Long bič ni domaća rič

Leni i Danijel trguju dok je Roko zaposlen kao inženjer geodezije u privatnoj firmi. Hrvoje predaje hrvatski jezik u školi, Nikolina radi u Županiji, Ižo je zaštitar a Luka radi u Marini. Jedno im je ipak zajedničko – posjeduju brutalno jak smisao za humor njegujući parodiju kao jedini mogući zdravi odnos prema svijetu. Jezgra je to amaterske kazališne družine koja se odaziva na ime “3. skupina zemljopisnog rizika”
Jedne večeri u rujnu dvije tisuće i pete, prijatelj me odlučio odvesti na Plovaniju. “Idemo na jednu predstavu”, rekao je kad smo sjeli u automobil. “Biće smišno, vidićeš”. Više od toga nije želio reći. Vozio je gledajući u cestu, a na licu mu je titrao zagonetni osmijeh.
“Stvarno mi nećeš reći o čemu se radi”, upitao sam prijatelja. “Nema šanse”, rekao je nepopustljivo. Za desetak minuta parkirao je ispred jedne kuće na Plovaniji i ugasio motor. “Ajmo ća unutra”, rekao mi je konspirativno. “Ovo moraš doživit”.
Kad smo ušli, u dvorištu je vrvjelo od ljudi. Daleko je to bilo od kazališne publike. Puno svijeta različite dobi šetalo je amo-tamo i pijuckalo vino, pušeći i međusobno glasno razgovarajući. Svi su bili opušteni i spontani, vidjelo se da se većina dobro poznaje. Zauzeo sam mjesto u diskretnoj sjeni smokve i prihvatio ponuđenu čašu vina. I ostatak publike je posjedao naokolo, stalno se vrpoljeći. Zaokružio sam pogledom po ljudima, na svim se licima iščitavala znatiželja i nestrpljenje. Nakon kraćeg čekanja, pogasila su se vrtna svjetla, žamor se utišao i na osvijetljenu scenu stupili su glumci.
U sljedećih sat i pol izvaljao sam se od smijeha. Smijao sam se Ignjatu Elisu, Isidoru Svojeglaviću – Lajsni i junačini s ortopedskim problemima Ahilu Petričeviću iz Petrića. Smijuljio sam se gledajući kako zadarski skinsi na sceni zlostavljaju teksaškog rendžera Walkera, cerio se kao luđak televizijskoj reklami za crveni pulover koji nikad ne gubi boju, gušio se od smijeha gledajući samostalnog poljoprivrednog proizvođača Slavka Zrilića i zakonitu mu suprugu Mandu. Smijući se te rujanske noći na Plovaniji od uha do uha, osmijehom sam si umalo prepolovio glavu.
Nova generacija komičara
Tako sam na djelu upoznao 3. skupinu zemljopisnog rizika – Hrvoja i Luku Dukića, Danijela Barića, Zorana Kneževića – Lenija, Damira Marina – Ižu, Marka Dujelu i Ivicu Perinovića. Djelovali su zadovoljno nakon predstave. Rekli su mi kako sve ružno u njihovim životima prasne i rasprši se sa smijehom publike. Sve ponovo ima smisla, lijepo se spava kada nasmiješ ljude, priznali su kasnije iste večeri u dvorištu obiteljske kuće Ratka Bilića, službenog domaćina njihovog opaljenog teatra. Ispričali su mi kako ondje izvode predstave bez plakata i najava, isključivo za prijatelje i odabranu ekipu. Okupili su se dvije tisuće i treće, bez audicije, kao ekipa koja se naprosto oduvijek držala skupa, za vlastitu zabavu i bez većih pretenzija. Riječ po riječ, uskoro sam doznao da ideje za skečeve bruse u Lenijevom podrumu, u maloj, prenatrpanoj prostoriji za koju su vezani po prilici kao grupa TNT za svoju cvjećarnicu. Nakon što sam prvi put odgledao njihovu predstavu, još sam se danima znao u snu nekontrolirano cerekati i ujutro, prije prve kave, tiho pjevušiti neke od njihovih songova. Stvar se naprosto lijepila, vidjelo se da 3. skupina zemljopisnog rizika može nasmijati koga god im pokažete. Nova generacija zadarskih komičara je rođena, shvatio sam te večeri u rujnu dvije tisuće i pete.
Kino Pobjeda
Proći će četiri godine prije nego što sam, sjedeći 15. veljače u stolici kina Pobjede, ponovno čuo i vidio 3. skupinu zemljopisnog rizika i njihovu “Predstavu bez imena”. Proteklih godina snimili su parodiju “Egzorcist drugi dio” i pokušali uprizoriti operu “Carmen”. U međuvremenu smišljali su pojedinačne skečeve iz kojih se rodila “Predstava bez imena”. Radilo se o potpuno novim ludorijama koji su prostor nekadašnjeg kina brzo pretvorili u grleni kaos razuzdanog smijeha i pjesme, žučnih rasprava i nevjerojatnih priča. Bio je to njihov prvi iskorak iz sigurnosti dvorišta na Plovaniji. Već na generalnoj probi, održanoj sat i pol prije početka predstave, vidjelo se da imaju snage i glumačke moći da stvar izvuku do kraja.
Glumačka ekipa se proteklih godina ponešto izmijenila. Umjesto Ivice Perinovića i Marka Dujele na sceni su se pojavila nova lica: Nikolina Miočić, Luka Nekić i Roko Pešušić. Sve drugo ostalo je isto, dvije stotine ljudi u publici treslo se od grohota i cijelo je kino dva sata zborno plakalo od smijeha. Stvarno, bez zajebancije, takvog urnebesa u Zadru već dugo nije bilo.
Publika je odvalila kad se na sceni pojavio proslavljeni čakavski pisnik Joško Jebo (“Prin nego me otac napravi, zno son da son čakavac pravi…glupačo!” ), grcala u suzama na šansone barba Ljubu Parangala (“Kad on progovori mendule cvitaju. Kad muči ne cvitaju”, rekao je u najavi njegove točke Momčilo Opačić Mome), cerekala se skraćenoj verziji Ilijade i Odiseje u obliku telegrama i vrištala na pojavu djevojčice Insomnije koju uspavati mogu samo produživači kratkih književnih djela. Ukratko, u nepunih dva sata saznali smo zašto je prasac Blagoje ljubomoran, zašto škveranin Faušto Baštiančić na poslu nosi pelene i čeznu li lučki radnici za klasičnom književnošću. Modni hrčak je ocjenio styling književnog kritičara Leopolda Strugara a Nevenka iz Špičkovine napokon saznala tko je najveći ljubavnik na svijetu. Ukratko, naučili smo što učiniti s neispavanim i agresivnim djetetom, kako skratiti “Zločin i kaznu” i zašto “Long Bič ni domaća rič”. Ostatak vam ne želim otkriti. Sutradan u petak, Kino Pobjeda u večernjem terminu od 20 sati i trideset minuta, u sklopu “Artikulture” ponovno prikazuje “Predstavu bez imena”. Stoga svi koji ovo još nisu vidjeli sutra pravac kino Pobjeda. Što bi Hrvoje Dukić rekao: “Ovo je prvi i predzadnji put!”. Zato se ne premišljajte previše oko dolaska, već poslušajte Roka Pešušića: “Na ulazu donesite deset kuna ili bananu”.