Europske direktive teži su oblik staljinizma

Slika korisnika admin
Brodogradilišta moraju opstati

Uoči skorašnjeg odgovora  iz Bruxellesa kojim će se  odlučiti sudbina za više od  osam tisuća radnika u "3.  maju", "Kraljevici", "Brodotrogiru" i "Brodosplitu", o najcrnjem scenariju, ali i još uvijek mogućim izlazima za spas  ove strateški važne industrije  u Hrvata razgovarali smo s  poznatim stručnjakom s Ekonomskog instituta Slavkom  Kulićem. 

Što će se dogoditi ako Hrvatska ostane bez brodogradnje?

- Bez brodogradnje, gospodarstvo Hrvatske će nestati  jer je većina naše nacionalne  ekonomije vezana je uz ovu  industriju. Onaj tko bude  vlasnik preostalog u gospodarstvu, taj će ubuduće  određivati i formu života na  ovim prostorima, od Ustava,  zakona i svega ostalog. Oni  koji pokušavaju napraviti okvir moraju znati da se prije  radi slika, a tek onda okvir. To  što će Hrvatska ostati bez  svojih brodogradilišta nije  ništa u odnosu na što još čeka  ovaj narod kojeg će politička  vlast žrtvovati u političke svrhe i "cilj svih ciljeva", a to je  uključenje u Europsku uniju.  U tu umjetnu asocijaciju, s  ovakvom politikom i ponašanjem državne vlasti, ući  ćemo kao objekt, a ne kao  subjekt civilizacije. Politička  vlast Hrvatske vidi samo i  isključivo sebe u birokratskoj  strukturi Europe i nimalo ih  ne brine od čega će ovaj  narod i radnici živjeti. Što će  to i tko čuvati interese hrvatskog naroda ako stranci  kupe sve što vrijedi?! Ako  ništa ne proizvodimo i ne  izvozimo, članstvo u takvoj  Europi postaje besmisleno.  Hrvati na ovaj način neće  imati priliku da budu ni podanici, ni najamnici jer strani  kapital ima svoju vrijednosnu  strukturu koja prati interese  kapitala i zato je krajnje vrijeme da pobjegnemo od ove  društvene nesreće.

Politika je problem

Govorite kao najljući euroskeptik.

- Nisam ni pesimist ni optimist, samo javno i odgovorno kažem istinu. Dosad  sam napisao pet knjiga o Europi i vrijeme je potvrdilo  njihov sadržaj. Ovih dana  imenovan sam direktorom  američkog Instituta za svjetske probleme za Europu i ne  želim štedjeti ovaj narod od  istine. Europska unija samo je  još jedan oblik pljačke jer kao  što je nekad u povijesti Europa pljačkala druge kontinente, tako danas kroz Europsku uniju pljačka istočnu  Europu. Europske direktive  su ultimativne, ocijenio bih ih  kao teži oblik staljinizma. Da  kojim slučajem te direktive  primamo iz Moskve, sigurno  je da bi se pobunili protiv njih.  Ovako, šutke ih prihvaćamo.  Ne znam zašto nikad nitko  nije raspravio ni u vjerskom,  političkom ni znanstvenom  determinizmu posljedice jednog takvog ultimativnog odnosa prema Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Oni žele  da kupujemo njihovu robu,  tako i brodove, da ostanemo  bez domaće proizvodnje. Sve  što naša politička vlast stavlja  u funkciju političke svrhe  proizlazi iz funkcionalnog aspekta Europske unije da sociološko-psihološki principi  izostavljaju iz prosuđivanja  takvog članstva i suživota.  Nitko ne spominje što će se  dogoditi s nama kada postanemo članica Unije. Tog  trenutka spustit ćemo se na  onu potrošnju na razini koje  proizvodimo. Drugim riječima, manje ćemo proizvoditi i još ćemo manje  trošiti.   

Gdje smo pogriješili s brodogradnjom?

- Brodogradnja je kralježnica hrvatske proizvodnje u posljednjih šezdeset godina, po  brodu smo postali i ostali  prepoznatljivi u svijetu. Istina, gradili smo skupe brodove jer su brodogradnju vodili inženjeri, a ne ekonomisti.  Iza toga stajala je bivša država  koje je to financirala premiranjem brodogradnje jer je  postojala nacionalna valuta.  Hrvatska nema ni financijsku  ni ekonomsku moć da podupire takvu brodogradnju u  kojoj stranci dobivaju veću  vrijednost od one koje  plaćaju. Osim toga, kuna je  samo prijelazno, transakcijsko sredstvo.

Pod udarom špekulantskih  principa u međunarodnim  razmjerima, u kojima se cijena čeličnog lima mijenja  svakih 15 do 20 dana, a u  posljednje tri godine varirala  je između 600 i 1.700 dolara,  hrvatska brodogradnja napuštena od države sama više  ne može pronaći moguće u  nemogućem. Toga moramo  biti svi svjesni, baš kao i  činjenice da nemamo ni sirovinsku bazu odnosno domaće željezare koje bi pratile  proizvodnju na navozima. Nemamo ni monetarnu, a još  manje neovisnu političku  vlast Republike Hrvatske koja  sada pod svaku cijenu napušta spašavanje nacionalne  brodogradnje. Pitanje brodogradnje pokušava se riješiti s  naslova političkog restrukturiranja odnosno privatizacije  škverova, a to vodi ka njihovoj  likvidaciji. Zaključno, nije  problem u brodogradnji, već  u politici.

Brodogradilišta moraju  opstati

Pred zaključnim smo  pečaćenjem sudbine domaćih  škverova. Što se u ovom trenutku uopće može više učiniti  da se hrvatska brodogradnja  ili barem jedan njezin dio  uspije održati?

- Mi još uvijek imamo mogućnost da u koncepciji dugoročnog razvitka Hrvatske  po prvi put damo značenje  jadranskoj orijentaciji u kojoj  bi brodogradilišta, ili barem  jedan dio njih, itekako dobili  na značaju i smislu. To znači  gradnju brodova za domaće  brodare. Jadranska koncepcija podrazumijeva i jači  značaj povezivanju otoka s  kopnom što bi otvorilo gradnju trajekata za svaki veći  otok, baš kao i manjih i brzih  brodova za naše najudaljenije  otoke kao što su Vis, Korčula  i Lastovo. Time bi velikim  dijelom zaposlili kapacitete  naših brodogradilišta, uz nove  narudžbe iz inozemstva jer,  bez obzira na ovu recesiju,  oceani čekaju nove brodove s  obzirom na to da je dobar dio  svjetske flote zastario. To opet  otvara mogućnost da se neka  od brodogradilišta upotpune  s remontom i popravcima  brodova. Brodogradilišta, sigurno je, nemaju razloga da  budu zatvorena, još manje da  umru.

Čak i kad bismo to uspjeli  osmisliti za brodogradilišta u  ovom "cajtnotu" završnih pristupnih pregovora s Europskom unijom, opet bismo bili  u istim problemima s navozima. Tako je gotovo dva  desetljeća.  Orijentaciju i zapošljavanje kapaciteta brodogradilišta kroz gradnju vlastite trgovačke i putničke flote  mogu dopustiti samo oni najjači, poput Kine i Koreje, koji  se odbijaju povinovati bilo  kakvim pravilima WTO-a,  upumpavajući obilate državne novce u navoze, a sa svojim  resursima još su u poziciji da  diktiraju cijenu čelika. Hrvatska ne barata nikakvim  "inputima" koji direktno utječu na cijenu koštanja broda.

- Izlaz bi se mogao naći u  tome da naša brodogradilišta  sklope dugoročne ugovore za  željezarama i čeličanama u  svijetu, čak i na principu zajedničke izgradnje broda na  principu "joint venturea", a ne  da kao sada do čelika dolazimo preko više ruku. Na taj  način izbjegli bismo princip  špekulacije. Otklanjanjem tog  izvanjskog udara na cijenu  broda na nama bi bilo samo  da počnemo respektirati ekonomsku logiku proizvodnje  na navozima što znači više  kvalitetnih ekonomista koji  bi, uz inženjere, vodili brodogradilište. Ekonomisti bi tu  morali staviti odgovornost, ne  po naknadnoj već unaprijed  smišljenoj istini. Drugim riječima, da se financijska logika i kalkulacija ne radi nakon, već precizno definira prije samog početka gradnje  broda. Treba jednom zauvijek  dokinuti i praksu da politika  manipulira nadzornim odborima i upravama u brodogradilištima. Brodogradnjom  se moraju baviti ljudi kojima  je stalo do ove Hrvatske i  onog što proizvodimo i prodajemo svijetu. Jer, svijet će  nas cijeniti po onome što  pridonosimo, a ne što od njega prosimo.

Azija je slomila model razvoja Zapada
- Azija je pobijedila i slomila model razvoja Zapada u kojem kapitalizam napušta  tržište i pribjegava vojsci i oružju, napuštajući svoje institucije. Svijet ulazi u nasilnu  preraspodjelu u kojoj moćni jedu slabe, u brzi jedu spore, mali nestaju na račun  opstanka velikih. Europski odjel Institute On World Problems, koji odnedavno vodim,  traži novi civilizacijski ustroj jer u ovoj nasilnoj preraspodjeli civilizacije i kulture  malih naroda nestaju. Samo ako poštujemo ekonomsku i tehnološko-tehničku logiku  možemo se tome othrvati. To moramo osvijestiti. Sve ovo što se događa tek je prvi  razred onoga što se dogodilo, da ne spominjem ono što bi tek trebalo uslijediti.
Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno