Budaleštine preko Drine

GORA OD NAJGORE
Eto. Taman kad smo mislili da nema  ništa gore i odvratnije od psa Oskara,  njegove antipatične male vlasnice (koja svojim kričavim glasom može otvoriti riblju konzervu bez pomoći ruku) i psećih gov… fekalija, u goste nam  je stigla jedna još užasnija (ako uopće  može nešto biti gore od toga) reklama,  i to domaće proizvodnje. Tu imamo  jednu sasvim prosječnu obitelj (zanimljivo je kako je u ovim najgorim reklamama uvijek  koje dijete od čijeg glasa ti dođe neugoda), a oni, kao  i svaka hrvatska “prosječna obitelj”, imaju vlastitu  kuću, prekrasno zeleno dvorište u kojem svako  sunčano jutro blaženo sjede (odrasli ne idu na posao  kod privatnika, a djeca nemaju predsat u 6 i 30),  smješkaju se jedni drugima i doručkuju. Dok traje taj  ugodni obred oni vode obiteljske razgovore i to,  naravno, kao i uvijek u reklamama, o omekšivačima,  deterdžentima, radu crijeva, opstipaciji, zdravoj  prehrani, menstruaciji, tamponima ili, kao u ovom  slučaju, o pravilnom konzerviranju mliječnih proizvoda. “Baš kao što i ja čuvam tvoga malog bracu!” O –  d – v – r – a – t – n – o!
KONAČNO DOBAR FILM
Ove godine neću komentirati novogodišnji program,  a razlog je jednostavan. Nisam ga ni gledao. Liječnici  su mi zabranili nepotrebno nerviranje, a realno govoreći – ima li išta nepotrebnije od gledanja televizije?  S druge strane, posao je posao, a nešto treba i napisati  pa sam pogledao jedan jedini film, i to dobar. Netko se  konačno sjetio emitirati nešto pametno umjesto onih  uvijek istih “prazničnih” filmova koje, iz poštovanja  prema čitateljima, neću po stoti put nabrajati. Ipak,  gledajući “Borata” primjetio sam jednu čudnu stvar.  Iako film obiluje prostačenjima, golotinjom i vulgarnostima svake vrste, nitko se nije sjetio staviti onu  upozoravajuću oznaku o dobnoj granici, a koja tako  učinkovito sprječava da nam se divna omladina još više  iskvari. Ili su možda bili uvjereni da sva dobra djeca  gledaju narodnjake na jednom drugom kanalu?
ZAPAMTITE ŠTO SAM VAM REKAO!
A kada smo već kod blagdanskih filmova, ne mogu a da  se ne osvrnem na jedan noviji. “Charlie i tvornica  čokolade” je još jedna fantastična manitovština Tima  Burtona s odličnim Johnnyjem Deppom u ulozi Willy  Wonke, ali je i dobar i zanimljiv film. A sada, tko prihvaća  okladu? Ja kažem da ćemo ga gledati sljedećih pet godina  bar jednom, ili na Božić, ili na Novu godinu. Ma što pet  godina? Petnaest, najmanje!
JOŠ JEDAN GORAN KNEŽEVIĆ
Goran Knežević je jako često ime u našoj zemlji, i  ima ih mali milijun. Meni je osobno najdraži moj (u  stvari sam ja njegov) vjenčani kum, ali smo u “Globalnom sijelu” otkrili postojanje još jednog (Gorana K.  – ne vjenčanog kuma) i to vrlo zanimljivog. Ovaj živi u  Zadru i pravi je umjetnik u izradi likova od željeza ili  nekog sličnog, čvrstog materijala. Dapače, portret (ili  kako se već to zove) Joška Martinovića, pokojnog  urednika “Globalnog sijela” je toliko zanimljiv da  zaslužuje posebnu pažnju. Naprosto je nevjerojatno da  se sa tako grubim materijalom može napraviti reljef   koji može sličiti na nekoga konkretnog, a umjetnik je u  tome uspio. E sad, da je završio akademiju, da stalno  visi po birtijama s “priznatim umjetnicima” i da ima  dobre veze, njegovo bi se djelo prodavalo za stotine  tisuća eura, a ovako je to vrijedni rad jednog entuzijasta. U svakom slučaju, jako dobar prilog.
U NOVU GODINU S NOVIM PERVERZIJAMA
Taman mislite da vas ništa više ne može iznenaditi,  da ste vidjeli sve gluposti ovoga svijeta, a onda se  otkrije da postoji i ona najgora noćna mora, ona još  niža stepenica koja vodi u još mračnije dubine pakla, a  jedino što je bilo izvjesno je da ćete, ako i postoji tako  nešto, to vidjeti u “Red Carpetu”. Vodivši se devizom  “kada nema dovoljno gluposti u Hrvatskoj (a uvijek  ima), onda ih potražimo kod onih koji su još jadniji od  nas”, novinari su otišli u susjednu i prijateljsku Srbiju.  Tamo su razgovarali s onim nesretnikom Ekremom  Jevrićem (“Poso kuća”), kojega sada razvlače po  zemljama bivše Juge kao što cigani vode sa sobom  medvjeda koji pleše na stražnjim nogama, i nekakvom  “Wendy”, koji su učestvovali na jednoj od brojnih  balkanskih verzija “Farme”. Pri tome nikome ne smeta  što je ta dama bila ljubavnica, da prostite, Vojislava  Šešelja, što u stvari ne treba ni čuditi s obzirom da i  neke najveće ´Rvatine rado slušaju i suprugu Arkanovu i ne smeta im njegovo zanimanje i ono što on  predstavlja. Važno je da se slušaju narodnjaci. Tu  padaju sve barijere i principi. Pa i ova “Wendy” ima  svoj hit koji je otpjevala u emisiji “uljez mojom dušom  gospodari /tera me da radim razne stvari”. Za balkanske idiote sasvim dovoljno. Bože oslobodi!