Bolno otrežnjenje

Hrvatska nogometna reprezentacija uvjerljivo je poražena (1:4) od Engleske u drugom susretu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2010. godine i uvelike zakomplicirala život kad je u pitanju odlazak u Južnoafričku Republiku. Uzalud su gospoda na glavnom razglasu maksimirskoga stadiona istekom posljednje minute odvrnuli ton do daske, pokušavajući hrvatskim budnicama utišati pjesmu engleskih navijača na južnoj tribini. Hrvatskom nogometnom puku u poodmaklim satima srijede nije bilo do pjesme. Kako bi i bilo.
Hrvatska nogometna reprezentacija doživjela je debakl u ključnom susretu kad je u pitanju borba za prvo mjesto i izravan plasman na SP, prekinuvši pritom četrnaestogodišnji niz bez poraza na domaćim terenima u utakmicama natjecateljskoga karaktera. Nije ni to najgore, najpogubnija je činjenica da se igra kao zaštitni znak “kockastih” zbog nepovoljnih okolnosti drugoga poluvremena raspala do neprepoznatljivosti, a hrvatska momčad istodobno nemoćno tumarala maksimirskim travnjakom jedva čekajući posljednji sučev zvižduk kao kraj agonije. Poslije sramotnoga poraza od Engleza, “kockastima” visi i drugo mjesto. A uskoro (11. listopada) ih čeka zahtjevno ukrajinsko gostovanje u Harkovu.
Blamaža
Porazi se u nogometu razlikuju. Nije isto izgubiti utakmicu od Makedonije (0:2) u skopskom blatu i trenucima kada je plasman na europsku smotru već osiguran ili se crvenjeti od srama zbog maksimirske blamaže protiv Engleza tijekom najizraženijega poraza (1:4) hrvatske nogometne vrste od neovisnosti. Nije sramota izgubiti od Engleza, ali jest sramota ako peta reprezentacija na svijetu nalikuje nižerazrednoj momčadi. Igrom i ponašanjem. Izbornik “kockastih” sigurno još dugo neće prežaliti katastrofalan poraz od Engleza, u očima kojih je uživao ugled sve dok se nije namjerio na Fabija Capella, koji nije slučajno na maksimirskom travnjaku donio Gordom Albionu najveću pobjedu u novijoj povijesti. S istim igračima koji dvaput u posljednje dvije godine Hrvatima nisu bili do koljena.
Bespredmetno je, doduše, raspravljati o taktičkom nadmudrivanju dvojice izbornika u utakmici tijekom koje poražena momčad ni u jednom segmentu igre nije bila ravnopravan protivnik pobjednicima. Uostalom, Capello nije trebao biti pretjerano mudar da bi prepoznao osnovne zakone fizike po kojima Danijel Pranjić nije imao nikakve šanse u izravnim duelima s Theom Walcottom. Ni u prvoj, ni u 82. minuti utakmice. Ima utakmica kada momčad nema svoj dan, kada nikome ništa ne polazi za rukom. Slaven Bilić vjerojatno nije mogao pretpostaviti da će mu u najvažnijoj utakmici na početku novoga kvalifikacijskoga ciklusa podbaciti kompletna momčad, ali je već na otvaranju utakmice morao prepoznati da je pitanje trenutka kad će Walcottova brzina i okretnost doći do izražaja u bliskim susretima s Pranjićem. Izbornik je neshvatljivo ostao bez reakcije, a šteta se kasnije više nije mogla nadoknaditi. Poslije drugoga pogotka Engleza ni sačuvati obraz.
Suđenje na štetu Engleza
Suštinski, utakmicu s Engleskom valja promatrati kroz dva razdoblja igre hrvatske reprezentacije: prije i poslije crvenoga kartona Roberta Kovača. Slaven Bilić je u pravu kada kaže da je isključenje mlađega od braće Kovač prelomilo utakmicu, i protiv puno slabijih momčadi od engleske teško je hvatati rezultatski minus s igračem manje. Bilić, međutim, istodobno zatvara oči pred činjenicom da je Hrvatska debelo podbacila i u trenucima aktivnoga rezultata i brojčane izjednačenosti. Osim nekoliko rijetkih iskakanja pojedinačnom kvalitetom (Ćorluka, Srna), Hrvatska u većem dijelu prvoga poluvremena nije imala znanja i moći oduprijeti se “otočnom” presingu i shodno tome stvoriti preduvjete prepoznatljive igre kratkih pasova kroz kontinuirani napad. U razdoblju poslije Kovačeva isključenja i drugoga Walcottova pogotka Hrvatskoj više nitko nije mogao pomoći. Niti Lubos Michel, koji je sve ključne situacije tijekom utakmice presudio na štetu Engleza: u 16. minuti nije pokazao na bijelu točku zbog očitoga Šimunićeva povlačenja Heskeyja u hrvatskom šesnaestercu, u 75. minuti poništio je regularan pogodak Lamparda i u 77. minuti uoči počasnoga Mandžukićeva pogotka nije sankcionirao očit Srnin mai-geri prema Terryjevoj glavi. Toliko o suđenju.
Poraz od Engleza stigao je kao bolno otrežnjenje od općenarodne euforije poslije odličnih igara i rezultata reprezentacije u Bilićevoj eri. Englezi bi rekli “Shit happens”. Nije smak svijeta. Pred činjenicama ne treba bježati, ali nepošteno bi bilo zbog jedne loše utakmice zanemariti sve ono dobro što su “kockasti” ostavili iza sebe otkad ih vodi Slaven Bilić. Izbornik “kockastih”, međutim, pod hitno mora pronaći izgubljenu igru pred skorašnju utakmicu s Ukrajinom tijekom koje neće imati pravo na pogrešan korak.