Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Puno više od glazbenog spektakla

Autor: Marija Knežević

11.08.2009. 22:00
Puno više od glazbenog spektakla

Foto: FAH



Za vrijeme koncerta izmjenu pjesama prate i vatre, laseri, pare i ostala svjetla iz pozornice, a videozid rasteže se gotovo do glava četvorke koja praši sve žešće. Dolazi nam “Pride”, dolazi nam “Sunday Bloody Sunday”, Bono priča o “veličanstvenoj zemlji tisuću otoka”, treba nam neko vrijeme da saberemo misli, uvjerimo se da smo budni
Nijedna snimka koncerta,  nijedan videobroj, nijedna  pjesma na radiju ne može  dočarati magičnost trenutka  euforije, transa i karizmatičnog pražnjenja i punjenja  koji su gotovo opipljivi dok  dublinska četvorka praši ispred vaših očiju i ušiju. S obzirom na to da su ovi momci,  nekadašnji pubertetski odrpanci, danas kraljevi rocka i  vođe najvećeg koncertnog  spektakla na planetu, uz jedinstveni audio i vizualni  doživljaj na koncertu u neke  više sfere mogu doći i oni koji  nisu fanovi, a o pravim fanovima da i ne govorimo.
Zagreb je dečke dočekao  raširenih ruku i otvorena srca.  Nakon pomame za ulaznicama zakazan je i drugi koncert,  iako kronološki prvi. Mjeseci  su brzo prošli i nakon spektakularnog početka turneje  krajem lipnja u Barceloni pratili smo i ostale gradove koji su  imali sreću da ih posjeti ovaj  žestoki cirkus.
Svjetla pozornice
Deveti kolovoza, nedjelja.  Zrak je težak a autoput krcat  zahvaljujući smjeni turista i  koncertu. Mnogi od tih turista  odlučili su unaprijed sebi malo uveseliti inače melankoličan povratak s godišnjih odmora, pa su na vrijeme kupili  karte i, prije Bregane, Macelja, Rupa i Pasjaka, svratili  do maksimirskog stadiona. Taj  stadion je uvjerljivo najružniji  od svih stadiona u svih četrnaest europskih gradova koji  su obuhvaćeni ovom turnejom. Gužva oko njega započela je već oko 16 sati popodne prvoga dana. Lokalni  kafići, žargonski “bircevi”, izvjesili su posve nove, gotovo  uduplane cijene svoje ponude  u dva dana. Recesija, nos za  biznis i manjak srama učinili  su svoje.
U sumrak se stadion već  solidno napunio, a uloge tampon zona prije velikih svjetala  pod velebnom pozornicom  koja podsjeća na pauka kojemu nedostaju dvije noge  preuzele su predgrupe The  Hours i Snow Patrol. Predgrupe su uvijek oni za koje  čekamo da što prije završe sa  svirkom, ali tu su već dugo i  sigurno s razlogom. Ovi potonji su s nekoliko vlastitih  hitova i šarmantnim pjevačem  upečatljivog irskog naglaska  uspjeli zagrijati tada već gotovo puni stadion.
A onda su se svjetla pomalo  pogasila, a konstrukcija pozornice postala je silueta, sjena onoga što će od nje u  sljedeća dva sata biti. Kroz  nekoliko minuta publiku su  zapljusnuli taktovi Bowieve  “Space Oddity”. Stageu su iz  pravca južne tribine prilazila  četiri muškarca. Jedan od njih  imao je narančaste naočale,  drugi je hodao žurno prema  pozornici kao da mu fali nešto  u rukama, treći je nosio dvije  palice, a četvrti je pak imao na  rukavima i nogavicama rasparane košulju i hlače, i lopovsku kapicu na glavi. Da, to  su bile naše glavne zvijezde  večeri. I kad je Larry sjeo za  svoj ritam stroj, kad je The  Edge uz osmjeh mahnuo publici, kad se Adam napokon  dočepao svoje sjajne bas gitare a Bono zgrabio mikrofon,  putovanje je moglo započeti.
Započeli su sa “Breathe”, a  nastavili sa “No Line On The  Horizon”, još jednom pjesmom sa istoimenog albuma.  Uslijedio je njegov prvi singl  “Get On Your Boots”, a nakon  toga izvrsna “Magnificent” sa  fantastičnim introm koji još  samo čeka svoju priliku da  postane dio neke filmske  priče. Uslijedila je “Beautiful  Day”, ali ne sama. Prije nje  Bono je recitirao Gundulićevu Himnu slobodi.  Pročitali ste taj podatak zasigurno u svim novinama, no  nigdje nisam primijetila da  piše kako je publika već na  prvom stihu prepoznala o  čemu se radi i bučno pozdravila “inicijativu” snažnog  vokala. Ipak je od prvog njegovog recitiranja te pjesme, uz  bok Pavarottiju u Modeni dok  su izvodili “Miss Sarajevo”,  prošlo punih 14 godina.
Nakon žestoke “Elevation”  slijedi kočnica, stišavanje, i  opet nekoliko riječi za riječi  žednu publiku.
Do kraja svijeta
Set lista se i na ovoj turneji  minimalno mijenja, a koncept  je na zadnjih nekoliko turneja  gotovo identičan – početak s  novim stvarima, prstohvat  pjesama za najzagriženije fanove, te zabetonirani hitovi  kojih pak imaju toliko da niti  njih ne moraju ponavljati. Na  360 turneji na popis su  vraćene “Unforgettable Fire”  ili “Ultraviolet”, koje uživo  bend nije svirao devetnaest,  odnosno šesnaest godina. Na  prvom koncertu u Zagrebu  fanove su iznenadili izvrsnima  “Until the End of the World” i  “Stay (Far Away, So Close)”,  koje su sutradan zamijenili sa  “Mysterious Ways” i “I Still  Haven’t Found What I’m Looking For”. Za vrijeme koncerta izmjenu pjesama prate i  vatre, laseri, pare i ostala svjetla iz pozornice, a videozid  rasteže se gotovo do glava  četvorke koja praši sve žešće.  Dolazi nam “Pride”, dolazi  nam “Sunday Bloody Sunday”,  Bono priča o “veličanstvenoj  zemlji tisuću otoka”, treba  nam neko vrijeme da saberemo misli, uvjerimo se da  smo budni i da je stvarnost  ponekad toliko lijepa da niti  gorespomenuti stadion ne  može pokvariti sliku kad je  ispunjen U2 publikom.
The Edge je dan prije prvog  koncerta proslavio rođendan,  a uz šampanjac na pozornici  pjevao mu je cijeli stadion.  Ovaj novopečeni 48-godišnjak  britka uma i oštrih crta lica na  račun kojih mu je Bono i osmislio nadimak nekoliko je  puta u krug optrčao cijelu  pozornicu, nakon toga nastavivši pjevati kao da je cijelo  to vrijeme sjedio u fotelji. Larry se okreće u krug u svom  “bubnjarskom uredu”, a za vrijeme remix verzije “I’ll Go  Crazy If I Don’t Go Crazy  Tonight” šeta po pozornici s  bubnjem oko vrata. Nikad  svjestan svog izgleda najmlađi  član benda ne govori gotovo  ništa, i gestikulira malo. Čak i  u autobiografskoj knjizi U2 o  U2 njegovih je tek nekoliko  rečenica. Njemu je najbitnije  da je svirka odrađena besprijekorno. Adam izgleda sve  bolje što je stariji, a sramežljivi pogledi i istovremeno apsolutno vladanje instrumentom daju nam naslutiti zašto  su tolike žene u proteklim  desetljećima za njim izgubile  glavu. I onda je tu Bono. Zamjeriti njemu na njegovoj angažiranosti i borbi za pravdu  mogu samo malograđani.
Na što se priča svodi
Na koncert se slila i horda  poznatih i manje poznatih  nam sugrađana. O njihovim  dojmovima ne mogu govoriti  ali spomenut ću samo komentar dive hrvatske glazbe, Josipe Lisac, koja je nakon koncerta, u ćakuli s prijateljicama  kazala: “Pa oni su sa sobom  donesli space shuttle! Bili su  fenomenalni”.
Uglavnom, U2 epizoda za  ovaj put je iza nas. Oni koji  nisu bili, s razlogom im može  biti žao. Ipak, ne i sudbinski,  budući je povratak najavljen.  Nakon predivne “Moment Of  Surrender” znali smo da je  kraj. Mnogi su nisu vjerovali  da su već prošla gotovo dva i  pol sata. Svi su sve razumjeli i  bez psovki i bez mržnje. Dublinski dečki još jednom su se  našli na sredini pozornice. Jedan su se drugom osmjehnuli,  pozdravili publiku i krenuli  prema izlazu. I to je ono na što  se priča svodi. Kad se svjetla  ugase oni su ponovno četiri  najbolja prijatelja iz srednje  škole, svaki sa svojim vrlinama  i manama, koji odlično rade  ono što vole.