Kultura stvaranja problema

Slika korisnika admin

U ovo toplo ljetno doba kada je većina na odmoru i traži barem malo  odmaka od surove svakodnevnice i odmak od problema, možemo se i  mi pitati zašto smo mentalno postali kultura stvaranja, a ne rješavanja  problema. U najboljem slučaju - barem tijekom godišnjih odmora  bježimo od njih!

U svakodnevnom smo životu navikli komunicirati pitanjem „kako  si?" koje u nas rijetko dobije odgovor „dobro, hvala, a ti?", a puno je  češće rezervirano za referat osobnih problema kojima se gotovo nikad  ne traži pomoć u rješavanju. Važno je dati do znanja da se problema  ima. Njihovo iznošenje u preuveličanim oblicima postalo je natjecateljska vještina. Takvu kulturu ponašanja prepoznajemo na primarnoj obiteljskoj razini u jednakoj mjeri u kojoj je ono hipertrofirano zauzelo  javni i medijski prostor. Lako bi se bilo nositi s tim i takvim ponašanjem kada bi ono bilo samo folklor, ali očita je činjenica da je ono  postalo oblik mišljenja, mentalni sklop koji je zavladao svim društvenim porama, a konačno i zemlju doveo u stanje koje jest.

Gotovo cijeli mandat neke od naših vlada prođe u tumačenju i isticanju problema koje su za sobom ostavile one prethodne. Rješenja nikad  na vidiku, dok se određeni problem, samo još veći i napuhaniji, širi hrvatskom zbiljom. Mediji će češće i radije svoj prostor posvetiti problematičnim ljudima, društvenim negativnostima, kao i stvaranju negativne javne slike o zemlji u kojoj živimo. Da takvo ponašanje nije bezazleno i slučajno govori činjenica da se u nas već godinama širi beznađe,  cvjeta malodušje, raste ukus „ljepote ružnoga", već unaprijed postavlja  životna teza - pa zašto bih bilo što činio i radio i kada i onako ništa nema smisla i ništa ne mogu promijeniti?

Možda je tu i odgovor na činjenicu da smo jedna od najnesretnijih  nacija. Kukanje nad sobom i svojom nesretnom sudbinom karakteristika je koja je postala dio našeg identiteta! U nas stoga ljudi koji rade, a  osobito ako rade za javno dobro, bave se nekom humanom ili humanističkom idejom, u konačnici uživaju u radu pa čak i bez obzira na visinu prihoda, oni zapravo smetaju. Činjenica je - oni ne stvaraju probleme, oni su put njihova rješavanja. Čovjek koji radi uvijek će naći  načina kako riješiti prepreku, kao što čovjek koji radi nema vremena za  malodušje. Svaki rad put je prema plodu i dobru. Konačno, rad sam po  sebi stvara pozitivnu ideju svijeta - jer ne zaboravimo da je čovjek zapravo „homo faber", onaj koji stvara, i upravo je po toj svojoj karakteristici najbliži vlastitoj božanskoj slici.

Paradoksalna je činjenica da što više govorimo i napuhujemo probleme da ćemo teže pronaći put njihovu rješavanju. U tom smislu bilo bi i  pozitivnije i bolje kada bismo češće čuli uzrečicu „Problemi postoje da  bi se rješavali", umjesto samog ponavljanja ili uzvratnog govora o tome  kako svi, ama baš svi imaju problema, kao da je to neka čast i ponos.  Također je očito da se u našoj kulturi pojam problema dijelom poistovjetio s pojmom križa ili žrtve. Križ i žrtva uzivšeni su pojmovi ljudskog  života, stavovi koji nas oblikuju u jake i dostojanstvene osobe. Problemi  - to su ipak životne prepreke koje valja svladavati. Oni su tek prašina s  križa koja, ako se gura pod tepih, postaje prašina iluzija i lažnoga života. Rješavanje problema pripada pod kategoriju pomoći bližnjemu, što  onaj temeljni životni križ čini bitno lakšim, a život ispunjenijim. Kada  bismo se baš tako ponašali, kada ne bismo uspoređivali vlastitu količinu problema s onima svojih bližnjih, nego bližnjima ponudili pomoć u njihovu rješavanju, naše crne kronike zasigurno ne bi vrvjele  tragičnim ljudskim sudbinama. A kako bi nam izgledala zemlja kada  bismo rušili, umjesto postavljali prepreke - pokušajte zamisliti! Utopija  (!), kao i ova moja kolumna.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno