Kako su Mlečani ostvarili kupoprodajni ugovor

Slika korisnika admin
Galeota, vrsta broda koja se rabila u borbama za Dalmaciju u 15. stoljeću

Prije nekoliko dana, 9.  srpnja, navršilo se 602. godine  otkada je kralj Ladislav prodao Mletačkoj republici svoja  vladarska prava na Dalmaciju  za sto tisuća dukata. Iako je  ovaj nemili događaj koji je  ostavio neizbrisive tragove na  istočnu obalu Jadrana uglavnom dosta poznat i u najširim  slojevima pučanstva, sam proces i tijek te sramotne trgovine uglavnom su manje  poznati, a pogotovo ono što je  uslijedilo nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora. Naime,  danas mnogi misle da je tim  činom Mletačka republika  došla u posjed čitavog ozemlja  koje danas nazivamo Dalmacijom, dok je u stvarnosti situacija bila bitno drugačija.

Godina cjenkanja

Kralj Ladislav, koji je bio  okrunjen u Zadru, u kojem je  neko vrijeme i stolovao, pretrpio je 1408. poraz na bosanskom ratištu od strane snaga Žigmunda Luksemburškog. Krajem prosinca te  godine je preko posrednika,  sudca Panellia započeo tajne  pregovore s Mlečanima o prodaji Dalmacije za koju je zatražio tristo tisuća dukata. No  Mlečani mu odgovoriše da je  rečeno ozemlje opustilo od  rata, da dugo neće davati  prihoda, a radi njega će morati u skupo ratovanje, pa  iskazuju spremnost ponuditi  samo sto tisuća dukata, u četiri obroka, od kojih prvi bi  dospio na naplatu odmah, a  ostali kroz tri godine. U siječnju 1409. Ladislav je spustio cijenu i dao ponudu od  dvjesto tisuća, a kad nije dobio povoljan odgovor, je u  veljači dao do znanja da bi bio  zadovoljan i sa sto i pedeset  tisuća.

No s Mlečanima, kao tada  vodećim trgovcima Europe,  što je značilo i svijeta, se nije  bilo lako cjenkati. Na kraljeve  ponude su iz Mletaka odgovorili protuponudom u kojoj su mu ponudili 60-70 tisuća  dukata, isplativih u tri obroka.  U međuvremenu je Ladislav  sve više gubio vlast, utjecaj i  teritorije. Uz Žigmunda je na  kraju pristao i njegov glavni  povjerenik, vojvoda Hrvoje  Vukčić Hrvatinić koji se javno  na dvoru pokajao za svoje  dosadašnje čine, a Žigmund  mu je potvrdio sve časti i  imanja i još ga obdario. Ostalo je, međutim, zabilježeno  da su se Žigmundovi dvorjanici izrugivali s vojvodom  Hrvojem kojeg su zbog dubokog glasa uspoređivali s volom i mukali mu iza leđa. No  kao rezultat Hrvojevog "pokajanja", svi dalmatinski gradovi osim Zadra, pristadoše  uz Žigmunda i okrenuše leđa  Ladislavu koji je bio već prije  otišao u Napulj i u Dalmaciju  nije ni dolazio. U ljeto 1409.  došlo je i do konačnog njegovog zaključenja sporazuma  s Mlečanima.

Ugovor je sklopljen 9.  srpnja u Mletcima, u crkvi sv.  Silvestra. Dužd Micchielle  Steno i Mletci su za sto tisuća  dukata od hrvatsko-ugarskoga kralja Ladislava kupili sav  njegov posjed kojeg je imao u  Dalmaciji, no to je u stvarnosti bio samo grad Zadar s  tvrđavom i kotarom, Novigrad, Vranu i otok Pag. Uz to  su kupili i prava na ostatak  Dalmacije koji nije bio u fizičkom posjedu Ladislavovih  snaga, no to je u tom času  izgledala prilično nesigurna  trgovina.

Zaprepašteni  Zadrani

U samome Zadru su na  vijest o prodaji zavladali prvo nevjerica, a zatim bijes i srdžba. Bilo je  i sukoba između  građana i kraljevih  predstavnika, a  gradsko izaslanstvo je odmah  otišlo Mlečanima i  iskazalo svoju volju da se sami predaju pod njihovu  vlast, ali ne kao  rezultat spornog  ugovora koji nisu  htjeli priznati.  Izaslanstvo je izrazilo molbu da ih  Republika uzme  pod svoje, ali uz  uobičajene uvjete  i sklopljene nagodbe. Mlečani su  na to odgovorili  da će se o pogodbama dogovoriti kasnije, a da će Republika prema Zadranima  postupati tako da će oni biti  zadovoljni. Već 29. srpnja nad  Zadrom je istaknut barjak sv.  Marka, a ubrzo su preuzeti  Vrana, Novigrad i Pag. U  rujnu su mletačku vlast priznali Nin i Rab, a do prosinca i  Cres i Osor.

Kralj Žigmund je na ovo  mletačko širenje odmah uputio prijetnje da će oduzete  gradove vratiti silom, a Nikola  Frankopan je u njegovo ime  pokušao obraniti Rab, ali bezuspješno. Mlečani su u  međuvremenu kombinirali  kako bi u svoj posjed stavili i  ostale dalmatinske gradove  koji im se nisu htjeli  pokoriti jer nisu priznavali valjanost njihovog kupoprodajnog  ugovora s Ladislavom, pogotovo što su  u vrijeme sklapanja istog bili pod vlašću  kralja Žigmunda. Prvi  je na udaru bio Šibenik koji su Mlečani  zajedno s Trogirom  pozvali da im se mirno preda. No oba grada to odbiju učiniti. U  Šibeniku je potom izbila pučka buna za  koju možemo pretpostavljati da su je potaknuli mletački  agenti. U općem kaosu i bezakonju grad  se predao Mlečanima  30. listopada 1412.  Žigmund je na to reagirao tako da je u  Trogir poslao svog admirala,  Genovežanina Uga de Auria  sa zadaćom da čuva trogirsko-splitski prostor od  Mlečana. Istodobno je sve  više sumnjao u vjernost svog  preobraćenog vlastelina, vojvode Hrvoja koji je tad bio  splitski herceg. U tim sumnjama je bio u pravu jer se  Hrvoje već 1410. počeo potajno dopisivati s Mletcima.  Želio je znati što u Republici  misle o njegovoj vlasti nad  Splitom, Bračom, Hvarom i  Korčulom koje mu je Žigmund predao "na vječna vremena njemu i njegovim nasljednicima". Također je tražio  od Mlečana naslov duxa i  mletačkoga plemića. Status  mletačkog građanina su mu  već prije bili udijelili.

Mlečani su odgovorili Hrvoju Vukčiću da su oni zadovoljni njegovom upravom u  Splitu i ostalim mjestima i da  žive s njim "u dobrom susjedstvu" i jedino su od njega  tražili da uskrati ikakvu pomoć drugim mjestima Dalmacije "koja bi bila neprijatelji, buntovni ili neprijateljski protiv naše vlade". Titulu duxa mu nisu dali. nego  naslov "duke" (ducha).  Mlečani su, razvidno je, u ovoj  fazi gledali da osiguraju  stečeno, a daljnje zauzimanje  ostaviše za malo kasnije.

Bosanski kaos

U međuvremenu se zbog  izuzetno zapletenih borbi u  Bosni, između Žigmunda i  kraljeva Tvrtka II. i Stjepana  Ostoje u koje je potonji pozvao i Turke i u kojem je bilo  mnogo promjena strana i naglih pomirenja, vojvoda Hrvoje pao u nemilost na budimskome dvoru. Protiv Hrvatinićeve vlasti pobunili su se  Splićani u čemu ih je kralj  podržao, a srednjedalmatinske otoke dao na upravu Dubrovčanima. U ljeto 1413.  Žigmund se i javno odriče  Hrvoja i šalje na njega vojsku  koju predvode zagrebački biskup Eberhard, biskup Pečuha  Janos i slavonski ban Pavao  Čupor. Pritisnut odasvud, Hrvoje se obrati Mlečanima i  ponudi im svoje usluge, no oni  su ga odbili. Potom se obrati  za pomoć Osmanlijama koji  mu spremno priskočiše u pomoć i obraniše ga od kraljeve  vojske. Hrvoje je tad prenio  sjedište u Omiš odakle je gledao kako bi opet zauzeo Split.  Nastavio je pregovore s  Mlečanima koji su mu dali  salitre i konopa za izradu ratnih sprava, ali ga nisu htjeli  izravno pomoći, čekajući rasplet situacije u srednjoj Dalmaciji u kojoj su Omišani  ponovno počeli gusariti, napadajući, za račun vojvode  Hrvoja, brodove Žigmundu  vjernih gradova.

U međuvremenu su se ponovno rasplamsale borbe u  Bosni u kojima je Hrvoje uspio objediniti sve domaće snage u borbi protiv Žigmunda, a  pomogli su mu i Turci pod  vodstvom Isak-bega. Kraljeva  vojska bi poražena kod Lašve,  a slavonski ban Pavao Čupor  zarobljen i smaknut. Hrvoje  Vukčić Hrvatinić uspio je potpuno obnoviti svoj posjed u  unutrašnjosti, no dogodine,  1416. umre u 66. godini života.

Dvije godine kasnije,  Mlečani su počeli ozbiljno  nastojati oko zauzimanja onih  dijelova Dalmacije koji su još  bili pod vlašću kralja Žigmunda. U jesen 1418. Republika šalje flotu koja je imala zadaću ometati pomorski  promet Trogira i Splita, ali joj  je bilo strogo zabranjeno iskrcavati se na obalu, čak i u  slučaju da to kao pomoć zatraže tadašnji mletački saveznici, Poljičani koji su gradove  trebali uznemiravati s kopna. Istodobno su mletački zapovjednici  imali zapovijedi da  stalno ispituju ima  li u gradovima onih  koji bi pomogli  mletačko zauzimanje, a odobreno je i  da se takvima osigura godišnja plaća  od tisuću dukata u  Splitu, a dvije tisuće u Trogiru. U  1419. borbe na moru su ojačale.  Splićani su za kneza izabrali Ivaniša  Nelipića, zakletog  mletačkog neprijatelja, a Trogirani su  počeli pljačkati mletačke galije, zaijetajući se za njima sve  do Apulije. Zadranin Ivan  Venturin dobio je od Žigmunda ovlasti za gusarenje  protiv Mlečana, no sve te pomorske snage su bile slabe u  usporedbi s mletačkom mornaricom. Mlečani su također  postigli sporazum s bosanskim kraljem Stjepanom Ostojićem da će ih pomoći u  borbi za dalmatinske gradove,  a za uzvrat će dobiti nekoliko  brodova.

Početak današnje  Dalmacije

U proljeće 1420. u Dalmaciju je stigao generalni kapetan Kulfa, Pietro Loredano  s jasnim zapovjedima da zauzme Trogir, Split, Brač, Hvar,  Korčulu i Vis. Iz Zadra je  prema Trogiru krenulo osam  stotina konjanika i velik broj  drugih vojnika koji su počeli  opsadu grada. Borbe su trajale do 22. lipnja kad se Trogir  predao Mlečanima. Glede  Splita, Loredano je imao upute da građanima obeća što mu  drago, samo da uđe u grad bez  borbe. Istovremeno su splitski  nezadovoljnici bili u Mletcima  gdje su im obećane privilegije  i povratak imanja pod mletačkom vlašću. Loredano je,  pak, dobio dozvolu da splitskim predstavnicima obeća da  Mlečani ne će dozvoliti nezadovoljnicima niti da se vrate  u grad. Na kraju su Splićani  uputili Loredanu memorandum u 15 točaka uvjeta svoje  predaje. Loredano je skoro  sve uvjete prihvatio i četveročlano izaslanstvo se vratilo  u grad gdje se o svemu trebalo  izjasniti Gradsko vijeće. Vijećnik Toma Nikolin de Lukaris predložio je da se "u ime  Krista i slavne Djevice i  blaženog Marka evanđelista i  cijelog nebeskog dvora, grad  Split i cijeli njegov teritorij  predade u ruke gospodinu  Pietru Loredanu, generalnom  kapetanu Kulfa i cijele vojske  u Dalmaciji u ime prejasne,  duždevske, mletačke Vlade".  Za taj je prijedlog bilo četrdesetoro vijećnika, dok su samo četiri bila protiv te je tako  i Split ušao u sastav Mletačke  republike. Mlečani su od  početka srpnja 1420. ovladali  istočnom obalom Jadrana od  Raba do Žrnovnice. Izvan  njihove vlasti ostali su Krk i  Senj, kao i Omiš kojim je  vladao Ivaniš Nelipić.

No, daleko od toga da su  Mlečani ovladali Dalmacijom  u današnjem smislu te riječi,  budući da se zaobalje, Ravni  Kotari i Bukovica, tada znani i  kao Hrvati te Dalmatinska  Zagora, već od Klisa, ostali su  dijelom Ugarsko-hrvatskog  kraljevstva sve dok ih nije  zauzela otomanska vojna sila.  U ratovima koje je protiv Osmanskog castva vodila u sedamnaestom i osamnaestom  stoljeću, Mletačka republika  je te krajeve pripajala sebi,  nazvavši ih novom, odnosno,  najnovijom "stečevinom"  (aquisto). Time su postavljeni  kriteriji današnjih granica  Dalmacije, uz izuzetak krajnje  južnog dijela koji se spletom  drugih nepovoljnih povijesnih  okolnosti danas našao u Crnoj  Gori.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno