Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Jedni sanjaju, a drugi sanjare

Autor: Goran Bujić

11.02.2009. 23:00
Jedni sanjaju, a drugi sanjare

Foto: Nenad MARČEV



Nova verzija “Sna Ivanjske noći” zapravo je novo čitanje Williama Shakespearea od strane redatelja iz Makedonije Aleksandra Popovskog, koji je ‘vilinsku predstavu’ pretvorio u originalnu travestiju, koja je već dobila nekoliko relevantnih kazališnih nagrada, baš kao što je za svoju glumu nagrađen ozren Grabarić u ulozi Vratila


U posljednje smo vrijeme svjedoci dobrih, pa i izvrsnih predstava u Hrvatskoj kazališnoj kući. Vrhunac sezone zacijelo su bili “Kauboji” Saše Anočića u izvedbi Teatra ‘Exit’, a kvalitetom su im se poprilično približili glumci iz Zagrebačkog kazališta mladih (ZeKaeM) s izvedbom “Najbolje juhe! x 2 u režiji Rene Medvešeka. Sada se tome trolistu priključilo i gostovanje Gradskog dramskog kazališta ‘Gavella’ s predstavom “San Ivanjske noći” u režiji Aleksandra Popovskog. Gost iz Makedonije ponudio nam je jedno posve drugačije čitanje klasika Williama Shakespearea, pa je samo uprizorenje “Sna” puno više sličilo izvedbi kakvu bi nam mogao ponuditi već spomenuti Teatar ‘Exit’, primjerice, ili čak, odnosno još više, Slovensko mladinsko gledališće iz Ljubljane, nego li smo takvo što mogli očekivati od relativno klasičnoga glumišta kakvo je, makar do jučer, bilo GDK ‘Gavella’.
Ova snovita igra velikog Meštra teatra majstora Willa od jedne je renesansne igre snoviđenja pretvorena u vrhunsku i modernu travestiju, koja se svemu izruguje, istodobno postavljajući sva temeljna egistencijalna i, još važnije, esencijalna pitanja ljudske sudbine. Vidi se to ponajbolje u jednome od monologa, onom lika po imenu Lisandar (uvijek odlični Franjo Dijak, koji, s druge strane, u toj ‘odličnosti’ ne pokušava ili ne može više pobjeći od jedne sada već vrlo poznatre i prepoznatljive manire), kada kaže: “…Rat, smrt il bolest napade na ljubav,/ časovitom je čineć kao zvuk, / ko sjenu brzom, kratkom kao san… al prije nego možeš da rekneš: ‘Gle!’ – već proždro ju je mrak. I sreće plam se tako brzo gasi.
Apostrofira to i sam redatelj Popovski u razgovoru s Dubravkom Mihanovićem, svjestan činjenice kako je Shakespeare u ovom komadu spojio dotad nikad spajane motive, osobe i radnje, stvorivši tako jedinstvenu “dramsku križaljku”. O tome “čuvenom sinkretizmu” u Snu Ivanjske noći govori i poznati poljski dramaturg Jan Kott, a Popovski priznaje kako se oslanjao na elemente poput ljubavi, sna, iluzije i ideologije. Njihovim umreženjem dolazimo do ključnog momenta, u kojemu se moramo zapitati: Sanjamo li? Jesmo li uopće budni? Kako znamo da sve ovo nije samo san? Baš kao u zen koanu o leptiru i redovniku, koji na kraju nije znao sanja li da je leptir, ili je leptir koji sanja da je čovjek.
Kako god bilo, novo čitanje Shakespearea traži i novo, drugačije igranje. Stoga ovdje nema renesansne kostimografije niti vilinske scenografije, a ljudi se dijele samo na one koji spavaju i one koji sanjaju. No, i ti koji sanjaju dijele se na snivače i sanjare. K tome, vidjeli smo vrlo efektnu i nadasve funkcionalnu scenografiju, za koji se pobrinula ekipa koja se potpisuje kao NUMEN, a ništa slabija nije bila glazba Kirila Džajkovskog.
Riječju, moderno, mada ne i modernistički pretenciozno. Uz dobru glumu i vrlo zabavno, pa ne čudi da su neki naši sugrađani (i sugrađanke) doslovno umirali od smijeha. A kako i ne bi kad se čovjek pred njihovim očima preobrazi u magarca. Za takvog se uistinu može primijeniti ona narodna: pao s konja na magarca. I ne prestati se smijati, jer svijet je veličanstven, ali život kratko traje, i mitovi se ovdje ne prestaju susretati.