Je li Grad Zadar prodao tuđe terene na Višnjiku?!

Pred sutkinjom Katarinom Dragičević jučer se našla odluka u neobičnom predmetu. Opunomoćnik 50-tak Zadrana Srđan Barović, odvjetnik iz Zagreba, traži u njihovo ime ponavljanje postupka kojim je sud Gradu Zadru dopustio upis i stjecanje prava vlasništva nad, tvrde, njihovom zemljom. “Zemlja” je u stvari više desetaka tisuća četvornih metara na predjelu Višnjika preko puta TŠC-a prema pet nebodera, odnosno od nekadašnjeg Napretka do Čistoće, prostoru koji je Zadar prodao, na njemu davno izgrađene velebne zgrade i stanovi, većinom i oni prodani.
Riječ je o 50 osoba koji su u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici, a sud ih je razvlastio nakon što je Grad Zadar podigao tužbu. Zanimljivo je da je tadašnja presuda bazirana i na činjenici da je tih 50 (58 ali neka se imena ponavljaju) osoba – odustuno i nepoznatog boravišta. Dakle grad ih je tužio, oni o tome nisu imali pojima pa nisu poduzeli nikakve radnje, pa je presuđeno da je grad postao vlasnik zemljišta koje je u zemljišnjim knjigama upisano na njih ili njihove pretke.
Za zadarski sud i službeno im određenog punomoćnika bili su nepoznatog boravišta.
Za odvjetnika su sad svi živi, zdravi i prisutni. Prevedeno: nitko nije ni obavješten da mu se oduzima zemlja i umjesto njega na nju upisuje Grad Zadar.
U petak na Općinskom sudu nije se ulazilo u meritum stvari već sama sutkinja, na osnovu prijedloga odvjetnika Barovića, te očitovanja punomoćnice Grada Zadra Ružice Vidov, mora odlučiti otvara li ponovo predmet. Otvaranje bi omogućilo raspravu o meritumu.
Barović se pozvao na članak 421. Zakona o parničnom postupku držeći više nego ispunjenim uvjete za ponavljanje. Punomoćnica grada Zadra protivi se ponavljanju tvrdeći da je deposedacija davno izvršena (1986.) te da se zaključivalo nagodbe pa i isplate. No ovih 58 Zadrana niječu bilo kakve nagodbe i isplate, a u knjigama su vlasnici. Tu punomoćnica Grada barata sa – “stvarnim vlasnicima”.
Povlači se dakle i tvrdnja Zadra o nekim drugim stvarnim vlasnicima u odnosu na upisane, a što međutim sudski nije razrješeno. Barović, odnosno 50-tak Zadrana pozivaju se na činjenicu da nikad nisu bili obaviješteni niti imali pravo rasprave o svom zemljištu. Gradska predstavnica inzistira na tome da ti ljudi nisu stvarni vlasnici “a to što su omaškom ostali upisani ne daje im pravo da traže obnovu postupka”.
Odvjetnik 50-oro Zadrana upotrebljava potom riječ “frapantno” ističući da je 58 živih ljudi tužitelj (Zadar) proglasio nestalima ili nepoznatog boravišta, a sada kada se ti isti “nepoznata boravišta, nestali ili umrli” jave i žele doći do svog prava to naziva iscrpljivanjem.
Sutkinja potom provodi dokazni postupak te najavljuje pismeno dostavljanje odluke – naknadno.
U naizgled nezanimljivom parničnom predmetu, dok su oči javnosti najčešće uprte u kaznene predmete čak i kada su minorni, odlučuje se o stotinama tisuća, vjerojatnije i milijunima eura. Je li moguće da se kraj živih ljudi tužbom i obavijesti na oglasnoj ploči suda, jer su adrese recimo nepoznate, ljudi razvlaste za desetke tisuća četvornih metara zemljišta na predjelu gdje svaki metar stoji više od stotinu a možda i više stotina eura. Da se teren proda, na njemu izgrade zgrade i stanovi već prodaju. Ili je u pravu zastupnica Grada. Pa da postoje neki “stvarni” vlasnici, a da to nisu ovi ljudi na koje je zemlja upisana u zemljišne knjige. Kako je utvrđeno tko su “pravi” a tko “formalni” vlasnici?
Možda je bivša Općina Zadar u sustavu koji je ignorirao klasično vlasništvo a promovirao “društveno” i mogla biti tako aljkava ali teško bi to bili i “živi ljudi”.
Cijela priča ima još likova. Naime u predmetu je i Radomir Fain koji je također bio među spominjanih 58 tuženih, ali je u međuvremenu njemu određena naknada za zemlju. No kako je Zadar nije u potpunosti isplatio i on traži ponavljanje postupka.
Spomenuta “frapantnost” ali svakako i vrijednost spomenute imovine biti će sigurno razlog dugog spora.