Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Proklizavanje

Autor: Mario Padelin

11.04.2009. 22:00


SAME OLD STORY
Eto, naši su uspjeli pobijediti favoriziranu ekipu Andore i svi smo sretni i zadovoljni. Ali… Zašto uvijek mora biti jedan “ali”? Znate, naravno, zašto. Zbog navijača. Opet gluposti, bez veze i bez razloga. Gadljivo je više i govoriti o tome. A sjećate li se one sramote koju su nam bez ikakvog povoda priredili na Malti prije nekoliko godina? Da, napominjem, prije nekoliko godina (7.IX. 2005.g.). Onda se danima govorilo kako će se tome stati na kraj, kako je toga konačno dosta, da nogometni savez i zakonodavstvo to više neće više trpjeti, bla, bla, truć, truć… I pomislite što se ovih dana, nakon Andore, govori po televiziji. Probajte pogoditi. Nije teško. A ja mogu kazati samo jedno – kako ih nije sram? I one koji to rade, kao i one koji to godinama toleriraju i mlate praznu slamu.
VESELJE ZBOG NATO-a
Neću komentirati značaj ulaska Hrvatske u NATO, ali zanimljiva je ta sreća koja je zbog toga događaja zavladala u medijima. Svi su sretni. Oni koji nisu tako sretni protestirali su ove subote u Zagrebu. Njih stotinjak. U isto je vrijeme u Strasbourgu protiv toga istog NATO-a prostestiralo 40-ak tisuća ljudi, ali tako da su odjekivale eksplozije i gorile zgrade. Žestok neki narod, a žive daleko bolje nego mi. Valjda su siti pa bijesni. Osobito nervira to artificijelno ushićenje kojim su zračili pojedini novinari, uz divnu frazu kako je NATO “prigrlio” Hrvatsku. Inače, da onako usput spomenem, u NATO smo ušli u paketu sa zemljom koja se zove Albanija. Toliko o tome.
SVJETSKO PRVENSTVO U SINKRONIZIRANOM KLIZANJU
Da, taj sport postoji. Osim sinkroniziranog plivanja, postoji i klizanje. Iskreno, kao i golema većina Hrvata koji vole i prate sport, nisam imao pojma. Ali, ne samo da ta sportska disciplina postoji, već mi imamo i klub “Zagrebačke Pahuljice”, koje su, naravno, iz Zagreba. To što imamo jedan jedini klub dostatan je razlog da se odmah organizira i svjetsko prvenstvo u Domu sportova koji je onako prazan djelovao dosta tužno. Ali bilo je nešto ljudi. Pazite ovo – sudjelovalo je dvadesetak zemalja sa ukupno, vjerovali ili ne, 450 članova. To hoće reći da je bilo više sudionika nego gledatelja, a ako su svaku našu curu došli gledati mama i tata, brat ili sestra, a svaku gošću bar jedna osoba, i kada se to usporedi s brojem gledatelja, onda ispada da se radi o obiteljskom okupljanju zbog sporta koji jedva zanima i najbližu rodbinu. Ako nema publike, a vjerojatno nema ni oglašavanja, kako se onda sve to financira i kome je u interesu organizirati svjetsko prvenstvo u sportu kojim se u cijeloj Hrvatskoj bavi nekoliko desetina sportaša. Naravno, sve su to pratile kamere Hrvatske televizije tako da smo svi nekoliko dana mogli uživati u ovom jedinstvenom događaju i sami otkriti gdje se to, u ovo vrijeme recesije, bacaju novci.
SIMO – DVADESET GODINA KASNIJE
Jedna od udarnih vijesti u informativnim emisijama ovoga tjedna bila je vezana uz našeg bivšeg susjeda Simu Dubajića. O njemu ne znam baš mnogo, osim da je ekscentrik, da je bio aktivan u drugom svjetskom ratu, da ima mnogo djece s čudnim imenima, da se čak bavio i filmom, a i da se često pojavljivao na ekranu prije početka balvana i svega što je slijedilo nakon njih. Uf, skoro da preskočim. Ta je osoba još upadljivija zbog svojih sijedih brčina. I kakve ja imam veze s njim? Imam neke. Prije dvadesetak godina taj je čovjek neoprezno izletio pred moje moćno vozilo tamo kraj stadiona NK Omladinac. Srećom, kao što sam brz na gasu, brz sam i na kočnici, tako da ga nisam pogazio, ali sam zapamtio te goleme brkove. Danas, nakon toliko godina, često pomislim – što bi bilo da mi je pao pod auto? Bi li to bio politički atentat ili nešto drugo? Bi li se mogla izvući kakva penzijica? Ali, šalu na stranu. U prošloj sam kolumni pisao o onoj ženi koja se sjetila svoje spasiteljice nakon pedeset godina, a netko se sjetio Sime nakon dvadeset. I napokon, koliko taj čovjek uopće ima godina?
“TELEKOMUNIKACIJSKI” SATELIT SJEVERNE KOREJE
Ima scena iz jednog filma kada jedan, malo pomaknut vojnik, ide natjerati zarobljenika da progovori pa mu pokazuje kako se rezao po prsima i gasio opuške po vlastitoj ruci. Unese mu se u lice i nježno šapne: “Pogledaj što sam sve radio sebi pa pomisli što sve mogu napraviti tebi!” Tip, naravno, odmah progovori i prizna sve što je i što nije u životu napravio i rekao, a sve zbog toga jer vidi da ima posla s ludim čovjekom, koji za razmišljanje ne može koristiti zdrav razum, jer ga nema.
Tako se vjerojatno ovih dana osjećaju Japanci, Južnokorejci i još par susjeda nakon što je Sjeverna Koreja lansirala svoju raketu. Zemlja u kojoj ljudi umiru od gladi, a da i ne govorimo od čega sve još ne, sigurno nije previše zabrinuta što jedna takva igračka može poubijati jako puno ljudi. Toga su zato svjesni u ostatku svijeta što su televizijske informativne emisije ovih dana popratile u udarnim terminima. Ipak, ne spominje se nikakva imtervencija Vijeća sigurnosti, NATO-a i ostalih, kao npr. svojevremeno u Iraku. Zašto? Zato što tamo ima samo nuklearnog naoružanja, a to nije bitno. Nečega puno bitnijeg tamo nema. Nema tamo nafte.