Dvije godine kasnije, Mlečani su počeli ozbiljno nastojati oko zauzimanja onih dijelova Dalmacije koji su još bili pod vlašću kralja Žigmunda. U jesen 1418. Republika šalje flotu koja je imala zadaću ometati pomorski promet Trogira i Splita, ali joj je bilo strogo zabranjeno iskrcavati se na obalu, čak i u slučaju da to kao pomoć zatraže tadašnji mletački saveznici Poljičani koji su gradove trebali uznemiravati s kopna. Istodobno su mletački zapovjednici upućivani da stalno ispituju ima li u gradovima onih koji bi pomogli mletačko zauzimanje, a odobreno je i da se takvima osigura godišnja plaća
Prije nekoliko dana, 9. srpnja, navršilo se 602. godine otkada je kralj Ladislav prodao Mletačkoj republici svoja vladarska prava na Dalmaciju za sto tisuća dukata. Iako je ovaj nemili događaj koji je ostavio neizbrisive tragove na istočnu obalu Jadrana uglavnom dosta poznat i u najširim slojevima pučanstva, sam proces i tijek te sramotne trgovine uglavnom su manje poznati, a pogotovo ono što je uslijedilo nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora. Naime, danas mnogi misle da je tim činom Mletačka republika došla u posjed čitavog ozemlja koje danas nazivamo Dalmacijom, dok je u stvarnosti situacija bila bitno drugačija.
Godina cjenkanja
Kralj Ladislav, koji je bio okrunjen u Zadru, u kojem je neko vrijeme i stolovao, pretrpio je 1408. poraz na bosanskom ratištu od strane snaga Žigmunda Luksemburškog. Krajem prosinca te godine je preko posrednika, sudca Panellia započeo tajne pregovore s Mlečanima o prodaji Dalmacije za koju je zatražio tristo tisuća dukata. No Mlečani mu odgovoriše da je rečeno ozemlje opustilo od rata, da dugo neće davati prihoda, a radi njega će morati u skupo ratovanje, pa iskazuju spremnost ponuditi samo sto tisuća dukata, u četiri obroka, od kojih prvi bi dospio na naplatu odmah, a ostali kroz tri godine. U siječnju 1409. Ladislav je spustio cijenu i dao ponudu od dvjesto tisuća, a kad nije dobio povoljan odgovor, je u veljači dao do znanja da bi bio zadovoljan i sa sto i pedeset tisuća.
No s Mlečanima, kao tada vodećim trgovcima Europe, što je značilo i svijeta, se nije bilo lako cjenkati. Na kraljeve ponude su iz Mletaka odgovorili protuponudom u kojoj su mu ponudili 60-70 tisuća dukata, isplativih u tri obroka. U međuvremenu je Ladislav sve više gubio vlast, utjecaj i teritorije. Uz Žigmunda je na kraju pristao i njegov glavni povjerenik, vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić koji se javno na dvoru pokajao za svoje dosadašnje čine, a Žigmund mu je potvrdio sve časti i imanja i još ga obdario. Ostalo je, međutim, zabilježeno da su se Žigmundovi dvorjanici izrugivali s vojvodom Hrvojem kojeg su zbog dubokog glasa uspoređivali s volom i mukali mu iza leđa. No kao rezultat Hrvojevog “pokajanja”, svi dalmatinski gradovi osim Zadra, pristadoše uz Žigmunda i okrenuše leđa Ladislavu koji je bio već prije otišao u Napulj i u Dalmaciju nije ni dolazio. U ljeto 1409. došlo je i do konačnog njegovog zaključenja sporazuma s Mlečanima.
Ugovor je sklopljen 9. srpnja u Mletcima, u crkvi sv. Silvestra. Dužd Micchielle Steno i Mletci su za sto tisuća dukata od hrvatsko-ugarskoga kralja Ladislava kupili sav njegov posjed kojeg je imao u Dalmaciji, no to je u stvarnosti bio samo grad Zadar s tvrđavom i kotarom, Novigrad, Vranu i otok Pag. Uz to su kupili i prava na ostatak Dalmacije koji nije bio u fizičkom posjedu Ladislavovih snaga, no to je u tom času izgledala prilično nesigurna trgovina.
Zaprepašteni Zadrani
U samome Zadru su na vijest o prodaji zavladali prvo nevjerica, a zatim bijes i srdžba. Bilo je i sukoba između građana i kraljevih predstavnika, a gradsko izaslanstvo je odmah otišlo Mlečanima i iskazalo svoju volju da se sami predaju pod njihovu vlast, ali ne kao rezultat spornog ugovora koji nisu htjeli priznati. Izaslanstvo je izrazilo molbu da ih Republika uzme pod svoje, ali uz uobičajene uvjete i sklopljene nagodbe. Mlečani su na to odgovorili da će se o pogodbama dogovoriti kasnije, a da će Republika prema Zadranima postupati tako da će oni biti zadovoljni. Već 29. srpnja nad Zadrom je istaknut barjak sv. Marka, a ubrzo su preuzeti Vrana, Novigrad i Pag. U rujnu su mletačku vlast priznali Nin i Rab, a do prosinca i Cres i Osor.
Kralj Žigmund je na ovo mletačko širenje odmah uputio prijetnje da će oduzete gradove vratiti silom, a Nikola Frankopan je u njegovo ime pokušao obraniti Rab, ali bezuspješno. Mlečani su u međuvremenu kombinirali kako bi u svoj posjed stavili i ostale dalmatinske gradove koji im se nisu htjeli pokoriti jer nisu priznavali valjanost njihovog kupoprodajnog ugovora s Ladislavom, pogotovo što su u vrijeme sklapanja istog bili pod vlašću kralja Žigmunda. Prvi je na udaru bio Šibenik koji su Mlečani zajedno s Trogirom pozvali da im se mirno preda. No oba grada to odbiju učiniti. U Šibeniku je potom izbila pučka buna za koju možemo pretpostavljati da su je potaknuli mletački agenti. U općem kaosu i bezakonju grad se predao Mlečanima 30. listopada 1412. Žigmund je na to reagirao tako da je u Trogir poslao svog admirala, Genovežanina Uga de Auria sa zadaćom da čuva trogirsko-splitski prostor od Mlečana. Istodobno je sve više sumnjao u vjernost svog preobraćenog vlastelina, vojvode Hrvoja koji je tad bio splitski herceg. U tim sumnjama je bio u pravu jer se Hrvoje već 1410. počeo potajno dopisivati s Mletcima. Želio je znati što u Republici misle o njegovoj vlasti nad Splitom, Bračom, Hvarom i Korčulom koje mu je Žigmund predao “na vječna vremena njemu i njegovim nasljednicima”. Također je tražio od Mlečana naslov duxa i mletačkoga plemića. Status mletačkog građanina su mu već prije bili udijelili.
Mlečani su odgovorili Hrvoju Vukčiću da su oni zadovoljni njegovom upravom u Splitu i ostalim mjestima i da žive s njim “u dobrom susjedstvu” i jedino su od njega tražili da uskrati ikakvu pomoć drugim mjestima Dalmacije “koja bi bila neprijatelji, buntovni ili neprijateljski protiv naše vlade”. Titulu duxa mu nisu dali. nego naslov “duke” (ducha). Mlečani su, razvidno je, u ovoj fazi gledali da osiguraju stečeno, a daljnje zauzimanje ostaviše za malo kasnije.
Bosanski kaos
U međuvremenu se zbog izuzetno zapletenih borbi u Bosni, između Žigmunda i kraljeva Tvrtka II. i Stjepana Ostoje u koje je potonji pozvao i Turke i u kojem je bilo mnogo promjena strana i naglih pomirenja, vojvoda Hrvoje pao u nemilost na budimskome dvoru. Protiv Hrvatinićeve vlasti pobunili su se Splićani u čemu ih je kralj podržao, a srednjedalmatinske otoke dao na upravu Dubrovčanima. U ljeto 1413. Žigmund se i javno odriče Hrvoja i šalje na njega vojsku koju predvode zagrebački biskup Eberhard, biskup Pečuha Janos i slavonski ban Pavao Čupor. Pritisnut odasvud, Hrvoje se obrati Mlečanima i ponudi im svoje usluge, no oni su ga odbili. Potom se obrati za pomoć Osmanlijama koji mu spremno priskočiše u pomoć i obraniše ga od kraljeve vojske. Hrvoje je tad prenio sjedište u Omiš odakle je gledao kako bi opet zauzeo Split. Nastavio je pregovore s Mlečanima koji su mu dali salitre i konopa za izradu ratnih sprava, ali ga nisu htjeli izravno pomoći, čekajući rasplet situacije u srednjoj Dalmaciji u kojoj su Omišani ponovno počeli gusariti, napadajući, za račun vojvode Hrvoja, brodove Žigmundu vjernih gradova.
U međuvremenu su se ponovno rasplamsale borbe u Bosni u kojima je Hrvoje uspio objediniti sve domaće snage u borbi protiv Žigmunda, a pomogli su mu i Turci pod vodstvom Isak-bega. Kraljeva vojska bi poražena kod Lašve, a slavonski ban Pavao Čupor zarobljen i smaknut. Hrvoje Vukčić Hrvatinić uspio je potpuno obnoviti svoj posjed u unutrašnjosti, no dogodine, 1416. umre u 66. godini života.
Dvije godine kasnije, Mlečani su počeli ozbiljno nastojati oko zauzimanja onih dijelova Dalmacije koji su još bili pod vlašću kralja Žigmunda. U jesen 1418. Republika šalje flotu koja je imala zadaću ometati pomorski promet Trogira i Splita, ali joj je bilo strogo zabranjeno iskrcavati se na obalu, čak i u slučaju da to kao pomoć zatraže tadašnji mletački saveznici, Poljičani koji su gradove trebali uznemiravati s kopna. Istodobno su mletački zapovjednici imali zapovijedi da stalno ispituju ima li u gradovima onih koji bi pomogli mletačko zauzimanje, a odobreno je i da se takvima osigura godišnja plaća od tisuću dukata u Splitu, a dvije tisuće u Trogiru. U 1419. borbe na moru su ojačale. Splićani su za kneza izabrali Ivaniša Nelipića, zakletog mletačkog neprijatelja, a Trogirani su počeli pljačkati mletačke galije, zaijetajući se za njima sve do Apulije. Zadranin Ivan Venturin dobio je od Žigmunda ovlasti za gusarenje protiv Mlečana, no sve te pomorske snage su bile slabe u usporedbi s mletačkom mornaricom. Mlečani su također postigli sporazum s bosanskim kraljem Stjepanom Ostojićem da će ih pomoći u borbi za dalmatinske gradove, a za uzvrat će dobiti nekoliko brodova.
Početak današnje Dalmacije
U proljeće 1420. u Dalmaciju je stigao generalni kapetan Kulfa, Pietro Loredano s jasnim zapovjedima da zauzme Trogir, Split, Brač, Hvar, Korčulu i Vis. Iz Zadra je prema Trogiru krenulo osam stotina konjanika i velik broj drugih vojnika koji su počeli opsadu grada. Borbe su trajale do 22. lipnja kad se Trogir predao Mlečanima. Glede Splita, Loredano je imao upute da građanima obeća što mu drago, samo da uđe u grad bez borbe. Istovremeno su splitski nezadovoljnici bili u Mletcima gdje su im obećane privilegije i povratak imanja pod mletačkom vlašću. Loredano je, pak, dobio dozvolu da splitskim predstavnicima obeća da Mlečani ne će dozvoliti nezadovoljnicima niti da se vrate u grad. Na kraju su Splićani uputili Loredanu memorandum u 15 točaka uvjeta svoje predaje. Loredano je skoro sve uvjete prihvatio i četveročlano izaslanstvo se vratilo u grad gdje se o svemu trebalo izjasniti Gradsko vijeće. Vijećnik Toma Nikolin de Lukaris predložio je da se “u ime Krista i slavne Djevice i blaženog Marka evanđelista i cijelog nebeskog dvora, grad Split i cijeli njegov teritorij predade u ruke gospodinu Pietru Loredanu, generalnom kapetanu Kulfa i cijele vojske u Dalmaciji u ime prejasne, duždevske, mletačke Vlade”. Za taj je prijedlog bilo četrdesetoro vijećnika, dok su samo četiri bila protiv te je tako i Split ušao u sastav Mletačke republike. Mlečani su od početka srpnja 1420. ovladali istočnom obalom Jadrana od Raba do Žrnovnice. Izvan njihove vlasti ostali su Krk i Senj, kao i Omiš kojim je vladao Ivaniš Nelipić.
No, daleko od toga da su Mlečani ovladali Dalmacijom u današnjem smislu te riječi, budući da se zaobalje, Ravni Kotari i Bukovica, tada znani i kao Hrvati te Dalmatinska Zagora, već od Klisa, ostali su dijelom Ugarsko-hrvatskog kraljevstva sve dok ih nije zauzela otomanska vojna sila. U ratovima koje je protiv Osmanskog castva vodila u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, Mletačka republika je te krajeve pripajala sebi, nazvavši ih novom, odnosno, najnovijom “stečevinom” (aquisto). Time su postavljeni kriteriji današnjih granica Dalmacije, uz izuzetak krajnje južnog dijela koji se spletom drugih nepovoljnih povijesnih okolnosti danas našao u Crnoj Gori.
najnovije
najčitanije
Hrvatska
POLITIČKI VETERAN
Glavaš zna kako će se formirati Vlada: “Pupovac će dobiti što je htio, a DP će glumiti da to ne zna”
Košarka
trenerica košarkašica Zadra
Josipa Zanki nakon povratka u Premijer ligu: “Moramo se pojačati”
Nogomet
Gostovanja
Loše vijesti za španjolske navijače, LaLiga od sljedeće godine i u – SAD-u
Županija
obavijest hep-a
DONOSIMO POPIS Nekoliko ulica u Zadru i županiji dio petka bez struje
Zadar
prometno edukativna akciju
U Zadru održano županijsko natjecanje “Sigurno u prometu 2024”
Zadar
ryanair
NOVA AKCIJA Iz Zadra letite u više od 30 europskih destinacija za 13 eura!
Hrvatska
TEŠKA NESREĆA
VIDEO Autobus kod Krvavice sletio s Jadranske magistrale u provaliju, vozač prevezen u bolnicu
Zadar
MELADA
ĐIR PO KVARTU (9) Stanovnici Melade ukazuju i na negativnosti: ‘Kao da sam na Lučkom…’
Zadar
Sunset Sports Media Festival
Talijanska nogometna legenda Alessandro Del Piero stiže u Zadar!
Crna Kronika
PU ZADARSKA