Opredijelio sam se za more

Na početku je bilo dosta teže, što financijski što fizički. Nije se imalo novca za otići na svaku regatu niti za kupovati opremu i odjeću za jedrenje. Jedrili smo doslovno u svemu i svačemu, na početku nismo imali svog pravog trenera koji bi nas naučio ili pokazao kako se što radi nego bi sve bilo na principu pokušaja i pogreške. Danas je to nešto sasvim drugačije i bolje. Iza nas stoji klub koji je, mogu slobodno reći, najbolji klub na Jadranu a i šire, te smo financijski skroz pokriveni što se tiče opreme, brodova, jedara i svega što ide uz to
Zadarski olimpijac Pavle Kostov skupa sa Petrom Cupaćem vjerojatno će ući u povijest Olimpijskih igara kao jedini ‘duo’ koji je odlučio svoj brod ustupiti nekoj drugoj momčadi, u ovom slučaju Dancima. Svojim velikodušnim činom, ali i svi postignućima Pave Kostov postao je jedan od napoznatijih jedriličara kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje.
* Kako se nosiš s epitetom slavnog i uspješnog sportaša?
– Pa sad baš da sam nešto pretjerano slavan i nisam … A uspješan to ajde može proći. Malo ljudi u Hrvatskoj prati jedrenje, jer ga i mediji slabo prate, međutim vidim da ide nabolje!
* Zašto jedrenje? Je li te ikad privlačio neki drugi sport?
– Jedrenje sam počeo trenirati sa sedam godina, odnosno pokušao sam sa šest. Međutim nisu mi dali budući da sam bio premali. Otac mi je gradio brod na Uskoku i ja sam kao dijete svaki dan gledao tamo djecu kako jedre i sam sam htio probati i tako se i zaljubio i ostao do dana današnjeg. Jedno vrijeme sam paralelno trenirao jedrenje i košarku, u Zadru je nekako normalno da svi jednom košarku probaju trenirati, ali ipak sam se opredijelio za jedrenje. Nije da nisam bio dobar u košarci, nego me more više privlačilo.
Obiteljski sport
* Kako i kada je započela tvoja uspješna sportska karijera?
– Dakle, tko god se počne od malena baviti jedrenjem mora proći tzv. školu jedrenja gdje te uče osnovnim stvarima i ako nakon te škole jedrenja nastaviš s jedrenjem počinju razne regate i natjecanja. Tako sam i ja vrlo rano počeo ići po regatama i počeo sam sve bolje i bolje jedriti, te sam zadnju i predzadnju godinu u klasi optimist pretendirao za reprezentaciju, od tada sve je krenulo puno ozbiljnije.
* Je li tvoja obitelj bila skeptična prema tvom odabiru?
– Nije, jer su u to vrijeme stvarno svi u obitelji jedrili na ovaj ili onaj način pa nije bilo problema. Iako mama i dan danas kad kažem da idem na more, a vani orkansko jugo, onda se uplaši pa govori: “Pa nemoj sad ići, što ne vidiš koliko puše, pazi se”, ali to mi samo da još veći adrenalin i veću želju da “izletimo” na more.
* Kako je bilo na samom početku, kako je to trenirati danas?
– Pa na početku je bilo dosta teže, što financijski što fizički. Nije se imalo novca za otići na svaku regatu niti za kupovati opremu i odjeću za jedrenje. Jedrili smo doslovno u svemu  i svačemu, na početku nismo imali svog pravog trenera koji bi nas naučio ili pokazao kako se što radi nego bi sve bilo na principu pokušaja i pogreške. Danas je to nešto sasvim drugačije i bolje. Iza nas stoji klub koji je, mogu slobodno reći, najbolji klub na Jadranu a i šire, te smo financijski skroz pokriveni što se tiče opreme, brodova, jedara i svega što ide uz to. Imamo svoga trenera Ivana Bulaju koji je dugo vremena s nama i koji nas je dosta toga naučio te nemamo nikakvih problema s odlaskom na bilo koje natjecanje ma gdje ono bilo!
Formula 1 na vodi
* U cijeloj sportskoj karijeri, kad ti je bilo najteže? Jesi li doživio kad kakvu ozljedu?
– Najteže mi je bilo kad sam prešao u klasu 49er. Ta klasa je nešto totalno drugačije od onoga u čemu sam prije jedrio i trebalo se prilagoditi. 49er je stvarno formula jedan na vodi. To je jedna od najbržih, najatraktivnijih, ali i najopasnijih klasa na svijetu. Na početku je bilo tu puno prevrtanja, slomljenih jarbola, jedara, timuna, ali sva sreća nismo imali nekih težih ozljeda, premda sam nekoliko puta mislio da je gotovo i da se neću izvući bez nekog prijeloma. Ogrebotine, masnice i žuljevi – to je sasvim normalno u svakom sportu pa tako i u jedrenju.
* Rezultati i regate koje su ti ostale u lijepom sjećanju?
– Rezultati. Ima ih dosta. Prvi neki veliki rezultat je 2001. godine na Europskom prvenstvu u Portugalu, gdje sam zauzeo 23. mjesto iako sam bio u prvih pet. Međutim bili su neki protesti i kazneni bodovi, ali tu sam pokazao da sam dobar. Nekoliko puta sam bio prvak Hrvatske u klasi 420. S Matijom Longinom sam 2004. godine postao prvak Europe ovdje u Zadru, nakon toga sam jedrio s Petrom u 470 imali smo nekoliko rezultata na kriterijskim regatama u Hrvatskoj i vani, i sad u 49er-u smo bili sedmi. Naravo ima tu još mnogo rezultata, ali o njima drugo prilikom. Regate koje su mi ostale u jako lijepom sjećanju su na Europskom prvenstvu na Palma de Mallorci, zbog rezultata koji smo tamo postigli nakon samo godinu dana u klasi. I svjetsko prvenstvo u Australiji jer smo tamo izborili normu za Olimpijske igre!
Zaostaci iz srednje škole
* U svojoj sportskoj karijeri puno si proputovao. Gdje ti je bilo najljepše?
– To je ono na čemu mi mnogi prijatelji zavide, što puno putujem i svašta vidim i doživim. Stvarno smo proputovali cijeli svijet, a ono što mi se najviše urezalo u sjećanje je Svjetsko prvenstvo u Australiji, prvenstveno zbog toga što je Australija prekrasna zemlja. Ujedno i jedina gdje bih volio živjeti osim u Hrvatskoj. Drugo jer sam tamo upoznao jako drage ljude i treće što sam tamo proveo mjesec i pol dana na moru suncu i vrućini 30+ stupnjeva dok ste se vi ovdje smrzavali čekajući Novu godinu (smijeh)
* Puno si putovao te si time puno puta bio zakinut za izlaske i druženja s prijateljima. Koliko je to utjecalo na tvoja prijateljstva?
– Moji prijatelji su stvarno skroz uz mene, putovanja ne utječu na naša prijateljstva. Mnogi od njih prate dosta moje regate i putovanja, a tu je i internet tako da se možemo čuti u svako doba!
* Kako usklađuješ faks/školu, trening i slobodno vrijeme?
– Što se faksa tiče još trenutno nisam došao do toga. Uvijek sam bio problematičan u školi i škola mi je zadavala glavobolje tako da imam još ostataka iz srednje škole koje nastojim riješiti što je prije moguće. Trenutno sam na aktivnom odmoru nakon Olimpijade pa sad i nemam prevelikih obveza, ali kad počnu treninzi i regate uz dobru organizaciju sve stignem, i trening i školu i izlaske.
* Koliko i kako je tebe sport oblikovao kako osobu?
– Pa dosta… Doslovno otkada znam za sebe bavim se sportom i to me puno stvari naučilo u životu. Kroz sport sam postao odgovorniji, zreliji i naučio sam se izboriti za ono sto želim .
Trenerski izazov
* Gdje se vidiš za pet godina?
– Za pet godina se vidim na odmoru nakon Olimpijade u Londonu! Šalim se. Namjeravam se baviti jedrenjem dok god me noge nose, odnosno dok budem mogao. Petar i ja nastavljamo sljedeći ciklus od četiri godine do Olimpijade, tako da sam sljedeće četiri godine samo u 49er-u, a nakon toga ću vidjeti. Ako napravimo neki rezultat na što i ciljamo ove četiri godine možda se otvori i nešto novo. Volio bih jednog dana nastupiti na nekoj velikoj regati poput VOLVO OCEAN RACE ili možda neka regata za samce jer me to zaista jako privlači, a volio bi se okušati i u match race natjecanjima!
* Možeš li se zamisliti kao budućeg trenera?
– Mogu i to je ono razdoblje kad se više ne budem mogao natjecati. Volio bih prenositi svoje znanje na mlađe naraštaje, tako da namjeravam jednog dana postati trener jedrenja.
* Je li ti ikad došlo do onoga: “e sad mi je stvarno dosta, želim odustati”?
– Mali milijun puta, ali mislim da je to normalno u karijeri svakog sportaša. Samo mora postojati ono nešto što te uvijek vuče natrag. Bezbroj puta sam u nekoj situaciji kad mi nešto ne bi išlo rekao: „Ma neću više, što meni ovo treba da se živciram”, ali uvijek bi prevladala ljubav prema jedrenju i moru.
* Što je ono što još uvijek želiš ostvariti u svojoj karijeri?
– Je da imam dosta svakakvih rezultata iza sebe, ali još nemamo nikakvu medalju odnosno rezultat u prva tri na svjetskom ili europskom prvenstvu u 49er-u, tako da sad u bližoj budućnosti ciljam na to. Sljedeće godine nam je europsko prvenstvo ovdje u Zadru, pa ćemo se dobrano potruditi da medalju ” dignemo” baš ovdje.

 BLIC

Ovisan sam o… brzini
Živciraju me oni koji… kasne
Najdraži grad… Zadar
Jednog dana ću sigurno… umrijeti
Jednom mjesečno moram… otići iz grada
Uvijek me nasmije… ljudska glupost
Oduvijek sam želio… imati svoj brod
Žene nikad neće… znati voziti auto
Da sam predsjednik države… ne bih nikad bio predsjednik
Najviše uživam… s curom
Na pusti otok ponio bih… brod i curu
Zadnji novčić potrošio bi na… hranu
Žene koje me privlače… prsate
Nogomet ili košarka… košarka
Želim da me ljudi pamte po… dobroti
Moj moto je… što te ne ubije to te ojača