Vraćam se u Zadar mladima govoriti o toleranciji

Avvantura festival Film Forum Zadar je došao i prošao, a s njim i brojni slavni gosti koji u dane festivala hodočaste u naš grad. Jedan od najpoznatijih je sigurno Branko Lustig, čuveni holivudski producent, koji na festival dolazi od njegovog prvog izdanja prije četiri godine. Slavnog filmaša koji je radio s redateljima kao što su Steven Spielberg, Ridley Scott, glumcima poput Georgea Clooneyja, Russela Crowea, Nicole Kidman i Meryl Streep našli smo u hotelu Bastion gdje je odsjeo za vrijeme svog boravka u Zadru. U njegovoj pratnji je bio i pas Kuki, od kojega se Branko ne odvaja, a koji je u Hrvatsku došao iz Japana. Nakon što smo se našli u predvorju hotela, on uz kratku kavu, ja uz čašu vode, Lustig je strpljivo odgovarao na sva moja pitanja – od njegovog djetinjstva koje je grubo prekinula deportacija u Auschwitz kad je imao samo trinaest godina do odlaska u mirovinu u kojoj uživa u društvu supruge Mirjane i kćeri Sare.
Neke od scena u Ratu i sjećanjima, a poslije i u Schindlerovoj listi snimali ste u Auschwitzu, za koji vas vežu najgore uspomene u životu. Kako je bilo vratiti se nakon toliko godina?
– Ljudima često pričam anegdotu da sam prugu koja vodi od Auschwitza do Birkenaua gradio tri puta – prvi put kad se stvarno gradila, tada sam vozio šljunak, drugi put na snimanju Rata i sjećanja i treći put kad smo snimali Schindlerovu listu. I tada smo isto gradili prugu, samo smo je gradili sa suprotne strane jer nam nisu dopustili da snimamo u logoru.
Za vrijeme snimanja Rata i sjećanja prvi put sam u Auschwitz došao kao slobodan čovjek nakon što sam od tamo otišao u siječnju 1945. godine. Bilo je to šokantno iskustvo, vratiti se nakon toliko godina. Nije da uspomene ikad izblijede, ali tamo, na licu mjesta vratile su se u svom tom užasu. Poslije, kad smo snimali Schindlerovu listu, bilo je lakše. Valjda se čovjek navikne na sve.
Koliko vam je teško pričati o događajima kojima ste bili svjedok u djetinjstvu i koji su obilježili vaš život?
– Čudno, ali nije mi teško. Već sam se izdresirao, kao Kuki pa to lakše ide. Ali noćne more, koje dugo godina nisam imao, sada se vraćaju i progone me. Valjda je to starost.
Kad sam prvi put došao u Auschwitz imao sam trinaest godina. Do logora sam išao s majkom, ali kad smo došli tamo morali smo se odvojiti. Imao sam sreću što sam bio malo viši od prosječnog trinaestogodišnjaka pa sam umjesto u plinskoj komori završio radeći. Kasnije su me premjestili u radni logor Doru Mittelbau u središnjoj Njemačkoj, gdje smo u tvornici radili rakete V1 i V2. U veljači 1945. prebacili su me u logor Bergen-Belsen gdje sam poslije dočekao oslobođenje.
Prošle godine gostovali ste i u Zadru nakon čega su vas mediji »razapeli« zbog vaše izjave u kojoj ste rekli da nema Boga.
– To je u potpunosti izvučeno iz konteksta. Kad sam rekao da nema Boga mislio sam da je nemoguće da postoji Bog koji je dozvolio da umre šest milijuna nevinih ljudi. Nakon što je u medijima izašlo mnogo netočnih činjenica u povodu tog događaja primio sam puno pisama i brzojava od ljudi sa svih strana svijeta koji su mi javili da mi pružaju podršku.
Hoćete li opet doći govoriti u Zadar?
– Naravno, i u Zadar i u Knin koji me je prošle godine bojkotirao. Mlađim naraštajima je važno govoriti o prošlosti i o toleranciji.