Kvasac novog procvata glagoljice u trećem tisućljeću

Upućivanju u nauk glagoljske knjige i pisma ovom prilikom se je odazvalo 15-ak polaznika različitog uzrasta, spola i obrazovnog profila, od predškolca Nikole do onih koji su zašli u sedmo desetljeće života, od domaćica do službenica i studentica

Dario Tikulin, entuzijast i zaljubljenik glagoljske knjige pokrenuo je ovih dana tečaj glagoljice za svo zainteresirano građanstvo. Organizacija tečaja je predviđena kroz sedam seminarskih sastanaka u tjednom ritmu održavanja ponedjeljkom i srijedom, i to u sjedištu Hrvatske sloge, udruge za zaštitu prirode, kulturne baštine i ljudskog dostojanstva, u Providurovoj palači, Medulićeva 2/2.
Glavni izvor Zoranićeve Planine
Te živopisne večeri glagoljice odigravaju se u prostoru Udruge s početkom u 19 sati navedenih dana duljinom trajanja svake u vremenu dva školska sata. Spomenuta udruga je i odgovorni pokrovitelj tečaja koji se odvija kroz aktivnost njene sekcije za glagoljicu, jedne od brojnih što zauzimaju polja djelovanja ove građanske asocijacije. Tijekom sedam zakazanih sastanaka kroz predavanja i praktične vježbe u svakom ponaosob se nastoji obraditi druga nastavna jedinica. Tako se na prvom kazivanju počelo s “uzrokom puta slovovim krajolikom” uz predstavljanje voditelja tečaja ujedno i kazivača iz “Glagolinjca Batinino maloga obiteljskoga bašćinstva CALMETTICVLIANVM”, te na drugom su uz “prikaz harvatovnicze” nazočni slušali “o  običajskom vlastitom rukopoteznom trajnom knjižouradku”. Zatim su sljedećim nizom predviđene “peropotezne vježbe”, te “slaganje slova u knjižanice i knjiž na način kako to stoji u knjigama jadranskog glagožuplja”, “zamjenba slike slovna znaka drugim slikama”, “čislovne vježbe”, “odriscegne od uzlov” prema zoranićevskom obrascu sedmodnevnog puta “utisegna pameti i razborita xivota” i “četveroknjižje hramsko i bogoslovno”.
Među stožernim izvorima što su poslužili ovom učenju su naime, Zoranićeve Planine u kojima autor tog djela shvaća: “…da me ni tumacenye blaxenoga Hieronima uvixbalo s mukom bih pisal boyu se…”, a na temelju čega se sudionike nastoji “uputiti u predajni nauk hrvatske knjige po učenju glagolinjca Batinino iz Staroga Varoša zadarskoga na području drevne župe Sv. Ivana Krstitelja”.
Ovo sedmodnevno upućivanje u nauk slova glagolinjca Batinino omogućio je glagoljašanski krug Slovangrad – Dvor braće knjige hrvatske pri udruzi Hrvatska sloga diljem svijeta koja si je uzela zadaću promicati zaštitu prirode, kulturne baštine i ljudskog dostojanstva. Ujedno se je ovime nastojala obilježiti i širokom krugu posvjestiti 180-a obljetnica rođenja i 110-a smrti o. Dragutina Parčića(1832-1902), trećoreca i velikog promicatelja glagoljice.
Od voditelja tečaja Tikulina nastojali smo doznati nešto o razlozima pokretanja ovog projekta u našem gradu te o njegovim ciljevima i mogućim postignućima kod polaznika.
Bogata baština
– Unatoč ostvarenoj narodnoj slobodi i državnoj neovisnosti knjižno samohrvaće još uvijek se mukotrprno probija na bašćinskoj pozornici grada zanemarujući činjenicu da je Zadar bio stoljetno žarište knjige hrvatske kroz stoljeća, a Zadranin je branio i ljubomorno čuvao izvornost i čistoću književnog izričaja, pojašnjava nam ovodobni promotor glagoljice u Zadru upućujući nas nadalje na bogatu predajnu baštinu što jamačno doprinosi navedenim zadarskim vrednotama u oblasti knjige po kojoj “vrijednost nije samo sama rukotvorina, umotvor ili duhovnina i misalnina, nego smo vrijednost i mi sami, osviješćeni i živući sinovi i kćeri glagomatičana i glagoljašana našeg brojnog glagožuplja u kojem je sav javni život nosio glagoljski značaj”. Stoga se preferira zoraninski obrazac odvijanja tečaja na način “sedmenstvenog ili sedmodnevnog puta utišenja pameti i razborita života, u kome je sedmi dan bašćinski počinak kada je upućenik protriježnjen okrijepom i riječju, naukom i viđenjem”, kako zaključno potcrtava Tikulin.
Od mogućih ciljeva ovog projekta Tikulin nadalje nabraja usađivanje kod polaznika znanja o predajnoj baštini naših pređa koji su kršteni, vjenčani i pokopani po glagoljskom liturgijskom obrascu te time upisivani u stoljetnim svescima glagoljaških matica. Tako usvojenim znanjem ovi postaju poticatelji ponovnog bujanja te baštine u svojim matičnim župama i budni čuvari “novih mladica niklih na starom panju obiteljskog glagoljanja”. Štoviše, većina polaznika tečaja nose prezimena koja su stvorena i konačno oblikovana u glagoljskim maticama, a to su poimence Klarin, Vitlov, Vidaić, Dević, Banić, Šatalić, Peša, Jerolimov, Štavun (Šćavunović), Stručić, Smolić… Svojim knjižnim i slovnim nastojanjima produbljuju folklorističku težinu izučavanja ove problematike nastavljajući se na ranije poduzeta zauzimanja za pučko pjevanje po liturgijskim obrascima glagoljaškog kodeksa. Pri ovome ne treba smetnuti s uma da se u starim “armarunima”i “baulima” po našim obiteljskim dvorima još može naći zapretana pokoja glagoljska listina i libar. Po toj predaji u običajnu vrijednost dospjelu do nas spada i pisanje slova vlastitom rukom na trajnom materijalu (papir, kamen, drvo, platno, koža, metal…) čime nije podložno potrošivosti i nesigurnoj trajnosti za razliku od tipkovničnog pisanja; po tome stvaramo vlastitu produkciju slova nasuprot tipkovnici na kojoj baratamo tuđom i jednoobrazno oblikovanom slovnom slikom.
15 polaznika
– Bitna nakana projekta je i u očuvanju predajne povjesnice o tvorcu, iskonu i smislu glagoljske knjige o kojoj se u suvremenoj publicistici neafirmativno govori ili naprosto šuti dočim se o tuđim pismotvornim predajama (Toth, Kadmo, Odin…) raspreda na sve strane, ističe važnom činjenicom u ovom kontekstu naš sugovornik nadodajući tome da će polaznicima biti predočena povijesna zamjena glagoljskih slovnih slika s latiničnim kojom je ostvarena s c h a v e t i c z a (šćavetica), zatim zamjena s grčkim slovnim slikama kojom je ostvarena c h u r i l i c z a (ćurilica), te humbosnodalmatska azbukva i u novije vrijeme zamjena slovnih slika s arabičnim čime je nastala matufovača ili hrvatica u naših muhamedanaca. S ovim zadnjim ulaskom elif-ba slovnih znakova u povijesni prostor glagoljske knjige zatvorio se krug koji je naznačen u iskonskom jadranskom četveroknjižju, a kojeg promiče jerolimharvatinska učenost po kojoj sljedbenici jeroharvatinstva znadu da smo mi duhovno i misaono sazdani od dabra, logosa, verbuma i slova.
Baštinski uzori koji su kazivača motivirali za tabelarni prikaz i oblikovanje slova glagoljice pri ovome su svakako Chrawatovnicza(istud alphabetum est chrawaticum) Jurja Slovinca,predavača na Sorbonni s kraja 14. st. koji je zapadne Europljane podučavao hrvatskom pismu i jeziku,glagoljična tabla fra Marka Kuzmića Zadranina iz njegovih Govorenja duhovnih iz 1724.,te Berčićev Alphabetum veteroslovenicum pisan u Zadru 1855. i tabla Littera slavonica(Pismo slovinsko) iz glagoljskog Rimskog Misala tiskanog 1927. Važno je istaknuti da Chrawatovnicza Jurja Slovinca ima značaj pralika tabelarnog prikaza glagoljskih slova zbog svoje izvorne strukture kakvu nije sačuvala nijedna srodna tabla složena poslije nje. Naš sugrađanin fra Marko Kuzmić u ovome ipak slijedi Slovinca u pisanju križa azbučca na početku slovnog niza.
Upućivanju u nauk glagoljske knjige i pisma ovom prilikom se je odazvalo 15-ak polaznika različitog uzrasta, spola i obrazovnog profila, od predškolca Nikole do onih koji su zašli u sedmo desetljeće života, od domaćica do službenica i studentica. U vrijeme posjeta ovog izvjestitelja tečaju svi su pozorno slušali kazivača i vlastitim pokušajima oblikovali glagolaške grafije ručno izrađenom pisaljkom od trstike koju su umakali u sipino crnilo. A zadovoljstvo na licu njihova voditelja dalo je naslutiti da će ova mala skupina postati kvasac novog procvata glagoljice u trećem tisućljeću. Pošto je glagoljskim pismom bio obuhvaćen sav javni život prošlih stoljeća u našeg naroda, to dodatnu vrijednost i kapital polaznicima ovog nauka daje činjenica što će njegovim apsolviranjem isti s lakoćom moći odgonetnuti značenje i smisao brojnih spisa te svojoj književnoj znatiželji pridodati štošta zanimljivih detalja kojima će razriješiti enigme iz sfere onodobnog obiteljskog i društvenog života, pučke duhovnosti i tradicijske baštine. Uostalom i UNESCO-vo priznanje uvrštenjem hrvatske glagoljice u popis nematerijalne baštine temelji se baš na njenoj ukorijenjenosti i očuvanosti u pučkoj tradiciji ili kojem drugom profanom poimanju lišenom znanstvenih teorija. Ovakva poimanja u raskoraku su i sa onima kojima je isključiva svrha dizajnersko profiliranje glagoljskih grafema s konačnim ciljem komercijalne eksploatacije i porijekla nedomicilnosti izvorne glagoljice.