Zadrani za blagdane požurili uživati u zimskim radostima

Slika korisnika admin
snijeg_5
Sebastian GOVORČIN
Nekada se u Zadru u snježnim radostima uživalo nekoliko dana, a i to svakih 7-8 godina kada bi konačno pao snijeg

Kao i uvijek u ovo doba godina, jedan fenomen zaokuplja pažnju svih naših medija. Naravno, radi se o skijanju i zimskim sportovima općenito. U stvari, ne baš o svim zimskim sportovima nego konkretno o skijanju i nešto malo o hokeju. Oni nesretnici koji bogohulno tvrde da su Hrvati u ove krajeve stigli s one strane Karpata reći će da je to normalno s obzirom na oštre zime koje tamo vladaju, ali to mogu tvrditi i ovi koji kažu da su Hrvati kulturan srednjoeuropski narod koji je "oduvijek pripadao zapadnom svijetu". Kratkih rukava ostaju jedino oni koji podupiru teoriju jednog čuvenog "povjesničara" koji kaže da su Hrvati iranskog porijekla, jer tamo sa snijegom ipak stoje previše slabo.

 Nekada se u Zadru u snježnim radostima uživalo nekoliko dana (svakih 7-8 godina kada bi konačno pao snijeg), ili na nekoliko sati, kada bi otišli automobilom "do tunela" (onog prema Gračacu) gdje bi s druge strane uvijek bilo snijega. Tamo bi se sanjkali i valjali po snijegu, a o nekom skijanju nije bilo ni govora, jer, tko je uopće i znao skijati. Ponekad bi se organizirano išlo u Liku gdje bi cijeli dan proveli na snijegu, u gostioni kraj neke padine, gdje bi se sat vremena valjali po snijegu (neki su u oduševljenju to valjanje nazivali skijanjem), a onda dva sata proveli leđima okrenuti prema željeznoj peći na drva da nam se osuše mokre trenirke (tko je u ona vremena imao nepromočiva skijaška odijela). Samo skijanje je više bilo stvar mašte nego stvarnoga umijeća, a eventualno bi nešto znali oni koji su imali sreće da ih roditelji pošalju tjedan-dva na Pohorje ili negdje drugdje u Sloveniju. Odrasli ljudi se nisu bavili takvim stvarima i to je bilo to.

Stvar prestiža

Danas je odlazak na skijanje postao stvar prestiža, nekakav statusni simbol i što smo više u dugovima to se više ide na skijanje. Kakva je to ski-manija zavladala u Hrvatskoj, teško je reći, ali da je malo čudno - čudno je. Je li to vezano uz uspjehe obitelji Kostelić ili su ljudi željni rekreacije na svježem zraku, to sve ostaje na razini pretpostavki. Ono što ne smijemo zaboraviti je činjenica da je ljudska priroda često čudna, da postoji jedna skupina ljudi koji će gladovati, ali će biti u trendu. To su isti oni koji kupuju ogromne terence, da bi se njima vozili od Relje do Bilog briga, a nemaju za gorivo, koji kupe najskuplji mobitel, a ne mogu s njega zvati jer su uvijek na nuli, oni koji prate modne trendove, a nose probušene čarape u skupim čizmama i da ne nabrajam sad više.

 U skladu s oduševljenjem koje je zavladalo među Hrvatima i Hrvatska televizija je odlučila da po svaku cijenu mora pridonijeti ovom fenomenu i to na način da skijanje i hokej budu svakodnevno zastupljeni na programu. U stvari, da budem precizniji, radi se o samo jednoj utrci i to "Snježnoj kraljici" i o jednom hokejaškom klubu - "Medveščaku". Iako tih slalomskih utrka tijekom sezone ima mali milijun, stječe se dojam da je "Snježna kraljica" najveća među najvećim, da su sve druge manje bitne. Tjednima i mjesecima nas dave najavama, pretpostavkama i što je najvažnije vremenskim prognozama. Stvara se nekakva fama koja u stvari ne postoji, a činjenica je da je sve to, kako je rekao jedan čitatelj, "pomodarstvo naslonjeno na uspjehe obitelji Kostelić". A kada smo kod te obitelji...

Kako nam je Janica pokvarila planove

Oh, kako nas je Janica svih zezla! Taman je ovih 200-tinjak tisuća domaćih skijaša počelo misliti kako su dio skijaške velesile, kada je polovina te "velesile" odlučila da je dosta s lomovima, operacijama, rehabilitacijama... i da je vrijeme za zasluženi odmor. Ivica, koji je svjetski prvak i dalje skija, ali on strpljivo, malo po malo, skuplja te bodove i nije onako atraktivan, kao što je to Jana bila. Ali, Janica je naša uvijek pobjeđivala negdje u tuđini, na nekim dalekim skijalištima na kojima nije mogao doći naš čuveni navijač da malo pali bengalke, gađa snijegom ostale skijašice i da rasistički vrijeđa one druge boje kože (ako takvi uopće postoje u tom sportu). I taman su organizirali tu nesretnu snježnu lisicu (ili kraljicu?), na kojoj je Janica iz godine u godinu trebala osvajati prva mjesta, a ona je odustala od skijanja. I što sad? Ostaje nam samo Ivica koji jest svjetska veličina, ali nikako da pobijedi na Sljemenu, a o ostalim našim skijašima ne treba trošiti riječi. Svaka njima čast, ali oni spadaju u onu skupinu "odlično 16. mjesto" i to je to.

Tko sve to plaća

Na "Snježnu kraljicu" gosti iz skijaškog svijeta rado dolaze jer je sve jako fino, spava se u luksuznim hotelima, policija regulira promet na putu do skijališta, a nagradni fondovi su ogromni. Prema grubim procjenama do sada je utučeno 300-tinjak milijuna kuna, ne računajući smještaj, besplatnu hranu, prijevoz, a da i ne govorimo o umjetnom snijegu. Konkretne podatke o isplativosti svega ovoga nitko nikada nije objavio, a može se i pretpostaviti zašto. Narod se časti hranom, sokovima, čajem, u press-centru se navodno nudi i do desetak različitih menija, a koliko se onda potroši na VIP-goste možete samo pretpostaviti. A koliko je karata uopće prodano? Za prvu utrku navodno četiri tisuće, a čak tri je podijeljeno. To je katastrofalan rezultat za ovakvu organizaciju, ali važno je da su se neke face do sita naslikavale.

 Korist od ovakvih manifestacije trebala bi biti mnogostruka. Uređene skijaške staze sa svim popratnim sadržajima, ali, što je mnogo važnije, turistička prezentacija u svijetu. I sad, zamislite. Zemlja kojoj 200 tisuća građana svake zime odlazi u inozemstvo ostaviti devize strancima, pokušava privući te iste strance da dođu kod nas na skijanje. I sada će kao Skandinavci, Švicarci i Nijemci dolaziti u Zagreb na skijanje. To je isto kao da pokušavamo na ljetovanje privući Grke ili Španjolce. Zamislite Dalmatince i Istrijane kako svako ljeto odlaze po dva tjedna na ljetovanje na Kretu ili Siciliju. Jest, kako da ne.

Oni koji se u ovo pute kažu da bi sve ovo eventualno imalo smisla da je organizirano na Bjelolasici, na kojoj se o zimskom turizmu već može govoriti, i gdje ponekad ima i pravog snijega, a ne da se troše novci na umjetni. Ali ne! To mora biti kraj Zagreba.

Gdje je nestao snijeg?

U vijestima, za stanovnike Dalmacije, Istre i Primorja, svako malo novi šok, od kojeg će se teško oporaviti. Snijeg, naime, konstantno otežava napore organizatora "Snježne kraljice" da pripreme stazu za utrku. Ma koga oni to zafrkavaju? Prvo su imali strašne probleme i plakali nam da je održavanje utrke došlo u pitanje jer nije bilo snijega, a onda, taj isti snijeg, kada konačno ipak padne, pravi nove probleme. Čovjek se s pravom pita - koji su to vremenski uvjeti koji bi njima odgovarali, a da nam svake zime ne nariču i leleću? Čas im je malo snijega, čas im ga je previše. Tako je bilo prošle godine. Ove, pak danima slušamo te prognoze gdje se više brinu o snijegu za skijanje nego o kompletnom urodu pšenice, kukuruza i ostalih kultura potrebnih za prehranu nacije.

Čvrsta sloga Kanađana i Hrvata

Priča o hokejaškom klubu Medveščak je zanimljiva. Znamo koliko je hokej tradicionalan sport u Hrvatskoj i da su zbog toga morali pristupiti tzv. EBEL-ligi tj. zajedničkom projektu nekoliko zemalja, a u svrhu ujedinjavanja snaga kojih svaka zemlja ima premalo za vlastito natjecanje. Medveščaku prigovaraju da mu je ekipa (čak više nego Dinamu) prepuna stranaca (Vjačeslav Truhno i Joel Prpic, Greg Day i Tomislav Zanoški su strijelci na zadnje dvije utakmice), ali izgleda da je istina da se taj klub ne financira iz gradskog proračuna, a da su u dvorani samo kao gosti. S druge strane, što jest jest, oni tu dvoranu ispune do posljednjeg mjesta i tako financijski opravdavaju sami sebe. Najsmješnije je to što će uskoro morati igrati na Šalati, jer se u dvorani održava nekakav ATP-turnir koji će opet gledati prazne tribine, a što je još jedna od perverzija organiziranja "velebnih sportskih natjecanja" u Hrvatskoj.

Mene osobno malo smeta konstantno veličanje cijele te situacije, jer se radi o sportu koji, iako je dvorana puna, gleda mali broj ljudi dalje od Zagreba. Budimo realni. Hokej je sport koji je zbog izuzetne brzine jako zanimljivo gledati u živo, ali na malom ekranu on postaje nezanimljiv, teško se prati loptica (pardon - pak), i gledatelj shvati da je pak u golu tek onda kada igrači dignu ruke. Čast svakomu, ali sve u svoje okvire, iako ne mogu a ne napomenuti da se više ljudi skupi na jednoj utakmici Medveščaka nego na "Snježnoj kraljici":

Zanemareni zimski sportovi

Zanimljivo je da nitko ne putuje na zimovanje da bi se sanjkao, ili prakticirao skijaško trčanje. Ne, svi se skijaju. A i na TV-u su ti sportovi slabo zastupljeni. Meni omiljeni skijaški skokovi se prenose neredovito i malo ljudi zna tko se uopće natječe. Eto, ni vi sigurno niste čuli za Vaeataeinema, Ottesena, Ljokelsoya, Ahonena i druge. Meni su pak najdraži Japanci jer su skroz ludi, ali više ne sudjeluju ni Noriaki Kasai, ni Masahiko Harada, a ni moj ljubimac Kazuyoshi Funayi. Šteta. Nitko se ne bavi ni brzinskim klizanjem, a ni onim čudnim sportom kad jedan gura već spomenutu teću po ledu. Za utrke u bobu, zbilja treba imati mud., pardon stazu, i svaka čast Šoli i onim našim entuzijastima koji u tome već nekoliko godina sudjeluju, a od sportova kojim se mogu baviti i široke narodne mase ostaju samo skijaško trčanje i biatlon.

A taj biatlon, neka mi oprosti naš (pardon, "bivši naš") osvajač medalje Jakov Fak, jedan je od najdosadnijih sportova koje sam ikada gledao. Napetost je otprilike onakva kakvu sam imao prilike vidjeti u onim emisijama o poljoprivredi kada ratar objašnjava kako se bori protiv nametnika na krumpiru. Ali, iako su dosadni, trčanje i biatlon spadaju u zdravije sportove. Nema povreda, gužve, jeftinije je... A opet se time nitko ne bavi. Svi su veliki skijaši.

 Ne znam. Možda sam ja izvan prostora i vremena, ali meni se čini da tu, kod nas, u Zadru nitko ne prati to skijanje. Nije da se družim samo s pjesnicima, književnicima, umjetnicima i ostalim zgubidanima, ali ja znam veoma malo ljudi koji prate skijanje. A ako je tako u Zadru, onda sigurno nije drukčije ni u Šibeniku, Splitu i ostalim Dalmatinskim gradovima, a i to je, što bi gospoda s Hrvatske televizije trebala znati, velik dio Hrvata koji prate državnu televiziju. S druge strane, čuo sam ovih dana mnogo komentara ljudi koji moraju ići u neke javne, državne ustanove, a koji kažu doslovno: "Moram čekati da se gospoda vrate sa skijanja". To znači da, ipak dosta Zadrana upražnjava taj sport, što je u svakom slučaju njihovo pravo ali, također znači da i neki žive sasvim pristojno kada si to mogu priuštiti.

S treće strane, čuo sam priču o jednom čovjeku koji radi sasvim specifičan posao vezan uz visoke moralne standarde koji su usko vezani uz skromnost, odricanje i empatiju prema potrebitima, a koji je ovih dana bez obzira na sve bio na skijanju pa je čak još danima nakon povratka na krovu svoga skupoga auta (skupog, skupog...) držao nosače za skije. To je pametno, jer tko zna kada će iznenada pasti snijeg pa da se može iz svog sela (koje je inače uz samo more) u grad spuštati veleslalomskim stilom.

Kategorija: 
Tag: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno