Bloger i njegov izgonski Pag

Ostrašćenoga  i lažnim lokalpatriotizmom zadojenoga blogera, koji  svoja nebulozna lamentiranja iznosi pod  naslovom "Iskonski Pag", bi uljudno  zamolio da u svojoj trash rubrici  lišenoj svakog zdravorazumskog  promišljanja, a punoj stupidne zaslijepljenosti i samoljublja, prestane  huškati Pažane protiv moje malenkosti i sireva koji su na tržištu poznati i prepoznati pod imenom "Gligora". 

Ognjištarski kliše i  lažni pedigre

Ovaj infantilni lik pun je mržnje  prema svemu što se ne uklapa u  njegov ognjištarski kliše o tobože  iskonskom Pagu pa bi naslovu ove  rubrike više priličio naziv "IZGONSKI PAG", nego "Iskonski Pag".  Ovom prigodom mu toplo preporučujem da, kada posjeti grad Pag  (naš vrli bloger čak ni ne živi u Pagu) neka se, umjesto da stoji  "na Katine i geda u Gradoc",  popne na Sv. Vid pa odatle proširi  svoj vidokrug.  Braća Srbi imaju za takve likove  naziv sitnosopstvenik.

I zaista mi se čini da mu naziv  sitnosopstvenik, čija složenica odgovara našoj – malograđanin, baš  savršeno odgovara već i zato što on  nebi imao ništa protiv da ga se  krsti malograđaninom, jer u sebi  sadrži imenicu grad. Doživio bi to  kao kompliment. 

Iako ta sintagma označava osobu niska intelektualnog rasta, koja  svoj umni deficit pokušava nadoknaditi lažnim pedigreom. To je  osoba kojoj se stalno pričinja da  prolazi kroz Trijumfalna vrata ili  Slavoluke, a u stvarnosti se stalno  provlači kroz pašnjačke drvene lese za pregon (ne izgon!) ovaca, što  su ih sagradili njegovi (i naši) vrijedni i pošteni preci.

Elem, taj bloger "IZGONskoga  Paga", koji bi potjerao iz grada sve  koje, po njegovim mjerilima, nemaju paške gradske korijene, dakle, sve one čiji preci nisu "na komin u komoštre kuvali u treti pod",  malo, malo pa se  dohvati Gligore, onoga što proizvodi sir  koji dobiva svjetska  priznanja, a koji, bože  moj, nije iz grada Paga nego iz Kolana. 

Smeta mu  Gligora i ulica  Šime Šugara

Nije čak ni ljut na samoga Gligoru, koliko na svoje bivše sugrađane  koji ga kuju u zvijezde, i koji bi  mu, kako on to zlobno zaključuje,  mogli dati i ulicu s njegovim imenom. Jer, gle čuda, nesavjesni i  nesvjesni građani grada Paga, već  trpe ime ulice jednog Kolanjca –  Šime Šugara, pa se autor "IZGONskog Paga" pita, tko je uopće taj  Šugar i zar nije bilo zaslužnih  Pažana iz grada kojima se moglo  dati ime ulice!? I da, obavezno se  zakači za pašku čipku, koja nebi  smjela biti na sirevima "Gligora"  (druge dvije sirane mu ne smetaju)  jer, eto, to paško blago koje su   čuvale i sačuvale časne sestre Benediktinke u samostanu, zloupotrebljava jedan Gligora iz Kolana  stavljajući znamen čipke na etiketu svojih sireva. 

A kad bi tek znao da je zaštiti  paške čipke najviše doprinijela dugogodišnja prva časna samostana  Rozarija Gligora iz Kolana, odrekao  bi se i njene zaštite. Ne pomaže  Gligori ni to što je njegova supruga  fetiva Paškinja, kao i njegova punica Ljubica Šmit, rođena Tičić, čije  ambleme paške čipke nose njegovi  sirevi. Kao ni to da je na etiketi Gligorinog nagrađivanog sira Jure  Šmit Kovacić, iz poznate paške  obitelji Kovacićevih, otac Gligorine  supruge Marije, slikan u trlišu, ne  srameći se svog poštenog težačkog  statusa, baš onako za "iskonski  Pag", prevažnom blogeru na znanje. 

Plače, prijeti siroti bloger s  Udrugom čipkarica, ni ne sluteći  da je Gligora svoj žig sa čipkom  zaštitio puno prije Udruge. Zamislite, na Paški sir ne pristaje čipka,  jer je sir masan pa zaprlja čistoću  čipke. Ali, zato može stilizirana  paška čipka na, ni manje ni više,  nego na vreće za smeće komunalnog poduzeća Čistoća Pag.  Mašala!