakon relativnog komercijalnog neuspjeha odličnog albuma “Muswell Hillbillies” koji je sadržavao pjesme poput “20th Century Man”, “Holiday”, a da i ne spominjem legendarni “Alcohol”. Osim toga, promjena glazbenog ukusa javnosti tj. raslojavanje na ozbiljni “simpho rock” s jedne strane, kao i na teen komercijalu s druge, dovele su do opadanja interesa za grupu. U nizu albuma najviše je kontroverzi izazvalo izdavanje trostrukog (u stvari, zamišljen je kao trostruki, ali je izdan u dva dijela) “Preservationa” koji je sa svojih tridesetak tematski povezanih pjesama bio teško probavljiv široj publici i nikada nije uobličen u film, tako da je ta čast ipak pripala grupi “The Who” i njihovom “Tommyju”. Ipak, danas, nakon toliko godina, te pjesme zvuče zanimljivo i sviježe. “Sweet Lady Genevieve”, “Money Talks” ili “He´s Evil”, samo se neki biseri sa ovog nepravedno potcjenjenog uratka. Kada smo kod rock opera ne smijemo zaboraviti da je Pete Townshend za “History of R&R” kao njihov veliki obožavatelj izjavio “Uvijek sam mislio da će Ray Davies postati veliki pjesnik. On je uveo novu vrst poetike koja je jako utjecala na moje početke”. (Wikipedia)
AMERIČKA FAZA
Od početka sedamdesetih, grupi su akcije u Americi jako narasle tako da su i ploče primarno objavljivane tamo, a sve je rezultiralo i boljim komercijalnim uspjehom i orijetiranjem na njihovo bogato tržište. To je kulminiralo izdavanjem trolista uspješnih albuma u periodu ´79.-´83. (“Low Budget”, “Give The People What They Want” te “State Of Confusion”) kojima su se dobacivali do američkog top tena iako se, realno gledajući, ne radi o ostvarenjima koja se mogu staviti uz bok prethodnicima, fascinantnima “Sleepwalkeru” i “Misfitsu”. Daljnja izdanja su imala nešto slabiju prodaju i grupa nakon odlične “Phobie” 1993. prestaje sa izdavanjem novog materijala. Godinu poslije izlazi kompilacijski “To The Bone” (s nekoliko novih pjesama), a ’96. Kinksi u Oslu imaju svoj posljednji zajednički nastup. Ray, koji se i prije bavio produkcijom, teatrom i filmovima (sjetimo se samo odlične epizode u filmu “Apsolute Beginners”), nastavlja s izdavanjem samostalnih ploča.
FASCINANTNA OSTAVŠTINA
Ono što i danas fascinira je neprocjenjivo bogatstvo koje su ostavili na svojim pločama. Svako njihovo djelo ima skrivenih bisera koji se uvijek nanovo otkrivaju. Sjetimo se samo predivnih “Stop Your Sobbin´” ili “I Go To Sleep” sa prve dvije ploče, koje su “Pretendersi” obradili i napravili od njih hitove (Chrissie Hynde je bila u braku s Rayom), “Mr. Pleasent”, “Two Sisters” ili “Artificial Light”, a da i ne spominjem “Did Ya” sa zadnjeg albuma “Phobia”. Ray Davies je toliko jak autor da jednostavno nije mogao napraviti nešto ispod svoga nivoa, tako da čak i oni radovi u kojima je ipak pomalo upadao uprazan hod (“Percy” ´71 ili “Word Of Mouth” ´84) imaju svojih blistavih trenutaka.
“Kinksi” i Ray osobno dobitnici su mnogih priznanja za doprinos i razvoj moderne glazbe, primljeni su u “Rock & Roll Hall Of Fame” (´90), u “U.K. Music Hall Of Fame” (´05), a i odlikovani su od strane britanske kraljice. Ipak, naveće im je priznanje vrijednovanje njihovog rada, kako od strane kritike, najeminentnijih svjetskih glazbenika, tako i od njihovog sljedbeništva kod kojega odavno imaju kultni status.
Kada su u pitanju koncerti, u mome bogatom životu su mi ostale još samo dvije želje. “The Beatles” i “The Kinks”. Ni jedni ni drugi više ne postoje, ali su na sceni ostali njihovi lideri. Kada je McCartney bio u Budimpešti ja sam branio diplomski rad, a Davies već godinama ne ide istočnije od zemalja Beneluxa. I što sad? Ako neće brdo Muhamedu, ili kako ono već ide, onda Mario mora na put. Gdje je najbliže? Pariz. Ispostavilo se da je jeftinije otići agencijom na nekoliko dana nego samo na jednu večer, tako da sam žrtvovao nekoliko dana, nekoliko tisuća novaca (i ne samo nekoliko) i nekoliko metara živaca, ali nisam požalio. Ali, ajmo mi po redu.
HODAJUĆA LEGENDA
Ray Davies je jedan od velikana moderne glazbe, čovjek koji ju je neizmjerno zadužio i kao takav je zanimljiv i u svojim poznim šezdesetim godinama. Ali i to je stvar strukture ličnosti. Dok se većina njegovih vršnjaka jedva kreće, ovaj na pozornici radi takve stvari koje ni opuno mlađi i uvježbaniji nisu u stanju izvesti. Ovaj je koncert odrađen kao zadnji u sklopu njegove “Europske” turneje (koja se sastoji od krajnjeg sjeverozapada starog kontinenta), a u Parizu nije svirao dvadesetak godina. Ray se u zadnje vrijeme malo povampirio pa je nakon netom zavšenog projekta “The Kinks Choral Collection”, ploče i turneje na kojima je surađivao s mješovitim zborom, krenuo u novi projekt nazvan po starom hitu Kinksa “See My Friends” na kojima hitove Kinksa izvodi u društvu svojih prijatelja. A kakvi su mu to “prijatelji” možete zaključiti i sami kada vam nabrojim samo neke. Bruce Springsteen, Jon Bon Jovi & Richie Sambora, Lucinda Williams…. Treba li dalje? Treba! Metallica, Jackson Browne, a tu je i njegov poštovalac čuveni Alex Chilton iz grupe “Big Star”. Ali, ajmo mi na koncert.
FETIŠIZACIJA OLIMPIJE
Kada se u našim krajevima spomene čuvena pariška dvorana “Olimpija” svima nam odmah na pamet padaju Tereza i Oliver koji su tu nastupali, a što je prikazano kao veliki uspjeh naše pjesme i kulture. A sada slušajte ovo. U ovoj dvorani može nastupiti svatko tko za njen najam dobro plati, i naravno, ako priloži materijalni dokaz (u obliku cd-a) da zvuči donekle normalno i da neće izvoditi neke perverzije. Istina je, treba to i napuniti, ali u gradu u kojem živi deset milijuna ljudi ipak će se naći koja tisuća naših zemljaka da plate ulaznicu. A sama dvorana izgleda kao naše Hrvatsko narodno kazalište, samo duplo veće po kapacitetu i duplo zapuštenije po izgledu. Ljubazne vas djevojke doprate do vašeg mjesta koje uopće nije numerirano i objasne vam da nemaju plaću i da ovise o vašoj milostinji, što mi je sve skupa išlo na živce pa im nisam dao ništa, jer ja ne razumijem francuski. Pozornica je bila vrlo skromna bez nekih kerefeka, videozidova, letećih prasaca (to ćete uskoro vidjeti na Watersu u Zagrebu) i sličnih stvari. Kao predpjevač je nastupio neki mladi francuski šansonjer koji mi se jako dopao, ali kasnije ni uz najbolju volju nisam mogao saznati njegovo ime. Usljedilo je petnaestak minuta nepotrebne pauze za vrijeme koje su dvoranu do posljednjeg mjesta napunili ljudi mahom stariji od mene, a onda možete zamisliti koliko stoljeća imaju u prosjeku.
DOLAZAK KRALJA…
Ray Davies se pojavio na bini točno sat vremena nakon predviđenog početka, bez efekata i grmljavine i u društvu gitarista iz pratećeg sastava odsvirao nekoliko akustičnih pjesama počevši s prepotopskim “This Is Where I Belong” i “I Need You”, ali i s oduševljenjem dočekanim “Autumn Almanac”, “Apeman” i “Dedicated Follover Of The Fashion”, u kojem se na ono “Oh, yes it is!” već vidjelo i čulo da publika nije došla samo slušati i gledati, a kada se u drugom dijelu “Dead End Streeta” priključio cijeli sastav, shvatio sam da je vrag odnio šalu i da nije bilo pametno kupovati prvi red balkona. Isti se naime tresao kao da će se svakog časa profundati, što nije ni čudno s obzirom da je publika bila vremešnija i shodno tome malo deblja.
Slijedili su sami hitovi iz bogatog opusa autora poput “I´m Not Like Everybody Else”, “Sunny Afternoon”, “Celluloid Heroes”, “To Much On My Mind”, a sve to popraćeno duhovitim najavama, gestikulacijama i svime što spada u ovakva druženja s starim, iskusnim majstorom. A onda se dogodilo nešto što me skoro dotuklo. Ray je uljudno objasnio da ima jedna pjesma koju nikada nije izvodio uživo i da je sada prvi put pjeva u javnosti, i počeo je moju omiljenu “Moments”. Nije to smio napraviti ovako bez pripreme, pa se skoro dogodilo da mi prvi susret s njime bude i zadnji.
…I DUGI ODLAZAK
Dok sam se oporavljao od šoka odsvirane su još i “Vietnam Cowboys” (sa samostalnog albuma) i za sam finale, naravno “You Really Got Me” nakon kojeg se ekipa kao pokupila sa pozornice. Uslijedile su gromoglasne ovacije, jer je svima bilo jasno da to ne može tek tako završiti, nakon kojih su se gospoda vratila i snažno krenula u još jednu meni omiljenu “Till The End Of The Day” i naravno neizostavnu “Lolu”. Ray se ipak vratio i na drugi bis i furiozno odsvirao “All Day And All Of The Night” koja me je neobično podsjetila na verziju koju su svojevremeno ´90.g legendarni “Stranglersi” izveli u zagrebačkom Domu sportova, nakon čega se čestita starina srdačno porukovala s prvim redovima raspojasane publike i definitivno povukla sa bine.
Što reći na kraju? Bio sam na puno koncerata, gledao mnoge svjetske veličine, ali ovako nešto emotivno nikada nisam doživio. Vidjeti čovjeka koji je toliko doprinio razvoju moderne glazbe, u takvom izdanju, udaljenog samo desetak metara ipak je nešto što mora fascinirati svakog koji se razumije i voli R’n’R, a osobito mene koji sam vjerojatno najveći poštovatelj njegovog lika i djela istočno od La Manchea. Bilo kako bilo, ovo je jedan od onih životnih situacija za koje čovjek može reći da je sretan što im je prisustvovao, i da je iz svega izašao bogatiji. Ja sam bio.