Od oružja nisu imali gotovo ništa, ali ih je srce vodilo naprijed

Slika korisnika admin

Svečana i pomalo sjetna bila je jučerašnja proslava obilježavanja 25. obljetnice slavne Stankovačke bojne, odnosno Samostalnog stankovačko-benkovačkog bataljuna koji je osnovan 10. rujna 1991. godine. Nakon 21 godinu od završetka Domovinskog rata ponovno su se vidjeli i prisjetili dana ratnici koji su nekada bili obiteljski ljudi i mladići puni snova tada u samo jednoj misiji-obraniti svoje obitelji od paravojski čiji je cilj bio uništiti sve one koji su u selima Ravnih kotara i Bukovice te Stankovaca živjeli stoljećima, odgajali ondje svoju djecu i zajedno sa susjedima bili u slozi i miru. Ipak, 90-ih godina većinom golobradi tek punoljetni mladići bez oružja i sa srcem koje je bilo jače od sile što se sručila na njihove domove krenuli su braniti svoje selo ne razmišljajući što ih čeka sutra jer svaki je dan za njih tada bio poklonjen.

Golobradi, ali i odlučni

Prema programu proslave uz spomenik hrvatskim braniteljima u središtu Stankovaca, te pored spomen križa na stankovačkom groblju položeni su vijenci i upaljene svijeće. U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije služena je misa za sve poginule branitelje, a njih je bilo devetorica iz Stankovačke bojne. Nakon okupljanja u OŠ Petar Zoranić, gdje je održana svečana akademija, nekadašnji suborci su se prisjećali dana Domovinskog rata. Uz branitelje, svečanosti su nazočili Ante Deur, izaslanik predsjednice RH, Ivan Vukić Niper, zamjenik ministra branitelja i nekadašnji zapovjednik 113. šibenske brigade, zadarski dožupan Božidar Longin, Drago Krpina, predsjednik Kriznog štaba za Sjevernu Dalmaciju, Mate Viduka te zapovjednik 113. šibenske brigade i pukovnik Marko Čulina. Načelnik Općine Stankovci Željko Baradić se prisjetio dana kada su kako je kazao golobradi momci krenuli braniti svoje domove.

- Htjeli su presjeći Hrvatsku u ovom dijelu, a ljudi iz Bukovice, Ravnih kotara i Stankovaca postali su jedno i obranili ovaj kraj, kazao je Baradić.

Borislav Miletić prije 25 godina bio je 37-godišnjak koji je svakog dana putovao iz svojih Stankovaca u Benkovac na posao.

- Sjećam se kako su se već u petom, šestom mjesecu počele organizirati straže jer sam vidio kako su se i s druge strane oni spremali. Kako sam radio u Benkovcu nisam smio biti u straži, pa sam po noći bio tamo. Kad smo vidjeli da će biti nešto veliko, mi smo se dogovorili kako ćemo se organizirati i osnovati Stankovačku bojnu pri 134. brigadi. Tada nas je bilo stotinjak, a nismo imali ništa od oružja osim lovačkih pušaka i nešto kalašnjikova, njih tek desetak i to je bilo to. Nešto nam je tada dala policija i civilna zaštita i s tim smo čuvali stražu. Imali smo zapovjedništvo nakon toga, a došao nam je i Radojko Baković koji je bio u bivšoj JNA, inače je rodom iz Banjevaca. On je preuzeo zapovjedništvo, mi nismo imali nikakve odore niti pravo oružje kad smo imali prvu akciju 10. rujna 1991. u selu Buliću. Nismo ovo selo mogli držati, pa smo se povukli. Držali smo Bilu Vlaku tada i išli smo do Pristega taj dio smo branilli, ispričao je Miletić. Domovinski rat je prošao do akcije Oluja i to kao zapovjednik satnije, a nakon 1995. godine je nastavio živjeti onako kako je to bilo i prije rata.

- Najteže je bilo na početku jer nismo ništa imali, dok je JNA imala sve, a najviše su nas strašili tenkovima dok smo mi s druge strane imali samo lovačke puške. Kad smo postali vojska onda je sve bilo lakše. Kako smo bili izdvojeni, ovdje nije bilo Srba pa je bilo lakše braniti se jer nije bilo nikakve paravojske. Trebalo je tada i čuvati mlade momke koji su bili s nama jer su oni često znali biti nagli i htjeli su ići naprijed, a mi oružja nismo imali, prisjetio se Miletić teških i slavnih dana obrane Stankovaca.

Osuđen na smrt

Jedan od Miletićevih suboraca bio je na početku Domovinskog rata djelatna vojna osoba u JNA, ali je odmah nakon što je predao jednu šibensku vojarnu u ruke hrvatske vojske došao u Stankovce i zajedno se s prijateljima borio protiv četnika i paravojski koje su napadale ovaj kraj. U selu Buliću odakle je rodom svi znaju Ratka Despota koji je cijeli svoj život bio vojnik, a te se 1991. godine kao 35-godišnjak borio u Domovinskom ratu za jedinu zemlju kojoj je pripadao, Hrvatsku.

- Prošao sam sva ratišta, a bila su to teška vremena. Danas sam u mirovini i živim u Šibeniku, ali odem i u svoje selo jer tamo imam maslinik, kazao nam je ovaj vitalni 60-godišnjak kojega je Vlada SAO Krajine bez mogućnosti obrane osudila na smrt.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno