Samo je strah od smrti veći od straha od javnog nastupa

Mladi glumac koji je svojim interpretacijama osvojio srca zadarske publike ljeto provodi pripremajući se za predstavu No Exit u režiji Mie Zare Burčul koja će svoju premijeru imati 21. kolovoza u prostoru stare zgrade Kazališta lutaka

S tridesetak predstava iza sebe, uključujući i nekoliko režija, mladi zadarski glumac Vinko Radovčić egzaktan je primjer radoholičara. Bez teatra ne može, a ni teatar bez njega, barem ne ovaj naš zadarski. Do prije svega nekoliko godina tek jedan u nizu brojnih zaljubljenika u daske koje život znače, danas je prepoznatljivo zadarsko glumačko lice. Vinko ima sve odlike glumačke zvijezde, prije svega zna svoj posao, bilo ispred ili iza zastora, a onda, što svakako nije zanemarivo, i dobro izgleda. Taman da zagrije djevojačka srca i zaintrigira medije. Poslu pristupa vrlo studiozno pa u kontekstu navedenoga zadnja dva mjeseca brižljivo pušta bradu, pripremajući se za novu ulogu u predstavi No Exit u režiji Mie Zare Burčul čija je premijera 21. kolovoza. U međuvremenu, igra i stare komade: Bužu, Anđele Babilona i Sirenu Mariolu, uglavnom po zadarskim otocima, ne dopuštajući si predah, bez obzira što se živa u termometru zadnjih mjesec dana opasno približava 40 stupnjeva.
Predstava za predstavom, poprilično zgusnut ljetni raspored, o temperaturama da i ne govorimo. Odakle crpiš energiju?
– Trenutačno mi energiju daje Jean Paul Sartre. Svaki dan odlazim na probe za novu predstavu po njegovom tekstualnom predlošku, No Exit, u režiji Mie Zare Burčul. Premijera je 21. kolovoza u prostoru stare zgrade Kazališta lutaka. Gostovanja s Bužom, Anđelima Babilona, Sirenom Mariolom iskorištavam za kupanja na nekim od naših otoka.
Razvija li se tvoja karijera u smjeru koji si priželjkivao?
– Naravno. Svakim danom radim na tome. Prije par godina sam samo maštao o tome da ću režirati neki komad ili da ću možda igrati neku veću ulogu. Lijepo je kad vam se ostvare dječački snovi. Htio sam raditi upravo ovo što radim danas: režirati, glumiti, raditi na nekim zanimljivim naslovima, imati svoj tim i putovati s predstavama.
Uz predstave HNK Zadra, aktivan si i u zadarskoj off produkciji. Kakve su razlike pristupa i rada na predstavi u HNK-u u odnosu na off?
– Redovito surađujem sa Sanjom Petrovski (ZPA), Majom Šimić (Dragon Teatar), Nenom Jurišić (Gesta), Vinkom Zekić (Baletna pirueta). Sa Sanjom Petrovski sam nakon Planina i Pepeljuge napravio još jednu uspješnu predstavu po motivima bajke Sunčane Škrinjarić, a radi se o Plesnoj haljini Gdina Z. Maslačka. Premijera je bila u svibnju u HNK-u, a već sada imamo neke nove projekte u planu. S Majom Šimić surađujem od Buže. Zajednički smo do sada napravili više od pet premijera. Kvaliteta određenog projekta ne ovisi toliko o tome radite li s profesionalcima ili “amaterima”, na velikoj sceni ili na ulici. U cijelom je poslu zapravo ključna količina uloženog truda, ljubavi i predanosti projektu. A to ovisi samo o vama.
Možemo li uopće raditi selekciju umjetnosti? Što bi po tvom sudu na programu trebala imati jedna središnja gradska kazališna kuća, a što alternativna?
– Ako je riječ o umjetnosti, a ovom prilikom govorimo o kazalištu, onda bi svako kazalište trebalo imati neki svoj prepoznatljiv stil i sebi svojstven izraz. Takav pogled i pristup kazališnoj stvarnosti možemo prepoznati u svim većim sredinama. Osobno se ne bih upuštao u posao postavljanja granica među scenama jer u pravoj umjetnosti ne bi trebala postojati nikakva vrst ograničenja. Po tome se umjetnost sama po sebi poništava unutar svoje srži i gubi svoj primarni smisao. Granice ranjavaju, sputavaju, ušutkuju, blokiraju. A ono što je dominantno u kazališnoj umjetnosti jest prenijeti publici ono neizrecivo, teško prevedivo u riječi, pa čak i ono namjerno prešućivano i zabranjivano. Kazalište bi trebalo biti pravi detektor laži kojemu treba podvrgnuti sve čime smo okruženi, pa i sebe same na prvom mjestu. Suludo je uopće govoriti o nekakvim zakonima i regulama koje bi propisivale kakvi bi se programi trebali izvoditi u gradskim, državnim, a kakvi u alternativnim izvedbenim prostorima. Ako u kazalištu nema slobode govora, odnosno slobodnog i nesputanog umjetničkog izraza, to logično također progovara o nečemu veoma simptomatičnom – onda je sloboda u društvu samo izmišljeni pojam, hamletovska utvara koja ga ni na koji način stvarno ne prožima. A upravo je kazalište predstavljalo taj proročki “vox populi” kroz sva kulturno-povijesna razdoblja i prilike. Mi živimo u europskoj zemlji, u 21. stoljeću, i trebali bismo prepustiti glasu umjetnosti uopće da svojim imaginarnim okom vidi i zabilježi i ovo suvremeno doba na koje mi teško možemo gledati s neke određene objektivne distance. Program bi trebali kreirati oni koji znaju i imaju što konstruktivno poručiti sa scene. Po meni svaka nacionalna kuća treba ponuditi barem jedan lektirni premijerni naslov u svakoj kazališnoj sezoni. Teatar današnjice bi si za jedan od primarnih ciljeva trebao postaviti upravo edukaciju mladih ljudi kroz takve naslove. Oni bi, kroz određeno vrijeme i primjeren, pomno osmišljen pristup, logično postali stalnom teatarskom publikom koja nije pasivna i koja posjeduje svoje vlastite izgrađene kriterije gledanja i donošenja sudova o viđenom. A na tome se i radi u našem kazalištu.
HNK Zadar je s nekoliko laganih predstava u kazalište uspio vratiti i publiku nesklonu daskama koje život znače. Je li to dobro ili loše za kazalište?
– Publiku treba nasmijati, rasplakati, zamisliti, preispitati na jedan suptilan i nenametljiv način, tako to publika voli i traži. A to je najteže, pogotovo u današnje vrijeme. Ja osobno ne volim i ne podržavam koncept puštanja mozga na pašu, barem ne u kazalištu. Svega sam se nagledao u ovih sedam godina aktivnog bavljenja kazalištem i moram reći da smo mi Zadrani skloni lakim štivima. Zamijetio sam još jedan element koji je istovjetan mnogim našim sugrađanima: da je sve ono što dolazi izvana bolje od onoga što mi radimo. I pri tome se treba dobro preispitati je li uvijek zaista baš tako. Osobno ne volim stvari postavljati u polje ikakve generalizacije. One uvijek sputavaju i sužavaju svjetonazore bilo kakve naravi. Stoše od Foše je uspješna predstava, postavljena je i u Zagrebu, Beogradu, Istri, Dubrovniku, na kraju krajeva mogu samo opravdano konstatirati kako se radi o kapitalnom djelu hrvatske književnosti. Svatko od nas može imati svoje mišljenje o toj predstavi, ja držim da je za taj žanr više nego dobra, odlična.
Je li bilo teško početi, izaći prvi put pred publiku?
– Svaki početak je težak, a u glumačkom svijetu svakim novim projektom se kreće od nule. Koliko god znali, koliko god iskustava do tada sakupili, svaka nova uloga nosi svoj novorođeni, zasebni i jedinstveni život koji treba u zadanom roku proživjeti i dostojno istinito oživjeti na sceni. U tom samom procesu u kojem glumac odlazi u fiktivnu potragu za dušom svoga lika, postoji jedna olakotna okolnost: naime, dok se ubijaš u znoju i iščitavanju djela, glumac zapamti tekst na nesvjesnoj razini. To govorim o svom vlastitom iskustvu. Iz tog me razloga uvijek iznova fascinira pitanje: Pa kako vi naučite sav taj tekst napamet? Bilo bi lijepo kad bi glumac imao samo taj zadatak. Glumački posao je puno slojevitiji i teži od pukog učenja teksta napamet.
Zadnji put si mi pričao o Akademiji, što je s tim?
– Akademija stoji na istom mjestu gdje je i bila kad smo radili posljednji intervju. A od toga nije prošlo tako malo vremena… Ispred mene, a i iza mene, stoji neki teži put koji sam odabrao sam. Na neki način sam sretan jer iza sebe danas već imam tridesetak uloga, dok mi je s druge strane pomalo žao jer mislim da bih s tim papirom uspio puno lakše doći do nekih uloga. Ali, kako bi rekla Edith Piaf : “Non, je ne regrette rien”.
Bio si i mačo man, i školarac, i ljubitelj sado mazo igrica, i doktor i ribar. Koja uloga ti je najviše prirasla srcu?
– Svaku ulogu volim na svoj način, ali kad bih baš morao izdvojiti neku od njih, onda bi to bio Billy iz Albeejeve crnohumorne drame Koza ili tko je Sylvia? i Marko Barić iz Begovićeve drame Bez trećega. Igrajući te uloge dogodile su se i neke ključne promjene u mom poslovnom i privatnom životu. Stoga ću ih valjda i pamtiti čitav život.
Lik kojega želiš utjeloviti na pozornici?
– Camusovog Mersaulta. Albert Camus je moj najdraži pisac i žao mi je što još do sada nisam radio niti jednu njegovu dramu. Mersault je lik u kojem bi se našli brojni pripadnici naše generacije. Žalosno je što Camusa nema na hrvatskoj sceni.
A s kim bi volio surađivati?
– Postoji jako puno redatelja s kojima bih volio surađivati, poput Tomija Janežiča, Ivice Buljana, Vite Taufera, Krešimira Dolenčića, a od glumica i glumaca je lista malo duža.

Zadarska premijera kontroverznog djela

Znam da pripremaš dvije predstave za jesen, no isto tako znam da je to još uvijek tajna. Možeš li ipak nešto reći za čitatelje Zadarskog lista?
– Radi se o jednoj od najizvođenijih i najintrigantnijih drama hrvatske književnosti koja je desetljećima izazivala mnoge rasprave i polemike, a tako je i danas, što znači da nije izgubila ništa od svoje društveno-psihološke aktualnosti. Ta drama nikad nije postavljana u Zadru. Imamo sjajnu podjelu i sve nas zajedno čeka veliki posao. Ne smijem vam više otkriti. Za kraj vam mogu samo reći da se “u pravu istinu može ući samo srcem, kozerijom ili duhovitim riječima ne, nikako!”