Nakon dugo vremena škola na Olibu otvorila vrata za dvoje prvašića!

Prvašići Roko i Adrijana ove su jeseni sjeli u školske klube Područne škole na Olibu te su tako nakon dugo vremena vratili život u puste hodnike ove otočne škole.
Vođeni učiteljicom Barbarom Pericom zakoračili su najljepše životno doba koje uključuje malo učenja, mnogo smijeha i zabave te bezbroj odgovora na bezbroj pitanja.
O početku ove neuobičajene školske godine, koja je na Olibu još malo neuobičajenija, razgovarali smo s učiteljicom Barbarom. Otići do Oliba i vratiti se nazad u jednom danu gotovo je nemoguće te smo se morali poslužiti suvremenim tehnologijama i razgovor obaviti na daljinu.

Poznaju se, zajedno uče i igraju se
– Adrijana i Roko su već lani išli u predškolski program koji se odvijao u prostoru škole. Naime, na Olibu nema vrtićke ustanove te se predškolski program održavao u sklopu osnovne škole. Kako na Olibu zadnjih nekoliko godina uopće nema učenika, škola je već lani otvorila vrata za ovo dvoje djece za predškolski program tako da njima ovaj prostor škole i učionice nije stran, čime im je i prvi dan škole bio lakši, priča učiteljica Barbara Perica kojoj je ovo također prvi put da radi u nekoj otočnoj školi.
Dodaje kako se rad s dvoje djece uvelike razlikuje od rada s uobičajenim brojem djece.
– Kad je više djece u razredu puno je veća dinamika. S dvoje učenika nastavni proces može biti i malo brži jer je samo dvoje učenika koji mogu postaviti pitanje, umjesto njih sedmero, osmero. S dvoje učenika također rad je gotovo individualiziran i učitelj može puno bolje odgovoriti na potrebe učenika te se puno češće zaustavljati na nečemu, bolje utvrditi gradivo, propitati i dodatno pojasniti te jer time rad mnogo jednostavniji, pojašnjava razlike učiteljica Perica. S druge strane, dodaje ona, možda bi učenicima bilo ugodnije kad bi imali više prijatelja, ali i ovako su se njih dvoje sprijateljili te su već ekipa, zajedno rade, uče i igraju se.
I učiteljici Barbari ovo je novo iskustvo i svojevrsna avantura jer nikada do sada nije radila na nekom otoku, a posebno ne na otoku koji je ovako udaljen od kopna.

Učiteljica se prilagodila Olibu
– Na Olibu sam od ponedjeljka do petka, a vikendom sam u Zadru. Sam put do otoka i nazad nije toliko naporan. Naime, brzim brodom mi treba dva sata, a trajektom nešto više, ali meni to nije neki problem jer ja to vrijeme pametno iskoristim. Ovo je pomalo neuobičajen način života jer su mi svi prijatelji u gradu, a ja radim preko tjedna na otoku te tek za vikend dolazim na kopno, ali na sve se čovjek brzo navikne, ističe učiteljica Barbara dodajući kako s druge strane život na otoku ima svoje prednosti.
– Moram priznati da su se otvaranju škole svi veselili i djeca i roditelji, ali i svi mještani. S obzirom na stanje na otocima, a posebno na onima na kojima unatrag nekoliko godina nije bilo djece, ovo je zaista pozitivan događaj zbog kojega su svi sretni i zadovoljni, kaže učiteljica osvrćući se na veliko odobravanje vezano za polazak u školu dvoje prvašića.
Naime, na Olibu danas žive uglavnom umirovljenici koji su i sami prije više desetljeća bili učenici u olipskoj osnovnoj školi koja je tada vrvjela djecom. Međutim, rat i glad potjerali su mnoge na sve strane svijeta te je velik broj stanovnika Oliba sreću potražio preko oceana ili radeći na svjetskim morima. Odlaskom u mirovinu vratili su se na svoj rodni otok te tamo provode mirovinu i otvaranje škole podsjetilo ih je na vrijeme kad su i sami bili mladi.
– Mlade treba privući na otok, treba im ponuditi nešto konkretno. Mene je na Olib privukao posao. To nije bila jednostavna odluka i bio je veliki izazov, te se trebalo prilagođavati jer je svakodnevica na Olibu drugačija i zahtijeva prilagodbu, ali prilagodila sam se i lijepo je, zaključuje učiteljica Barbara.