Divlji zog u Grabima

Slika korisnika admin
Filip BRALA
U boćama je bitno dobro valjati i izbijati, ali najbitnije "dobro" mjeriti, kako to rade Damjan Perica i Šime Karamarko

Na grbavoj ledini na Grabima, tuku drvene balote. Uokolo prašnjavog igrališta okupilo se stotinjak balotaša pa koncentrirano, kao da rješavaju probleme svijeta, igraju hvatajući punte. Posvuda vika, smijeh i mnoštvo koje uz gemišt gleda balotaše i prati igru. «Življe zera! Valjaj!», čuje se iz publike. Odmah vidiš da ovdje u Ribnici turnir u bućanju ljudi shvaćaju krajnje ozbiljno, da svatko želi pobjedu. Prva nagrada nije za baciti, pa motiva nikome ne fali. Tri živa jareta svima mame vodu na usta. A tek je pretkolo, još se ima valjati i izbijati do finala.

Jedan se trbušasti tip taman zatrčao s balotom u rukama i bacio je visoko, pa se nakrivio tijelom kao da će tako ispraviti njezinu putanju. Drvena balota tresnu o zemlju i nezgodno odskoči izvan granica terena označenog tankim špagom. «Kratka, jeba je ja», reče tip. «Vidi ga što gubi», bocnu ga prijatelj iz publike. «I magare bi bolje bućalo». Netko drugi bi se možda i uvrijedio na ovakve kritike, možda bi u uzbuđenju i zanosu igre pale i teške riječi, ali trbonju sve to ne dira. «Eh», reče, «mene si naša. Vidiću tebe na ovakom terenu. Grbavo je, neravno, baciš, pa kako ona dođe!»

Počelo 1980. godine

Dobro kaže čovjek, nije lako bućati na Grabima. Sve je puno rupa, izbočina i busenja, pa teren izgleda kao da je stigao direktno iz županijske nogometne lige. Da bi ovdje pravilno zavaljao balotu moraš imati kirurški mirnu ruku, ali ni ona ti u većini slučajeva neće biti od naročite pomoći. Možda treba i poznavati specifičnosti zoga. Tome u prilog govori i činjenica da su na kraju pobijedili domaći Ribničani, Željko Bašić, Damjan Perica, Mile Bašić i Marko Ševerdija.

«Ovo ti je ledina, divlji zog», kaže Željko Brkić, organizator turnira. «Pravila su da nema pravila. Što bliže uvaliti i što bolje pogoditi, to ti je jedino pravilo».

Natjecateljske ekipe mahom dolaze iz okolice Kruševa i Obrovca. Ima ih iz Tinja, Jasenica i Polače. Ukupno dvadeset i tri ekipe s tri člana plus jedan koji je rezerva. Organizator je županijski ligaš, boćarski klub iz Kruševa, a kompletni se turnir financira od uplata. Dvije stotine kuna je kotizacija po ekipi. Sve je počelo još 1980. kad je ovaj turnir, u to vrijeme pod pokroviteljstvom Večernjeg lista, okupljao i do stotinu ekipa i trajao po tri, četiri dana. "Uvik je bilo uzbudljivo i bilo je dobrih igrača", kaže Željko Brkić. Još kao sedamnaestogodišnjak on je pobjeđivao na ovakvim bućarskim turnirima. Danas je, kaže, takvih na turniru sve manje. "Mladi nisu više zainteresirani za ove naše drvene buće, svake godine je sve manje ekipa, ali zato se stariji ipak još drže. Druženje je na prvom mistu, ali nema popusta nikome, igra se da se dobije".

Tih osamdesetih godina, ovdje na Grabima, naročito je bila jaka ekipa iz Jasenica, tri brata Baričevića. "Ti Baričevići su gazili sve redom, bili su jaki, jedan je umra, a druga su dvojica danas ljudi od sedamdeset godina, nisu više buće za njih", kaže Brkić. "Osim njih onda je jaka bila i ekipa Ice Anića iz Smilčića. Ico, Mladen i Šime Anić, njih trojica, ćaća i dva sina".

Divlji zog, pitomi ljudi

Njih se dobro sjeća Ante Marić, koji je sa sedamdeset godina najstariji prijavljeni natjecatelj. Kako se osjeća kao najstariji sudionik, pitamo ga dok sa strane kibicira igru. "Malo sam stariji i niži, ali dobro je, otprilike je sve drugo ostalo isto", kaže Ante. "Ovo je tradicija naša, odavno ostala, da se jednom godišnje okupimo ovdje na Grabima". Ante buća od svoje četrnaeste godine, jedanput je pobijedio na ovom turniru i osvojio pršut. Davno je to bilo, kaže kroz smijeh. "Tu mi većinom na divlje igramo, to je tako ostalo. Imamo jedan zog i sa željeznim bućama, ali većinom igramo divlji zog. Ali, nismo mi zato divlji, to nismo nikako".

U međuvremenu, dok Šime Karamarko i Damjan Perica iz ekipe "Klančić" iz Otišine mjere udaljenost između buća pitamo Željka Brkića za drvo od kojeg se izrađuju ove buće? "Od klena", kaže, "najtvrđi je i najotporniji, iako ni bagrem nije loš. Evo, ja moje imam već pet godina i još me dobro služe. Priko godine ih držim zavezane u najlon vreći. I onda stoje i niko se s njima ne igra. Bitno je samo to da do njih ne dolazi zrak. Znam još po njima baciti i malo soli". - Koliko su teške? "Negdje oko pola kile. Kad ih prije igre natopimo vodom onda jedno sedamdeset deka, nije dalje". Još kaže i to da u Medviđi ima ljudi koji i danas izrađuju ove buće. "Rade Mitrović ih isto još radi u Zelengradu. Tako i triba, mora se tradicija sačuvati. Zato ovaj turnir i postoji".

Pobjednik časti sve

Dolje na terenu svako malo radi metar, traju prepirke. Sudac Marin Karamarko juri od jednog do drugog zoga, puno je posla za njega. Pitamo ga ima li namještaljki? "Nema, nema", odmahuje rukom.

"Kako nema kad ima", javi se neki brko iz pozadine. "Ja dok sam gleda dali su mu dvista eura", reče tip tobože ozbiljno. "To dok sam ja gleda, posli neznam".

Čim je brko spomenuo eure, sudac se široko nasmiješio, navikao je na ovu zajebanciju. "Moram ić, zovu me vamo", reče sudac i odjuri prema klupku igrača koji su se prepirali oko punta.

"Napiši da je i dijaspora prisutna. Ima par povratnika iz Njemačke, umirovljenika", dobacuje nam Mile Perica. Mile je član "Tria gušt". On, Damir Perica i Mario Anić lani su pobijedili na turniru. "Osvojili smo tri jareta", hvali se Mile. "Po sela je ilo i pilo, evo pitaj Damira, on zna".

"Je", potvrđuje nam Damir, "Pobjednik časti sve. To tako tradicionalno iđe. Ne nosi se kući ništa".

"Zajedno igramo pa je red da zajedno i jedemo", kaže Jere Buljat iz Kruševa. Dok napeto promatra igru svojih suigrača iz "Pelegrinice" kaže da je ovo jedini turnir u ovom dijelu Dalmacije u kojem se igra s drvenim balotama. "Jedino mi ovako igramo na otvorenom zogu. Nešto slično pokušava u zadnje vrime "Slobodna Dalmacija". Organizirali su turnir sa drvenim balotama na nasutom zogu. Ali, nije to to. Nije ko ovaj. Ovaj je prirodniji, jedino on".

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno