Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Plazulja krasotica ninske lagune

11.08.2011. 22:00


– Posao je dobro urađen, kaže naručitelj. Smiješak zaigra na licu brodograditelja Crnca i vlasnika novog plovila. Vidim da se naš Crnac teško rastaje od svoga rada. U svaku plazulju ugradio je dio sebe i svoje familije koja mu je pomagala
U jednu plazulju treba ugraditi 24 brijestova rebra. Zimi i jeseni pripremamo građu. Od sredine travnja i sve dok se cvrčci ne oglase sastavljamo brodice


Sredinom kolovoza  1957. godine, reći će  stric Luka: „Sutra  idem u Nin, voziti u  mlin mljeti pšenicu. Ako si  raspoložen možeš ići sa  mnom”. „Nema problema”,  kažem stricu. Iako sam u  Ninu bio već dvaput za Gospu od Zečeva, Nin je meni  uvijek interesantan. Ovo je  naša prva meljava u nekad  Lovrićevim mlinovima. Nacionalizirani Duševića mlin  zbog kvara na radilici i zamašnjaku prestao je raditi  25. travnja 1957. godine. Svi  vapaji ratara koji su godinama dovozili žitarice u ovaj  mlin nisu urodili plodom.  Zahvaljujući legendarnom  Kažimiru Zankiju- Kaži, Lovrićevi mlinovi nisu doživjeli sudbinu Duševića mlina.
 Mlili su, dok je imalo što  mliti
Sutradan, tek što smo dovezli pun kar pšenice u mlin,  reći će meni stric: „Prije nego rastakamo konje od kara,  otiđi sam karom kod Crnca.  Kod njega smo naručili koš  za mašćenje grožđa i dižvu.  Reci čiji si, i on će ti utovariti  u kar. Ja moram ostati pri  meljavi brašna. Okreni kar i  pođi tim putem.” Odmah  sam okrenuo kar i pošao prema Crnčevoj kući. Ne znam  tko je Crnac i gdje mu je  kuća. Je li mu pravo ime  Crnac ili nadimak. Ako ga  oslovim sa Crnac, hoće li mi  zamjeriti i poslati me u materinu. Tek mi je osam godina. U vrtu ugledam starijeg čovjeka. Bere pomidore. Pitam ga: „Striče, recite  mi gdje je kuća od Crnca”.  Dao mi je tako lijepe upute  da ne možeš promašiti. Nego, striče, ja ne znam je li mu  to pravo ime i hoće li se on  naljutiti ako ga oslovljavam  sa Crnac. Ma kakvi naljutiti,  tako ga zove cijeli Nin i okolica. Dobar je on čovjek.  „Čuješ sinovac, ako kući nemate pomidora ponesi”.  Hvala striče, imamo pomidora”.
Baraći – najbolji kovači  ostiju
Zaustavio sam kar nekoliko metara podalje od kaića.  U dvorištu ispred kuće vidim  čovjeka kako prebire građu.  Jelove daske i bukove punte.  Građa oblanjana i sva miriše  svježinom. Na zidu dvorišta  vidim dvoje osti. Iste su kao  naše. Ugledavši mene, čovjek crne puti, reče: „Rode  kojim dobrom ti do mene?”  „Ja sam od Ivočevih iz Krneze.” „Da, znam. Došao si  po koš za grožđe i dižvu.  Sada ću odmah ja tebi ubaciti u kar. Jesi li što za pojesti?” „Ne hvala”. „Jesu li  ove osti od naših Baraća?  Ovo su najbolje osti. Poznao  bi ih i na kraju svijeta. Tako  kvalitetne osti može skovati  i okaliti samo naš Tome i sin  mu Dujetomislav Barać.  Znate, meljemo brašno u  Lovrićevim mlinovima i ponijeli smo za jesti.” „Pozdravi ćaću i stričeve. Čujem  da su bili za Gospu od  Zečeva. Nisu svratili do Crnca. Reci im da se ljutim na  njih”. „Duže su se zadržali u  Burelinoj gostioni i zato nisu stigli do Vas. Rekli su da  svakako dođete na Gospu od  Luzarija.”
 Građa za ninske  plazulje
U veljači, krajem šezdestih  godina vraćali smo se iz polja  mater i ja. Na magarcu smo  gonili zelje. Pored mosta u  Krnezi ugledamo momčića,  desetak mu je godina. Na nosač od bicikla složio je kolce.  Kolci su savinuti u luk kao  bumerang. Ali, trostruko  duži. Kažem materi:” Ovo je  mali od Crnca iz Nina”. „Dite  moje, kuda ti na ovu studen,”  kaže mater.” Na ovoliku buru. Pa, i obuća ti je sva mokra.  Razboliti ćeš se. Zašto ti  služe ovi savinuti kolci?”  „Strina ovo je za rebra za  našu ninsku plazulju. U jednu plazulju treba ugraditi  24 brijestova rebra. Zimi i  jeseni pripremamo građu za  plazulje. Od sredine travnja i  sve dok se cvrčci ne oglase  sastavljamo brodice. To je  najbolje vrijeme za rad.” „Mi  ćemo ti pomoći da dobro, dobro, učvrstiš teret. Dovoljno  je da ti u vožnji jedna grana  zapne u rađe kola i možeš se  razbiti. Put je dalek, sedamnaest kilometara”. „Na nekim brijestima sam vidio lijepih grana. Nisam se usudio  sjeći. Nisam bio siguran jesu  li vaši.” „Čuješ! Tvoj ćaća je  puno pomogao našim ljudima. On ti u poslu svaku ne  mjeri ljudima. Koja god ti  grana odgovara ti je odsjeci.  Te grane nama služe za naložiti. Na jednoj takvoj grani  ne možeš ispeći niti donzinu  puža. Ona kod vas ima puno,  puno  veću vrijednost. Vi ćete  je ugraditi u brodicu i ona će  nekom služiti i stotinu godina.
 Crnčev nauk o  brodicama
Godine 1968. i 1969., otkupljivao sam grožđe u Privlaci kod Sv. Vida, za „Zadarsku vinariju”. Dnevno i  po petnaest tisuća kilograma. Berba bi trajala desetak  dana. Kamionom bi oko sedam sati izjutra dovezli  kašete da ljudi mogu brati  grožđe. Prvi berači bi počeli  dolaziti oko jedanaest sati. Ja  bih biciklom na nekoliko sati  skočio do Crnca. Nastojao  sam mu pomoći u poslu. Nas  su još od malih nogu učili.  Ako vidiš da netko nešto radi  – ili mu pomozi ili se odmakni da ne smetaš. Ispred  dvorišta je bila lijepo paklinom uređena plazulja.  Spremna za porinuće. Za napraviti novu plazulju kada je  pripremljena sva građa, treba  do dvanaest dana. Sutra ujutro će doći kupac i porinut  ćemo je u more. Dobro. Ujutro stižem da vidim porinuće.  Sutradan je prvi došao kupac. Plazulja je položena na  četiri kotača i spremna za  vožnju do mora. U njoj su tri  vesla. Najprije da ti pojasnim  kaže Crnac: „Vidiš ove oznake unutra. To ti je znak  koliko možeš utovariti pijeska. Ovo ti je baždareno za  jedan kubik pijeska. Kada je  opteretiš s kubikom pijeska  ona ti je uronjena u more do  pasca. Samo desetak centimetara je plazulja iznad mora. Više je ne smiješ opteretiti  jer će potonuti. Kada se umoriš na dva vesla, služit ćeš se  veslom na krmi. Ono je nešto  kraće, a služi ti kao neka vrsta rasterećenja. Kada voziš  pijesak preporučam ti da da  voziš samo krmenim veslom  „Nasić”. Ovo veslanje zove  se „Šijavogo”. Tek što je plazulju uvezao u more, Crnac  će kupcu pokazati sve osobine plazulje. Pramčani dio  je desetak centimetara iznad  mora. Krmeni dio je u ravnini  mora. Kao da je u nekom  cirkusu. Crnac okreće plazulju na mjestu, jednim pa  drugim veslom. Odjednom  ugledaš samo krug. Pravi virtuoz. Zatim pokaza šijavogo.  Podsjeti me na velikog dabra.  Kada mu pokretačku snagu  daje samo rep. Poziva kupca i  mene da se ukrcamo. Kako bi  plazulja bila što više uronjena u more. Kaže kupcu: „Sada dobro gledaj. Vidiš li igdje  kap mora da ulazi unutra?”  „Ne! Ne vidim ni kapi.” „Sada je vozi na svoj vez.” Posao  je dobro urađen” kaže vlasnik. Smiješak na licu i Crncu  i vlasniku. Vidim da se naš  Crnac teško rastaje od svog  rada. U svaku plazulju ugradio je dio sebe i svoje familije  koja mu je pomagala. Sva je  sreća što će one biti u ninskoj  laguni. Ako je kojim  slučajem netko ne održava  kako treba, ukorit će ga. Crnac je takav. Hoće da svaka  plazulja nadživi njega, njegovu djecu i unuke. Sine Ivane, Crnac ti je umro 1983.  godine. Prije koji dan obišao  sam ninsku lagunu i bacio  pogled na sve plazulje koje je  on radio. Prve je počeo raditi  prije Drugog svjetskog rata.  Izgledaju kao da su tek porinute u more. Ninjani su vrijedni i puno drže do svoje  plazulje i svojih brodograditelja.
Ribarenje i vađenje  pijeska
Poslije pitam Crnca: „Koliko novca dobijete za jednu  plazulju? Zašto ih ne radite  za druga mjesta osim Nina?”  „Ova plazulja je namijenjena  samo za Ninsku lagunu i za  pjeskare Ninjane.” Pokaza  mi i lopatu koju on izrađuje  od dna željezne bačve od stolitra. „Ninjani s ovom lopatom iz mora vade pijesak i  dižu ga u plazulju. Nakon  toga voze na pemicu gdje se  vrši otkup. Vidiš pijesak treba najprije grabiti s dna mora  i vući u plazulju. Poslije toga  istovarati lopatom na pemicu. Zarada je oskudna. Što se  tiče plaćanja meni, s čovjekom se dogovorim koliko će  on meni komada zemlje izorati. Koliko mi pšenice i kukuruza treba dati. U pitanju  je pravična razmjena. Nikada  se nitko nije tužio za razmjenu dobara. Novcem se  malo plaćalo. Ako netko  slučajno dođe u situaciju da  ne podmiri dogovoreno, to se  oprosti. Sudbine su slučajne i  različite. Jesi li nekom ostao  dužan ili ne, dok su ljudi živi  to ne možeš jednadžbom  mjeriti. Tek kada je jedan od  sudionika otišao na drugi svijet, tek tada možeš vidjeti je li  jednadžba štima ili ne. Ako je  meni ostao netko dužan, a  otišao je na drugi svijet, pravilo je biblijsko. „Otpuštam   mu dugove moje”. Ako sam  ja ostao dužan, dug ću riješiti  s njegovom djecom. Često  puta su nasljednici dolazili  da podmire očev dug. Ja bih  njih počastio i dao nešto novca da plate misu za pokojnika. Dug bi uvijek oprostio.”
Zapamti sine Ivane, u Ninu su u isto vrijeme radili  plazulje, Šime Štulić (Crnac), Ćurko Ive (Picina),  Štulić Ive (Jelenić), Ljubičić  Ive (Kapo). Crnac bi  izrađivao pet do sedam plazulja. Ostali bi izrađivali puno manje godišnje. Sve su  bile jednakih plovnih osobina i namijenjene za Ninsku  lagunu. Za radnika i težaka  Nina. Treba se sjetiti brojnih  Ninjana koji su koristili svaki  minut i vadili pijesak. Težak  je to bio posao sine Ivane.  Mokri od glave do pete. Ako  ih još uhvati ružno more,  smrznu se do kostiju. Za male novce, prodavali su pijesak. Mnogi su pjeskaranjem  dobili reumu, upalu pluća,  sinuse i uništili zdravlje.  Drugog izbora nisu imali.  Trebalo je preživjeti.
Najskuplji brod na  vezu
Za nekoliko prijepodneva  što sam proboravio s Crncem,  puno, puno toga je on ispričao  meni. Spomenut ću samo neke njegove priče. Pita on mene? „Rode! Reci ti meni kada  je hrvatsko trgovačko brodovlje doživjelo krizu?” Kažem:  „Ne znam.” „Kada je prokopan Sueski kanal” – reče Crnac. „I Englezi i Francuzi i  Amerikanci… pripremili su  svoje brodove. Ugradili su  parni pogon. Naši se nisu pripremili. Umjesto kraćim putem, Suezom, naši jedrenjaci  su i dalje plovili oko Rta Dobre  nade. Nisu se mogli takmičiti s  bržim brodovima na motorni  pogon. Ostajali su vezani u  tuđim lukama bez tereta. Zapamti! Kada brod laje na vezu  tada je najskuplji. Mi smo ti  uvijek u nekakvom  okašnjenju. Ispada! Kada drugi odbace tehnologiju mi je tek  tada koristimo. I, zato u utakmici s drugima plaćamo skupu  tržišnu cijenu. Dokle tako???  Naša plazulja je dužine šest  metara. Ja sam za pogon ugradio tri vesla. U svakom  slučaju, bolje je i lakše  koristiti pentu od četiri konja.”
Ljutio se na zabranu upotrebe popona. „Ne znam zašto  ta zabrana”, govorio je. Poponom se ulovi svega par kila  ribe. Kako to da je ona toliko  štetna. Ludar, pobuk, potegače koje grabljaju dno, njih  nitko i ne spominje. Ovo malo  naše lagune služi nam baš kao  njiva. Da se zna da smo i na  moru. Rode! Znaš u čemu je  razlog? Mali ribari su neorganizirani. Veliki su udruženi  u kojekakva udruženja. Oni  imaju utjecaja na vlast. I vlast  štiti njih. Poponica smeta velikom ribaru. On ne može organizirati slobodan ulov. U  takvom slučaju mali stradavaju. Eto to ti je pravo i pravda. “Znaš li ti definiciju prava?, pita mene Crnac.”  Znam!” Govorim mu: „Pravo  je skup svih općih pravnih  normi…” Ne, to ti nije definicija prava, reći će Crnac:  „Pravo je paučina kroz koju  prolijeću golubovi, a hvataju  se muhe. U borbi s velikim  uvijek stradavaju mali.”
Sine Ivane, prvom prigodom kada svratiš u Krnezu  otiđi u našu konobu. Tamo ćeš  naći drveni kabao. Rasušen je.  Preko četrdeset godina nije u  upotrebi. Još izgleda kao novi.  I to ti je rad našega Crnca.  Odvoji dno i stavi u prtljažnik  od auta. Zatim otiđi u Nin.  Ispleti lijep lovorov vijenac i  učvrsti ga na dno od kabla. U  sredinu stavi svjetlo koje će  vječito svijetliti. Onako, kao  nekada na grčkom Olimpu.  Pomoli se za pokoj duše svih  ninskih brodograditelja: … Crnca, Picine, Jelenića, Kapa…  Vijenac položi u more. Neka,  stotinama godinama pluta  Ninskom lagunom i nosi priču  o ninskim brodograditeljima  koji su ugradili sebe u brodice  plazulje, Ninske lagune.  Namijenjene težacima i radnicima Nina. Ninska laguna ti je  pitoma, posebna,  prekrasna i  jedinstvena u svijetu.
Na kraju Sine Ivane,  pričom Sueskog kanala i  brojnim drugim pričama Crnac traži da budemo brži, bolji i suvremeniji od svih drugih u svijetu. U radu je on  koristio najjednostavniji  alat. Ručni alat. Blanje, bradvu, teslu, pilu, šegac, vijolu…  Alat na struju nije koristio.  Nije ga bilo.  Takva su bila  vremena. Iako je Ninska laguna jedinstvena, znao je  reći: „U svijetu ima puno  sličnih laguna”. Očekuje da  će na ninskim temeljima i  temeljima drugih brodograditelja, biti ugrađena naša  moderna ekološka znanja uz  primjenu informatičke tehnologije i robotizacije, i da će  Ninska plazulja biti tražena  za sve svjetske lagune slične  Ninskoj laguni. Na krmi će  pisati Ninska ljepotica – Navicula formosa Aenonae.