Povijest grada zapisana u građevinama

Slika korisnika admin
bruno_milic
Bruno Milić - izrada istinskog plana obnove Zadra povjerena je ovom arhitektu

"Natječaj za idejnu regulacionu osnovu teritorija grada Zadra na poluotoku (područje starog Zadra), te za arhitektonsko-urbanističku skicu najužeg centra grada: 1) Natječaj je opći i anonimni, pa na njemu mogu sudjelovati svi državljani FNRJ; 2) Svrha je natječaja da se dobije idejno urbanističko rjšenje teritorija grada na poluotoku, te arhitekstonsko-urbanistička skica najužeg centra grada; 3) Podloge za ovaj natječaj, koje može svaki natjecatelj dobiti počevši od 1. ožujka 1953...", glasio je uvodni i opći dio "Natječaja za regulacionu osnovu Grada Zadra kojeg je 1953. godine raspisao Narodni odbor gradske općine Zadar. Članovi ocjenjivačkog suda bili su Miroslav Krleža (predsjednik žirija), Frane Kršinić, Ante Sorić, Zvonimir Tićina, Krsto Hegedušić, Ante Maštrović, Drago Galić, Mladen Kauzlarić, Grgo Oštrić, Cvito Fisković, Josip Seissel, Lav Horvat, Andrija Mohorovičić, Alfred Albini, Juraj Denzel i Stjepan Hribar. Tri autorska tima podijelila su prvu nagradu. Prvi tim arhitekata predvodili su Berislav Kalođera i Budimir Pervan, drugi Radovan Miščević, Branko Petrović i Branko Vasiljević, te treći Bruno Milić i Miroslav Kollenz. Najzad je, nakon provedenog natječaja, odluka da se započne s izradom istinskog plana obnove povjerena arhitektu Brunu Miliću.

Obnova bombardiranoga grada

Prof. dr. sc. Bruno Milić, profesor emeritus Arhitektonskog fakulteta zagrebačkog sveučilišta, umro je prošli mjesec, 8. veljače, u 92. godini života. Osmišljavanje obnove u ratu i poraću porušene gradske jezgre Zadra njegovo je vjerojatno najznačajnije životno djelo, a ovo je prilika da se Zadarski list osvrne na opus arhitekta koji je svojim projektima, planovima i arhitektonskim ostvarenjem ostavio dubok trag na današnji Zadar.

O štetama koje je prouzročilo savezničko bombardiranje Zadra podosta se zna. Međutim, o tome da su poslijeratne akcije "raščišćavanja" preživjelih ostataka Poluotoka prouzročile kudikamo veće štete od savezničkih bombi relativno se malo zna. Kako u monografiji "Zadarski urbanistički i arhitektonski opus Brune Milića", tiskanoj povodom istoimene izložbe 2002. godine piše profesor Dražen Arbutina "proces obnove grada definiran je akcijama koje su započete već tijekom Drugog svjetskog rata, kada je u okviru ZAVNOH-a arhitekt Milovan Kovačević započeo rad na izradi studija za obnovu i rekonstrukciju grada". Kovačeviću su se kasnije pridružili arhitekti Božidar Rašica i Zdenko Strižić, a njihova je vizija, piše Arbutina, donijela radikalnu viziju obnove jednog povijesnog centra. Valja nam ovdje skrenuti pažnju na politički okvir u pristupu moderne arhitekture urbanizma koji je u zadarskoj urbanoj strukturi, tvrdi Arbutina, bio definiran dvjema osnovnim činjenicama: "Prva je činjenica sama politička definicija i usmjerenje modernizma u arhitekturi i urbanizmu k ljevičarskim političkim stremljenjima (koja ne treba brkati s boljševičkom i, kasnije, komunističkom ideologijom)... druga je činjenica vezana uz upliv fašističke ideologije u razvoj Zadra u njegove zadnje dvije dekade prije Drugog svjetskog rata, te se stoga moglo očekivati i da će pristup novog režima biti definiran zahtjevom da se anuliraju eventualni dosezi u razvoju grada učinjeni u vrijeme tada definitivno pobijđenog režima i ideologije..." Promjene koje je predviđao plan izrađen 1947. godine od strane Rašice, Kovačevića i Strižića bile su toliko drastične da u gradu dvijetisućljetne povijesti nisu lako primljene: "Tada se ustvari miniranjem i drobljenjem kamena s izgorenih kuća uništava svaki trag Zadra prije Drugog svjetskog rata. Tada je, a ne u strašnim bombardiranjima, uništen najveći dio kuća, koje su, istina je, imale izgorena krovišta i međukatne konstrukcije, ali su njihovi kameni zidovi stajali uspravni i netaknuti... Plan koji je pokušao sistematizirati i usmjeriti obnovu zloupotrijebljen je za potporu i ozakonjenje procesa njegove razgradnje... "raščišćavanja" su doslovno samljela povijest u građevinama i njihovim ostacima i pretvorila ju u nasipe unutar gradske luke."

Posao u Arheološkome muzeju

Profesor Ivo Petricioli, naš sugovornik u priči o Brunu Miliću, prisjeća tih se vremena:

- Kada sam se 1949. godine vratio u Zadar i dobio posao u Arheološkome muzeju, još su odjekivale detonacije mina kojima su se rušili ostaci i građevine koje su preživjele bombardiranja. Sve se rušilo i miniralo. Uz ideju, kako se to onda govorilo, puta u bolju budućnost. Sjećam se da je zapadno krilo današnje glavne zgrade Sveučilišta bilo oštećeno pogotkom bombe. Tada su iz njega "izvlačili" opeke i upotrebljavali ih na drugim mjestima. Zorno takvo stanje ocrtava zgoda kada su đaci došli tražiti pomoć za ekskurziju u Odjel za prosvjetu. Kazano im je da neka idu skupljati opeke i prodavati ih, pa da će tako najlakše skupiti novac za ekskurziju. Nije rušeno samo minama, već su se konopima i sajlama potezale i tako rušile preživjele fasade kuća i zgrada. Neupotrebljivi djelovi i komadi odvoženi su vagonetima i njima je nasipavana gradska luka. Oni sačuvaniji kameni blokovi, kao i opeke, upotrebljavani su u gradnji novih zgrada prema planu iz 1947. godine. Iz tog plana nekako me najviše osupnula ideja o gradnji šest ili sedam velikih zgrada smještenih ukoso u odnosu na obalu na glavnoj gradskoj rivi. Čiatav je varoš trebala biti porušena. Dobar dio radne snage za te poslove dovođen je iz zaleđa.

No, povijest grada zapisana u građevinama nije se brisala samo uništavanjem postojećih već i samovoljnom gradnjom novih. Prof. dr. sc. Ivo Petricioli, povjesničar i povjesničar umjetnosti, pisao je problemima prouzrokovanim individualnim projektiranjem koje je započelo i prije usvajanja regulacionog plana još 1958. godine u časopisu "Urbs" pod naslovom "Marginalije uz obnovu Zadra": "Do danas možemo u Zadru nabrojiti više projekata, koji su zahvatili u historijske ambijente i direktno spomenike arheološke i umjetničke vrijednosti... Želio bih na ovom mjestu upozoriti na nekoliko takvih zahvata, koji još nisu kritizirani, a kritizirati ih treba, da se na tako osjetljivu mjestu kao što je Zadar, ne nastavi s takvom praksom." Na udaru kritike profesora Petriciolija našla se obnova kompleksa zgrada nekadašnjeg sjedišta mletačkoga pomorskog zapovjednika, kompleks zgrada Centralne apoteke, gradska tržnica, okolina crkve sv. Krševana i okolina lučice Foše.

Nasreću, sve navedene radnje nisu prošle bez kritike, pa je velika greška uočena i zbog toga je pod okriljem JAZU-a (danas HAZU) raspisan natječaj koji je trebao dati ideje kako bi obnova grada Zadra i njegove povijesne jezgre trebala izgledati i u kojem bi smjeru trebala krenuti. Povod za izradu ovog plana bilo je preuređenje samostana sv. Marije u kojem je Akademija namjeravala pokrenuti muzej. Na natječaju su, kako je spomenuto, prvo mjesto podijelila tri tima arhitekata, ali je Bruno Milić (predvodnik jednog od timova) dobio zadatak sintetizirati najbolja rješenja sva tri nagrađena rada i započeti izradu idejnog regulacionog plana poluotoka. O tome Arbutina piše: "Rad na izradi idejnog rješenja regulacije trajao je do jeseni 1955. godine, kada se plan javno prezentira i službeno predlaže za usvajanje pred gradskom vlasti... Stručna ga javnost u Hrvatskoj pozdravlja i promovira u svijetu, te je tako plan prikazan na izložbi "Urbanistička i arhitektonska rekonstrukcija Zadra" u prostorijama Akademije, te zatim u proljeće 1957. godine na kongresu arhitekata konzervatora u Parizu, te iste godine i u svim većim Europskim gradovima u sklopu UNESCO-ve izložbe "Unsterbliche Europa"..."

Rašetina 'vizija'

- Milić je poslu pristupio ozbiljno i pedantno. Proučavanje koje je poduzeo prije početka rada na planu bilo je iscrpno i studiozno. Posebno su interesantni njegovi razgovori sa starim stanovnicima Zadra i brojne ankete koje su za njega obnavljale dvije asistentice. Stare je Zadrane propitivao gdje se što nalazilo prije razaranja. Gdje su bili dućani, gdje mesnice... Anketiralo se ljude koji su živjeli u obnovljenim i novoizgrađenim kućama. S čime su zadovoljni, s čime nisu, što bi se trebalo ispraviti... Bavio se Milić i problemom tržnice koja je tada bila na Trgu pet bunara. Gdje bi trebala biti nova, veća... Kako rješiti problem opskrbe... Ja sam mu ponudio suradnju u analizi ostataka umjetnički vrijedne arhitektonske građe. Proučavao sam za svaku kuću posebno iz kojeg razdoblja datira, koji su elementi dragocijeni, zatim sam detaljno analizirao gradske fortifikacije... Dosta sam tu vremena i truda utrošio, ali mi je bilo vrlo prijatno s njim surađivati. Sjećam se, tada mi je Milić poklonio jedan plan grada gdje je točno određenim bojama bilo ucrtano što kojem razdoblju pripada. Kasnije sam taj plan dugo koristio u nastavi povjesničara umjetnosti. Posebice kada sam uveo seminar kojim sam studente obučavao da budu turistički vodiči po Zadru, prisjeća se suradnje profesor Petricioli i nastavlja:

- No, Milićev je plan kasnije, prilikom realizacije u određenoj mjeri negiran. Smatram da to nije bilo dovoljno istaknuto na izložbi 2002. godine. Nakon nekoliko godina opet se pojavio Rašica koji je imao dobro političko zaleđe. Za svoje je projekte lako našao investitore - Jugoslavensku armiju i Jugotanker. Naime, nakon rezolucije informbiroa 1948. godine Zemunik je postao važna zrakoplovna baza, a za pilote je trebalo napraviti stanove. Osim toga u Zadru je tada otvorena Protuvazduhoplovna akademija. I za njeno je osoblje trebalo pronaći smještaj. To se lijepo uklopilo u Rašičine ambicije i uspio je mimo plana izgraditi nekoliko "svojih" zgrada. Najreprezentativnije su zgrada zapadno od Foruma i ona ponad Stomorice. Kod izgradnje ove potonje vodio sam žustru raspravu s Rašicom, jer sam tada vodio istraživanja Stomorice. Njegovo je djelo i zgrada sa sjeverne strane Kalelarge, s onim golemim prozorima koji vječito stoje zatvoreni.

Rješenje poteza Široke ulice

Ovdje valja tek spomenuti kako rad na izradi regulacionog plana obnove Zadra nije jedino Milićevo profesionalno iskustvo u našem gradu. Godine 1961. radio je plan za rješenje poteza Široke ulice. Njegov je rad nagrađen drugom nagradom i poslužio kao baza za uređenje bloka uz sv. Donat. Poslovno stambeni sklop s kinom (bivši kino Zadar) realiziran je prema njegovim projektima 1965. godine. Za projekt hotelsko-turističkog naslja Puntamika dobio je prvu nagradu 1968. godine, no taj projekt nije realiziran. Bruno Milić je čitav je svoj zadarski opus u vidu skica, nacrta, crteža, fotografija i dr. koji se do tad čuvao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, prije dvije godine donirao Narodnom muzeju Zadar

Arbutininim rječima, koji je uostalom Milićev kolega - arhitekt, možemo završiti ovaj sažet prikaz Milićevog značaja za suvremeni Zadar: "...Bruno Milić nije bio čovjek kojemu je Zadar bio tek puki objekt na kome se projicirao njegov stručni ili ljudski karakter, već je bio dio gradskog života u punoj mjeri. Kad je boravio na početku svog zadarskog angažmana u gradu razrušenom i polupustom osjetio je pulsiranje prošlih stoljeća i potencijal u njegovoj budućnosti, i nije se postavio kao arbitar, već kao čovjek koji je s gradom i njegovim ljudima želio živjeti i u budućnosti."

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno