Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Prilična pomutnja na terenu: ‘U Glini smo od Pletera dosad vidjeli samo vozilo na kojem piše Pleter. Kad ovi ljudi odu, ostat ćemo gladni’

12.01.2021. 10:38


Sisačko-moslavačku županiju i jučer su tresli manji potresi, pao je na županijsko tlo i obilan snijeg taman da se temperature spuste na nulu, a čekao se u ponedjeljak i Pleter, ma ga je malo tko dočekao.
Sve je, rekoše nam domaći ljudi, sukladno očekivanjima. Ili, kako nam je to u gorku šalu kraj velikog kazana »zapakirao« Robert Predrag Žmire – jedan od čete kuhara koji su dva tjedna nesebično kuhali za stradalnike, volontere i sve službe na terenu – Pleter plete mrežu, onako kako su se djeci pleli jezici u osnovnoj školi dok su pokušavali odgonetnuti kako to Petar plete petlju.
Pleter je, podsjetiti valja, tvrtka u državnom vlasništvu, koja bi trebala preuzeti kuhanje obroka za stradalnike i službe na terenu.
Zapravo, očekivalo se da će na dužnost stupiti već jučer, tim više što je od jutra na Hrvatskom radiju čelnik Stožera civilne zaštite Tomo Medved zahvaljivao kuharima te spominjao čak 10.000 obroka što ih spravlja Pleter. Samo, na terenu je jučer, barem za našeg posjeta, bila neka poprilično druga i drugačija priča.
– Pleter i Vlada unijeli su kompletnu pomutnju u sustav. Ova naša ispostava baš nikakvu informaciju nema; ni tko dolazi ni kada dolazi. Ništa ne znamo. Zato radimo po starom režimu do službene obavijesti, rafalno nam reče Robert Stipčević, jedan od onih koji je dizao na noge kuhinju u Glini u kojoj su jeli svi, baš svi željni topla obroka.


Stotinjak ljudi u redu već u 10 sati
Sve što su jučer do podneva tu vidjeli od Pletera jest vozilo na kojem je pisalo »Pleter« iz kojeg se nitko nije udostojio izaći, prići im i predstaviti se barem. A to je, ne dvoje Stipčević i kolega mu Martino Kovačić, minimum.
– Budući da ste više puta ovdje bili vi novinari nego itko od strane države, ja se samo pitam kako će oni išta preuzeti, govori Kovačić.
A pita se i zašto bi ugostitelji koji su tu ostavili dio sebe i lijep dio svojih sredstava tek tako dali Pleteru onaj know-how, recimo popise onih koji razvoze naokolo hranu ili pak svu doniranu hranu i robu koju su uspjeli povući iz skladišta.
Da pak postoji potreba za ovakvim punktom u kojem će se i kuhati i jesti, ilustriraju podatkom da je u 10 sati već 100-tinjak ljudi stajalo u redu za hranu. Na snazi je, međutim, status quo, veli Stipčević, takav da nitko ništa ne zna.
– Samo da dođe netko i kaže: »Dobar dan gospodo, mi smo iz Pletera«. Dosa nitko, veli Stipčević.
Da sve bude čim konfuznije, navodno je pripadnicima Hrvatske vojske koji su tu jeli rečeno da to više ne smiju. Po obrok za van za svoju obitelj došla je i Kristina Bunjan.
Kako nam reče, do jučer se za učenike i njihove roditelje koji nisu u mogućnosti kuhati kuhalo iza glinske osnovne škole zahvaljujući ravnateljici, da bi im u ponedjeljak bilo rečeno da tako dalje neće ići, odnosno ne može jer brigu o obrocima preuzima Pleter. No, tuklo je podne, Pletera nije bilo i Bunjan je morala obrok jučer riješiti drugačije.
– Kad ovi ljudi odu, ostat ćemo gladni. Toga smo svi svjesni. Nitko nam nije dao što su nam oni dali, pogotovo ne oni u kravatama – sažima Bunjan.
Glinsku kuhinju napuštamo u trenu kad su se kuhari dogovarali s vatrogascima o sastavu lunch paketa. To, valjda, dok ne dođe Pleter.


Kuharima srijeda posljednji dan
U Petrinji slična situacija, s tim da su tu ljudi iz Pletera viđeni, na kratko bar.
– Mi došli vidjeti gdje je Pleter, velimo jednoj od volonterki što pod šatorom slaže i dijeli namirnice.
– Kad nas više ne budete vidjeli, onda ćete znati da je Pleter tu. A kada bude tu, bojim se da će ljudi ovdje ostati bez topline koju su im volonteri od srca davali, veli nam ona.
Kraj kazana velikog 900 litara, što daje 2000 porcija u jednom kuhanju, momci iz Splita i Lovrana. Pitamo je li Pleter preuzeo prehranu.
– Preuzeli jesu, ali imaju fazu prilagodbe, na to će Ivica Katić, jedan od marnih chefova.
Kako to Pleter kani, hoće li moć, s kojim ljudima, Katić ne zna. Zna da su momci u odijelima iz Pletera za kratkog posjeta pitali volontere bi li nastavili raditi za njih i da su ih volonteri mahom, veli i 90 posto njih, odbili. Ako u koga i ima interesa, tražit će da se odnos riješi ugovorno.
– Pleter Petrinji plete petlju, a kada zapetlja… – smije se Žmire.
Postavljaju oni tu niz pitanja, pa i ono gdje je Pleter bio ranije i što je država radila posljednjih 30 godina kad za ovakve situacije, kako smatraju volonteri, očito nemaju razrađen scenarij.
Može li dakle uspjeti akcija Pleter!?
– Mi molimo Boga da im uspije, ali na osnovi ugostiteljskog iskustva povjerenje u to nemam, veli Žmire.
Uglavnom, kuharima je rečeno da im je srijeda posljednji dan. U srijedu poslije ručka, tamo negdje oko pet popodne, iz ovoga kraja će put kuće ljudi i oprema, oni koji su stradao kraj držali sitim. Gruba računica kaže da su u dva tjedna izbacili skoro i 100.000 obroka samo u ovoj petrinjskoj kuhinji. Dobili su zahvalu preko radija.
– Ne treba nama nikakva zahvala, samo nas nemojte pljucati – na to će Žmire i Katić, misleći, dakako, na izjave s vrha poput onih da je obroka previše, da jedu i oni koji obroke ne zaslužuju.




Sve manje ljudi navraća
Pleter, dakle, stiže, makar od srijede kad završi prilagodba. Stambene jedinice za stradalnike, kontejneri svake vrste isto stižu. I o njima je na Hrvatskom radiju govorio potpredsjednik Vlade Medved, o 299 što ih je riješila Vlada, o isto toliko onih doniranih, taman da se broj popne na oko 600.
Samo, i tu je teren jučer malo drugačiju priču pričao. Jedno od mjesta pored glavne ceste što spaja Glinu i Petrinju je i Nebojan. S ceste se vidi i to da pred kućama koje su potresom načete ne stoje kontejneri ni stambene jedinice, već mahom kamp-kućice.
Držalo je to vodu u startu, ali po ovoj zimi i snijegu kamp-kućica vrijedi malo. Pred dvorištem u kojem je kamp-kućica snijeg čiste vrijedna i mudra Jana i majka joj Maja, svaka sa svojom lopatom. Gdje im je kontejner, pitamo.
– Na čekanju smo, veli Maja Laktašić.
Kako se to do boljeg smještaja dolazi, ona zapravo i ne zna. Kamp-kućica je privatna donacija iz Poreča, u njoj ih je sada petoro ukućana. Govori o svemu tome Maja posve smireno pa joj i velimo da nas je ta smirenost pomalo iznenadila.
– Prije koji dan nam je doktorica dala Normabel. Tko bi se s ovim strahom nosio!? I Jana oči prekriva kad se potres spomene – kaže Maja.
Kaže i kako je prvih tjedan dana svako malo navratio netko, znalo se i po deset ljudi naći pred kućom da pita što treba. To se, kaže, smanjilo, Crveni križ nije među tima koji su navraćali, a što se obroka tiče, spašava Dobrovoljno vatrogasno društvo.
Inače, i Maji je u pameti, i to ne po dobru, ostala izjava s vrha kako nisu svi obrok ni zaslužili.
– Samo da se onako jak potres ne ponovi. Ne daj Bože nikome. Proći će valjda i ovo, veli Maja.
Jana se za to vrijeme neodoljivo smije dok kazuje: »Ne boj se, ne boj se.«


Pater se pobrinuo za kuću
U mjestu Gora nasred ceste veliko vozilo. Diže se pa spušta kontejner pred kuću Šime Sladića. Pobrinuo se za kuću pater Mihael Josić. Kako se drugim putem zasluži stambena jedinica da se stavi pred kuću s crvenom naljepnicom, Sladić ne zna.
Dosad mu je obitelji dom bila kamp-kućica, sad u kontejner valja dovesti vodu, improvizirati kupatilo. Što se obroka tiče, dijeli ih mjesni odbor u obližnjoj školi. Pleter? Sumnjičav je Sladić čim je država u igri.
Ne zaboravlja, međutim, zahvaliti volonterima kuharima: »Da njih nije bilo, bili bi gladni.« Inače, javili su se njemu iz DVD-ova Pirovac i Tisno, rado bi mu kuću novu sazidali, ali ni to ne može tek tako makar je naljepnica crvena.
Treba prvo država opet na teren pa opet procjena pa papiri pa tek onda. A Sladić nekako pomiren sa svim.
– Onaj utorak i srijedu kad je puklo bio sam tup k’o stup. Ljudi su nas izvukli, ističe Sladić.
Možda je zbog snijega, možda je zbog svijesti o dobru što će se računati »prije i poslije Pletara«, no dojma je da je jučer na potresom pogođenom terenu među svijetom vladala neka, makar blaga, apatija.
»Onaj entuzijazam kao da je kalao malo«, reći će Katić.
Prekaljeni novinar tjednika Novosti Vladimir Jurišić je pak primijetio: »Počinje bivati loše.«
Kamo sreće da je samo snijeg kriv pa da se sve ono o čemu je kao gotovoj stvari pričao na radiju Medved, i obistini.
Kamo sreće da čim prije nikne to ambiciozno zamišljeno kontejnersko naselje u petrinjskom Sajmištu, kojem su tlu u ponedjeljak peglali strojevi Hrvatske vojske.
Kamo sreće da se samo jezik, i ništa drugo, lomi na petlji što je plete Pleter.


Dvojac iz Lovranskog puba nitko poslije srijede ne treba
U Petrinji, tamo gdje se jučer još uvijek kuhalo po starom, i momak iz Lovrana, zapravo dva. Karlo Škorić i Karlo Henc iz Lovranskog puba došli su preko Udruge ugostitelja u petak, mislili ostati koliko treba, a onda su shvatili da ih, zajedno s kolegama, nitko dalje od srijede ne treba.
U glinskoj kuhinji i dva Filipinca, djelatnika zagrebačkog restorana De Toss, Rendy Baptista i Rudy Musi. Došli su s kolegom iz Siska Ivanom Senečićem Pavlovićem da pomognu narodu koji je njima financijski pomogao kad je njihovu zemlju zadesila poplava.
A tu je i Antonella Tudor, pola Talijanka pola Hvaranka, čelnica Zajednice Talijana Split. Tko će sve ostati tu za koji dan!? Vjerojatno u ovakvom angažmanu nitko.