Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Prosjaci i sinovi, kćeri, žene…

Autor: Mario Padelin

11.06.2009. 22:00
Prosjaci i sinovi, kćeri, žene…

Foto: Mario PADELIN



Stariji se ljudi sjećaju čovjeka kojeg su zvali “glumac” ili “padobranac”, čovjeka koji nije primao novac nedjeljom jer “tada ne radi”, a uvijek je, bez obzira na inflaciju tražio samo “jedan dinar”
Sjediš tako nad tipkovnicom, razmišljaš o čemu napisati članak, kad na vratima netko zvoni. S obzirom da mi sluge nedjeljom imaju slobodno, mrzovoljno gledam kroz tzv. špijunku, ali ne vidim nikoga. Zvono i dalje zvoni. Otključavam onih 5-6 kompliciranih brava i zasuna i otvaram, a na vratima je dječak od svojih desetak godina koji se ljubazno smješka i kaže: “Striček, možete li mi pomoći sa nešto novca?” Taj mali nije iz Zadra, mislim ja. Prvo, zbog onoga “striček”, a drugo još važnije, da jest znao bi da se starome mrgudu ne zvoni na vrata osim ako nije u pitanju ljudski život, a i tada je bolje ne smetati. Dok ja tako premišljam dali da mu jednostavno zalupim vrata, ili da učinim nešto okrutnije i maštovitije, pridružila mu se i jedna manja djevojčica s bananom koju je dobila od moje dobre susjede.
Tada su moje misli poprimile drugi tijek. Ovo dvoje male djece u Zadar je stiglo sa svojim roditeljima koji ih šalju da idu po stanovima nepoznatih ljudi i prose. Ne kažem da se u svakom drugom stanu krije manijak, ali u današnje doba, u vremenima kada se ruše norme, kada je nasilje postalo legitiman način komunikacije i penjanja na društvenoj ljestvici, kada su crne kronike pune napisa o moralnim devijacijama, ova dječica prije ili kasnije moraju nadrapati. Malo zbog škrtosti, a više iz principa, nisam im dao ništa, ali sam zato dobio inspiraciju za ovaj tekst. Mogao sam im bar zbog toga u znak zahvalnosti dati onu čokoladu koja mi se mjesecima vuče po kuhinji, ali sam je, s obzirom da joj nije istekao rok trajanja, radije pojeo sam.
PROFESIONALCI I OČAJNICI
Moramo priznati da i nemamo neki veliki pritisak prosjaka u našem gradu, a ono što se permanento pojavljuje oko mosta i na Kalelargi više je smiješno nego zabrinjavajuće. To su profesionalci koji od toga žive, a posao, što se jasno vidi, rade djeca i žene i zaista samo naivan čovjek može na to nasjesti i davati im novac. S druge strane, postoje i ljudi koji nemaju od čega živjeti i kojima je to onaj očajnički korak u cilju preživljavanja. To je već ozbiljan problem i nećemo se ovdje šaliti sa takvim stvarima, jer bi nam se mnogima isto moglo dogoditi kada za dvadesetak godina odemo u mirovinu.
Stariji se ljudi sjećaju čovjeka kojeg su zvali “glumac” ili “padobranac”, čovjeka koji nije primao novac nedjeljom jer “tada ne radi”, a uvijek je, bez obzira na inflaciju tražio samo “jedan dinar”. Sirota Gracijela, žena dobra srca, pred kraj je života boravila na mostu sa kutijicom na kojoj je pisalo “pomozite Gracijeli”, šutjela, gledala i nikoga ništa nije pitala. U svježem nam je sjećanju i Vlajo, najpoznatiji prosjak (ili “žicar”, ali u čemu je razlika?) nakon čije su se smrti po portalima raspekmezili mnogi Zadrani, zaboravljajući koliko su ga često neki naši “sugrađani” maltretirali i provocirali. Tko je htio nekoga zaista pomoći, mogao je dati novce takvim ljudima, ljudima koji bi uzimali onoliko koliko bi im trebalo za preživjeti, a ne za praviti biznis od toga. U Rijeci je pak neko vrijeme na Korzu prosila fakultetski obrazovana samohrana majka koja govori tri jezika, jer je zbog njene invalidnosti jednostavno nitko nije htio zaposliti, a imala je malo dijete za prehraniti. I sada, tko bi se trebao sramiti takve situacije? Ona ili netko drugi? Ostavimo takve ljude na savjesti onih koji su odgovorni za njihovu tešku situaciju a vratimo se onoj drugoj vrsti, kojoj je i posvećen ovaj tekst. To su oni koji iskorištavaju tuđu dobrotu i naivnost.
VJERA I NACIONALNA PRIPADNOST
S obzirom da živimo u vremenima u kojima ekumenski način razmišljanja baš i nije nešto popularan, pogledajmo, tko su ti ljudi koji žele probuditi naše krščansko milosrđe. Roma skoro da i nema, a ovima koji dođu teško je odrediti rasu i nacionalnost. Zato im nije problem odrediti vjeru. Sve su to veliki kršćani jer svi mašu sa nekim svetačkim slikama i krunicama, iako vjerujem da su u crkvi bili onoliko puta koliko sam ja bio u džamiji. Sada više nije dosta sjediti na mostu i mrmljati “Bog vas blagoslovio” i slične litanije, već se zloupotrebljava i krunica. Kao da je nije dovoljno nelagodno gledati kako visi na retrovizorima abnormalno skupocijenih auta kupljenih na tko zna kakav način, nego je u zadnje vrijeme prostituiraju i u prosjačke svrhe, tako da je omotaju oko ruke koju pružaju prema prolaznicima. Posebno nerviraju one djevojčice koje su svako malo ordinirale oko mosta sa velikim neukusnim svetačkim slikama koje bi pružale prolaznicima uz ono odvratno i iritantno “za vas!”. Što znači to “za vas”? Ti to dakle poklanjaš. Zašto onda tražiš novac? U istu skupinu spadaju i one čimavice koje ispred matičnih ureda i crkava sačekuju svatove pa im zabadaju u revere nekakve đinđe vjersko-domoljubnog karaktera, očekujući za to materijalnu zahvalnost.
Kao, nisi dovoljno velik Hrvat i katolik ako te ne krasi slika Gospe u maskirnoj uniformi sa šahovnicom. Sve je to besraman, blasfemičan atak na čovjeka i nema veze sa svetim pismom, a pogotovo ne sa moralom. A oni koji to plaćaju iz nekakvog kršćanskog milosrđa, neka se malo sjete što je Isus napravio trgovcima u Hramu.
A kako je to u uistinu kršćanskoj zemlji?
RIMSKI SUSRETI
Moj prijatelj Ivo ugledni je arhitekt. Šetao se on tako, prije 10-15 godina po Rimu, snimao i razgledavao znamenitosti, kada mu je kod Trajanovog stupa prišlo nekoliko romskih djevojčica i na tečnom talijanskom (tečno su izgovarale riječi “Soldi sinjore”) pitale novce, a on je, štuf takvih prosjaka, kroz zube smrmljao nešto poput “briši mala dtjmjkubzbraznu”, na što su se one iskreno oduševile i počele kliktati “pa ti si naš, Hato, vidi naš čovek!”. Slijedio je živ i ugodan razgovor, jer sve su one kao i Ivo bile iz Zagreba. Jako ih je zanimalo što je novo u “Jugi”, i nikako nisu htjele uzeti novce koje im je ponudio, a posebno su se zgrozile kada su čule da ima 30 godina a da još nije oženjen. One su naime, iako je najstarija imala tek 14 godina, sve bile udate. Muževi su im se bavili sitnim kriminalom, a i one su same priznale da više ukradu nego što isprose. Jedna mu je čak rekla da ga pozna jer ga je jučer oko 16 sati gledala ispred crkve sv. Petra, ali je zaključila da u njegovoj torbi nema ničeg što bi se isplatilo ukrasti. Posebno je bio dirnut kada su mu rekle da im se, ako mu neko nešto ukrade, obavezno javi, i ukradeno će mu biti vraćeno. Sve su pušačice, ali su odbile njegove cigarete jer one troše samo one najskuplje. I tako one žive, maloljetne su pa izbjegavaju zakone, a jedini im problem predstavlja konkurencija u obliku Marokanaca.
SVI ŽELE NOVAC
Novac žele svi. Neki ga jednostavno otmu, neki ga uzmu na perfidniji način, nekome ga (npr. onima koji imaju lijepe penzije već u svojim 40-tim godinama) vi svojim radom zaradite, svijesni da ćete kada sami odete u mirovinu umrijeti od gladi, neki ga posude i ne vraćaju, a najrjeđi su oni koji ga pošteno zarade. Stara je priča da ako prosjakinji sa djetetom koja ti se pojavi na vratima ponudiš peglu ili metlu, za kratak plaćeni posao, ona se u najboljem slučaju brzo pokupi, a u težim slučajevima padne i poneka sočna psovka. Isto tako, ako daš odjeću ili obuću, ona nerijetko završi u kontejneru. Ako pak izneseš nešto hrane i slatkiša, one to primaju sa gađenjem i prezirom, jer to njima nije primarno. Primaran je novac.
ŽIVAHNI, NEPOKRETNI PROSJAK
Gdje je nestao onaj simpatični čiča koji je sjedio u invalidskim kolicima tamo na početku Kalelarge i pružao ruku da mu naši dobri zadrani udijele koju paru? Da mu se nije nešto dogodilo? Jako sam zabrinut. Taj bi čovjek neko vrijeme prosio, a onda bi krenuo prema mostu. Vrtio bi rukama kotače, a da bi išao brže pomagao se i jednom nogom. Jednom nogom? Čekaj malo! Ako mu je jedna noga zdrava, što će mu kolica? Bilo bi dosta imati štake. I tako bi naš nepokretni invalid nekako stigao do mosta, a tamo bi se (uvijek sam govorio da je taj most čudotvoran) dogodio mirakul. Pod utjecajem blagotvorne mediteranske klime, ljekovite arome Jazina, i vjerojatno s malo pomoći zadarskih svetaca zaštitnika, naš bi invalid ustao, snažnim rukama (poznato je da ljudi u kolicima ojačaju ruke) podigao i spremio kolica u prtljažnik svoga “mercedesa” pravilno parkiranog na mjestu za invalide, i uputio se u nepoznatom pravcu. Pazite, nije se niti potrudio sakriti svoj “mercedes”, već je to radio na najprometnijem mjestu u gradu. Jednom mu je moj kum Vlatko dao neke novce, a na moje sarkastične primjedbe je uzvratio nešto o samilosti i potrebitosti. Vlatko inače stalno vozi na rezervi jer nema novaca za napuniti rezervar do vrha. Slučaj je htio da smo par dana kasnije stali na pumpi, a ispred nas je bio onaj isti nepokretni prosjak koji je elastičnim korakom trčkarao između auta i blagajne. Naravno, lijevao je do vrha. On to može jer ima novaca koji su mu dali naivni ljudi, ljudi poput moga kuma Vlatka.
MLADE MAME
Periodično se u gradu pojavljuju neke mlade žene sa bebama u rukama. Zajedno stignu na Poluotok, strateški se rasporede i hvataju se “posla”. Prilazi se prolazniku pruža se dlan i tihim se, molećivo-bolećivim glasom nešto neartikulirano mrmlja, ali je svakome jasno o čemu se radi. Pri tome se, što je jako zanimljivo, uopće ni ne trude skinuti zlatnu narukvicu, ogrlicu ili prsten. Šminka je posebna priča. Da ja idem prositi obukao bi neke krpe, nacrtao sebi podočnjake i bar jednu modricu ispod oka, a ove izgledaju kao da idu na modnu reviju. Ni ne trude se malo maskirati. Očigledno im posao dobro ide. Zanimljivo je i to kako svi imaju malo dijete približno jednake dobi. Slučajnost? Dogovor?
DJECA U BIZNISU
Već smo spomenuli djevojčice koje na mostu prodaju svetačke slike (“za vas”) i malu djecu koja idu po stanovima. A kako li je tek malim Romima? Mi ih u Zadru srećom viđamo rijetko, ali, jeste li se ikada zapitali, kako ona ciganka može sjediti na mostu satima, a dijete joj je cijelo vrijeme tako mirno i pospano? Jeste li se pitali? Jeste li? Na sceni su uvijek žene i djeca. A gdje su muškarci? Uspjeli smo za Zadarski list nabaviti fotografiju muškog prosjaka sa djetetom koju i eskluzivno objavljujemo. Morali smo mu doduše dati bocu rakije i šteku cigareta, ali je na kraju ipak pristao na snimanje. Ima još nekoliko djece koja sa ženom rade u drugim djelovima grada, i od toga žive. Pate li ta djeca? Zavisi. Ono dvoje sa početka teksta je bilo veselo i zaigrano, kao da se radi o igri, što ne znači da je svima tako.
U većim gradovima mali Romi ulaze u tramvaje i autobuse i tamo sviraju i pjevaju. To je najčešće takvo grozno i nepodnošljivo revanje, da im ljudi plaćaju samo da prestanu. S druge strane, po čemu se oni razlikuju od one djece koja za vrijeme turističke sezone stanu negdje na Poluotok i sviraju violinu ili flautu. Možda zbog pohađanja glazbene škole na njih gledamo drukčijim očima nego na male cigane. I jedni i drugi to rade za novac.
NI ZRNO ŽITA…
Kada su prije tridesetak godina u tada uglednom Poletu pravili po Zagrebu anketu, pitali su jednoga čovjeka zašto ništa nije udijelio malim prosjacima, a on je odgovorio sljedeće: “Zašto im nisam dao? Otiđite navečer tamo gdje se svira narodna muzika. E tamo njihovi tate žderu janjetinu!” Budite pametni. Nećete pomoći toj djeci ako dajete novce njihovim roditeljima. Čitajući ovaj tekst može se zaključiti samo jedno. Dajte novce samo onome kome zaista treba, a kome treba, to ćete morati odrediti sami. Nabrojali smo nekoliko primjera klasične prevare, i ako samo u tim situacijama ubuduće ne nasjednete, ipak smo nešto postigli. A vi, ako želite pomoći, dajte onome starcu koji na kalelargi svira usnu harmoniku. On to radi iz potrebe.


 150 NA SAT


Čovjek kojega vidite na slici, pristao je nakon dugog nagovaranja desetak minuta glumiti prosjaka, ali je stidan kakav već jest inzistirao da to bude u rano nedjeljno zimsko popodne kada na mostu ima najmanje prolaznika. Iako izgleda kao defektna propalica sklona alkoholizmu, on to nije. To je obrazovana osoba zrelih godina, čovjek koji je aktivan i uspješan na više polja, svestran u svakom pogledu. Imitirajući mladića koji se zadnjih mjeseci u istom izdanju prikazuje na mostu, za desetak je minuta skupio 7,5 kn. Ako uzmemo u obzir da bi u normalno vrijeme promet bio barem trostruko veći (i još smo malo rekli), dolazimo do cifre od cca 150 kn na sat, što je više nego tri puta više nego što on zarađuje u državnoj ustanovi sa adekvatnim stupnjem obrazovanja i dugogodišnjim radnim stažom.
Osim toga, imitirajući stav tijela spomenutog momka, on je zauzeo pozu koja je u stvarnosti neizvediva. Po položaju ekstremiteta reklo bi se da se radi o spastičnoj tetraparezi, ali u tom slučaju ne bi mogao onako šarmantno mahati lijevim dlanom i podizati ga ispruženog visoko u zrak, već bi mu ruka trebala biti skvrčena, a osobito je smiješno desno stopalo koje mlohavo povlači za sobom kao da nije njegovo, iako bi da se radi o pomenutoj dijagnozi, trebao hodati na vršcima prstiju. Ali, kada može onaj gore spomenuti ustajati iz invalidskih kolica, zašto ovaj ne bi mogao mješati simptome i dijagnoze? Ljudi mu daju novce i ne pitaju se kako to.