Tužna rekapitulacija EKV-a

“Kao da je bilo nekad” nije samo film o najutjecajnijem bendu bivše Jugoslavije, već više o strašno tužnoj generaciji koja nikad nije izgubila svoj umjetnički integritet, generaciji kojoj su se snovi prebrzo ostvarili, a potom je stigao košmar, bolest i rat
U vrijeme kad su bili najbolji, sredinom i krajem 80-tih, nisu bili ni najpopularniji ni najslavniji bend. Ali, vrijeme kao da je radilo za njih. Petnaest godina nakon svog razlaza i sedam godina nakon smrti posljednje stalne članice Margit Stefanović, beogradska EKV kultna je više no ikad. U Beogradu, EKV je simbol boljeg jučer, u Hrvatskoj ih oponaša skoro svaki ambiciozniji novi bend. O utjecaju na cijelu generaciju dovoljno govori i to da EKV danas obrađuju i klape, te da najistaknutiji članovi naše rock scene već puno desetljeće nastupaju na “tribute” svirkama Ekatarini Velikoj u čast.
Povijest bolesti
Naposljetku, najutjecajniji bend bivše Jugoslavije dočekao je i svoj dokumentarac kojeg potpisuje beogradski rock kritičar i TV producent Dušan Vesić. Film “EKV – kao da je bilo nekad” – u Hrvatskoj premijerno prikazan lani u listopadu na Zagreb Film Festivalu – prati povijest EKV-a od prethodnih bendova glavnih aktera (legendarni “Šarlo Akrobata”), pa sve do glazbene marginalizacije i ljudske degradacije benda kojoj su kumovali heroin, AIDS i rat.
“EKV – kao da je bilo nekad” nije samo film o bendu koji je bio velik i u svjetskim okvirima, to je još i više film o jednoj neopisivo nesretnoj generaciji koja nikad ni pod koju cijenu nije izgubila svoj umjetnički integritet. Junaci filma – članovi EKV-a i pripadajuće kulturne scene – naizgled su imali sve: bili su daroviti, hrabri i obožavani, važili su za zaštitni znak cijele generacije i Beograda koji je u to vrijeme bio ambiciozna umjetnička metropola. A onda se sve raspalo: jugoslavenski urbanitet pokazao se kao krhka krinka iza koje je ukazalo neviđeno divljaštvo, beogradski umjetnički spleen rastočio se u nasilju i siromaštvu miloševićevske ere, a ekaveovce je jednog po jednog neumoljivo izjela droga i AIDS. Činjenica da nitko od izvornih članova benda više nije na životu jezovito govori za sebe. Vesić nas tako vodi od jednog do drugog groba mrtvih pripadnika scene, a završava sa dva posljednja: lidera benda Milana Mladenovića koji je 1994. umro od raka pankreasa, te Margit Stefanović koja je 2002. umrla od AIDS-a. Posljednji grob pripadnika scene Vesić nije stigao snimiti: glumica Sonja Savić koja u dokumentarcu potresno govori o svom odnosu s bendom – preminula je od posljedica overdosea nakon što je film već bio završen.
Celuloidna gorčina
Ovaj zanimljivi film koji prati bend i cijelu generaciju koja je s njime odrastala, nije uputno uspoređivati s najpoznatijim hrvatskim dokumentarcem o novovalnoj glazbi – Mirkovićevim filmom “Sretno dijete”. Kod Mirkovića dominira blaga, fanovska atmosfera, puno je tu nostalgije za mladošću i cmizdrenja za “boljim jučer”. Tko takvo što očekuje u Vesićevom filmu gorko će se razočarati. U njegovom filmu nema ničeg od toga. “Kao da je bilo nekad” prije je generacijski urlik trajne frustracije i nezadovoljstva, mračna i zlovoljna rekapitulacije jedne umjetničke scene koja je prebrzo izgorjela i kojoj nitko nikad na vrijeme nije pružio ruku. Zato filmom dominiraju izjave pune gorčine: “svi su ih ostavili”, “ostali su sami”, govore beogradski suputnici EKV-a, a danas već mrtva Sonja Savić Beograd optužuje kao “mali, ružni grad”, koji je svoje junake izdao: “Bila sam srećna kad sam pronašla ljude koji su bili jednako nesrećni kao i ja”, kaže ona negdje na polovici filma. Stoga svima koji su odrastali uz EKV ili su ga otkrili tek onda kad je za članove već bilo kasno, večeras preporučujemo Kino Pobjedu i dokumentarac koji bi, kako vrijeme odmiče, lako mogao postati sve vrijedniji, baš kao i njegovi junaci.