Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Oprez – mrtvaci na putu!

Autor: Goran Bujić

11.06.2009. 22:00


I tu negdje dolazi Grand finale: jedan od njih vraća se iz baznog logora 4 u bazni logor 3, koji je ispod tzv. ‘zone smrti’, u kojoj se može, bogu fala, i bez kisika u bocama. I putem nailazi na umirućeg člana neke ekspedicije, koja ga je naprosto ostavila da se smrzne. Da umre. Jerbo je dobio visinsku bolest i ni makac dalje. I sad taj Francuz zove šefa svoje ekspedicije što da radi, čovjek mu doslovno umire pred očima, iako mu je dao gotovo sav ostatak svog vlastitog kisika, mada su time i njegove zalihe otišle k vragu.
Znam, reći će neki, opet se hvata TV-programa?! I bit će, donekle, u pravu. Jer, valjda je i sama dalekovidnica jedan relativno bitan dio naših života u sad već XXI. stoljeću, pa, shodno tomu, počesto se referiramo na dijelove TV programa, ili smo naprosto inspirirani nekom od točaka toga istog programa. I pritom smo i samo postali dosta isprogramirani. Ali, biti isprogramiran na ono što sam gledao u nedjelju navečer, e, to bi već bilo vraško iskustvo. Jer, kako biti isprogramiran na – umiranje, k tome ljudsko?! Na samu Smrt! Smrt u snijegu i ledu.
A sve to pišem povodom nedavnog uspjeha naše ženske ekspedicije na Mount Everest, najviši planinski vrh na svijetu od gotovo pa nemogućih 9.ooo metar nadmorske visine. Što jest pothvat vrijedan divljenja. Pa kad nam tvrde kako su žene slabiji spol?! Ma, jesu vraga, oduvijek sam znao da ne samo da nisu, nego su jače i sposobnije za preživjet od nas, tzv. muškaraca. Macho, macho man… kakva sprdačina! dalmatinac koji nosi lančićoko vrata, galeb i lero u istom pakovanju. A One, koje rađaju i brinu se da se ljudska vrsta nastavi, koje znaju roditi u automobilu, vlaku i na brodu, u avionu i, nedavno je bilo u jednim novinama, u helikopteru koji je žurio s jednog našeg otoka u grad. I dok je sletio na heliodrom, Ona je u naručju držala njega, Dijete svijeta, malo kmečeće, drečeće crveno, smežurano čudovište koje zovemo malom, slatkom bebom. No, dobro, to je sve ionako uvod, prolegomena, foršpan, pledoaje, uvertira, predigra za ono o čemu hoću zboriti (a već mu prošlo, eh budale, pola kolumne! – zlobnik u meni, sic!).
Jer, gledao sam u tri dijela kako se dečki penju na taj vječni Ever est. I ne samo da je pola članova ekspedicije, a koja je krenula za relativno dobra vremena, po povratku zadobilo takve smrzotine, da su ostajali bez prstiju na rukama i nogama, dok je jedan, koji je već otprije ostao bez obje noge, sada izgubio još par centimetara mesa na tim svojim batrljcima. Ma, užas jedan! I gledaš ih, jer kamera, Veliki brat, danas nema što ne snima, gledaš ih dakle kako se muče, odustaju, plaču, povraćaju, ostaju bez kisika, sjedaju na led, u snijeg i, brale, ni makac. Neću, i gotovo.
I tu negdje dolazi Grand finale: jedan od njih vraća se iz baznog logora 4 u bazni logor 3, koji je ispod tzv. ‘zone smrti’, u kojoj se može, bogu fala, i bez kisika u bocama. I putem nailazi na umirućeg člana neke ekspedicije, koja ga je naprosto ostavila da se smrzne. Da umre. Jerbo je dobio visinsku bolest i ni makac dalje. I sad taj Francuz zove šefa svoje ekspedicije što da radi, čovjek mu doslovno umire pred očima, iako mu je dao gotovo sav ostatak svog vlastitog kisika, mada su time i njegove zalihe otišle k vragu. Ali, tko pita što čovjek umire, u pitanju je ljudski život, jebem ti. A šef mu kaže: brale, učinio si što si mogao, aj dolje, dok i ti ne ostaneš u snijegu i ledu. I to je sva grozna, gola, neumitna istina. Istina! Ljudi umiru tamo gore, na tom Everestu. I onda točka, ma koja točka, šlag na kraj: ima njih oko dvije stotine (sic!!!), koji tako leže mrtvi uokolo, sve alpinisti iz čitavog svijeta, ali nema ih tko spustiti u dolinu. Niti se to može. Previsoko su, zraka nedovoljno za helikopter, a za jednog spustiti treba cca dvadesetak ljudi, dobro obučenih i odjevenih. Kaže jedan Amer, po jednog frenda nedavno stigla cijela ekspedicija, samo zbog toga razloga, da ga odnesu doma, svojima, da ga mogu zakopati ko čovjeka, nekako uspjeli vući ga dolje šesdesetak metara – i odustali. Odustali!? Nije moguće. I to ti je jednostavno tako, mrtvaci leže uokolo, uz puteve, a šef veli na kraju: dogodine ćemo ga maknuti malo dalje, da baš ne stoji na putu. I ne potsjeća druge kako je ljudski život jedna smijurija.
Pa se ti penji na Mount Everest, prijatelju moj!?