Sportom do nasilja ili tako nešto

Slika korisnika admin

Nagovorila me prijateljica da idemo u novu dvoranu za otvorenje sezone. I uspila me nagovoriti. Kako sam zaboravila naočale za nadaleko, ušla sam tamo i ostala zaslijepljena. Što svjetlima, što veličinom, što čunkama koje sam onako preko ćoravog oka mogla snimiti. Dobro ajde, čudim se ja i sebi što sam se dala nagovoriti na tu ekshibiciju da se pokazujem u javnosti na takvim događanjima, a i sama se sprdam s antitalentima i anntitalentušama koje se na takve da prostite ivente dođu samo prošetat, pokazat, eventualno slikat ako budu te sriće za koji od lokalnih portala. Pa još nakon toga naklikavaju na svoju sliku da vide je li tko ostavio kakav komentar. U tim slučajevima pljucam po ekranu, ne da mi se još gadit ljude i u pisanom elektronskom izdanju, ali brate, nekako sam navikla da kao i u metropoli, di god se okreneš ima lokalnih posvuduša, sačekuša ženika, političkih manekena koji su manje-više jednolični, ali u svakom slučaju dvolični i bezlični.

Bilo mi krivo kao pasu što sam druge oči zaboravila pa sam naprezala očne živce, kad već ne kužim sport, bar da zadovoljim znatiželju tko je od gradskih faca iz javnog, vonabi javnog i onako kalelargovski javnog života tu. I jedva sam uspjela snimit nekoliko faca o kojima se dalo sutra tračat na kavi, a što mogu kad je to najslađe uz veliki makijato i dec kole na jesenskom varljivom suncu koje te cima sa svojim šemama - obuci se, svuci se.

Uglavnom, trebalo mi je vremena da pohvatam konce koji su naši, koji njihovi, a taman kad mi se u trenutku učinilo da sam nekakvih trideset metara lijevo od mene vidjela razvedenu susjedu s novim frajerom, nagnula sam se očito malo više nego što je bilo potriba i dobila laktom po zubima. U trenutku mi se zacrnilo pred očima. I sve sam zvijezde, sunce, mjesec i ostale planete prebrojila. Usput, onako tradicionalno u takvim situacijama, skinula sve svece s neba, znajući da ću se poslije pokajati, i požalila trenutak kad sam se dala nagovoriti da dođem tamo. Isto kao kad je u Jazinama petarda pala drito meni na džemper. A kuš name?! I to baš uvik name?!

Kad sam izašla usna mi je bila veća nego Ciganovićeve obje. A Vedrana se smijala ko blesava.

E neš me više nagovoriti, ja ti kažem. Pa taman da me i Majkl Đordan u startu čim uđem triba zaprositi, rekla sam joj.

Ja se više nigdje ne osjećam sigurno. Di god dođem ili mi ogrebu auto, ili me netko opali laktom u rebra, ili dobijem laktom u zube... loša mi je karma i za vikend sam do daljnjeg doma. U kući. Ne mičem se..., brojila sam redom.

I brate, odlučila sam se kaniti sporta i bilo kakvih sportskih događanja. Nije žvaka za seljaka. Osim toga, u što se sport pretvorio... Ma koje parole sportom protiv nasilja, trebalo bi biti obrnuto - sportom do nasilja. I još sam s frendovima za novu godinu mislila u Prag. Moš mislit, zbog gomile debila sad će meni pljuvat u pivo i govorit da smo nekulturna nacija. Bit će dobro ako i batine ne dobijemo.

Sve se meni čini da ću ja i to otkazati. Lijepo guzicu u fotelju, dignuti nešto filmova i super. Ma ionako je ova država postala nesigurna za živjeti. Brate udaram embargo na sve. Dakle, po svoj logici bi trebala ostati i dalje živa: ne seksam se ni sa kime da bih zbog toga mogla platiti glavom (ali ne mislim samo na ljude iz određenog tabletića, nego ni sa kime, apsolutno), ne idem na sport više čak ni da bih se pokazala jer sam se uvjerila da se tamo bez problema može dobit po pičci, a brate u zadnje vrijeme ne pijem ni kave na frekventnim, a ni manje frekventnim mjestima pa da mi i zaluta štogod neplanirano u glavu.

Mare

(mare-zd@net.hr)

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno