A da čitamo Andrića?

KOMEDIJA KOJA TO NIJE
Ovog smo vikenda mogli vidjeti još jedan film iz bogatog repertoara naših istočnih susjeda. Ne, nije bio srpski nego bosansko-hercegovački, a zove se “Gori vatra”. Taj smo film mi već gledali i nije loš, a kako bi i bio kada ja je režirao Pjer Žalica i u njemu glume Bogdan Diklić, Enes Bešlagić i drugi dobri glumci. Ono što je zanimljivo je to da se ovaj film najavljuje kao komedija, tako da su gledatelji vjerojatno očekivali Muju, Hasu, Fatu i Sulju, kako pričaju viceve. Ali to nisu dočekali. “Gori vatra” uopće nije komedija, nego nešto drugo. Scena u kojoj lokalni podmićeni policajac i makro siluju dvije prostitutke (netko će reći da to nije silovanje, ali apsolutno jest), nešto je toliko mučno da se tome može smijati samo perverzna osoba.
Kraj filma u kojem otac i sin sjede za kuhinjskim stolom i vode kratak razgovor prije nego što će aktivirati plinsku bocu koja će ih obojicu ubiti, jedna je od najpotresnijih scena ikada snimljenih “na ovim prostorima” (oh, kako me nervira ovaj izraz), a ako je i to nekome smiješno, onda takvoga treba izdvojiti iz civiliziranog društva ili ga bar poslati na promatranje.
KAKO STOLE ARANĐELOVIĆ UBIJA LJUBU TADIĆA
Eto baš volim kada se na HTV-u repriziraju stari filmovi. Ovoga utorka to je bila drama “Djevojka i hrast” koju je davno (ne znam godinu, ali crno bijeli je, a glumci koje znam kao stare, tada su još bili mladi) režirao čuveni hrvatski redatelj Krešo Golik. Ovdje se sve, kao i u Papićevim “Lisicama”, događa u nekoj zabiti Dalmatinske zagore, tj. sve je krš i kamen, zelenila ništa (a kako će i biti kada je film crno-bijeli), a ljudi surovi i sirovi, tj. tako su prikazani, a takvi su i zato što tamo skoro uopće nema vode pa su svi nekako nervozni.
U ovome filmu, koji uopće nije loš, najzanimljivija je scena u kojoj legendarni Stole Aranđelović (koji je izgleda glumio u više ex-Yu filmova nego Bata Životinja i Boris Dvornik zajedno) treba upucati Ljubu Tadića koji je nekako dopuzao do izvora i hoće se napiti “studene izvor-vode”. I podiže on tako puščetinu da ga dokrajči, a ovaj do njega mu spušta cijev i kaže: “pusti ga da se napije vode”. Fantastičan primjer kako se s jednom naoko običnom scenom i nekoliko izgovorenih riječi može tako puno kazati.
VIJESTI IZ KULTURE – 120 GODINA IVE ANDRIĆA
U Vijestima iz kulture, kao jednu od najvažnijih vijesti, čuli smo da se obilježava 120 godina od rođenja Ive Andrića, tj. uopće se ne obilježava i to je sada tema razgovora. Govori se o važnosti lika i djela poznatog pisca, ali se kroz sve provlači i ono vječno pitanje kada je Andrić u pitanju, a to je – čiji je on zapravo pisac. Zašto je Bosanac katoličkog podrijetla pisao na ekavici i slična pitanja uobičajeno se postavljaju kada se o njemu govori, a onako usput se spomene i nekakva Nobelova nagrada. A zaboravlja se ono najvažnije. Da nitko ništa ne čita, da se školska lektira koja je kako-tako tjerala učenike da uzmu knjigu u ruke, u stvari skida sa interneta i da je isto tako, malo koga briga za prave pisce pa bili oni “Bosanski katolici” ili nešto drugo.
MODNI KREATOR U SRETNOM BRAKU
U večernjim vijestima Nove tv saznali smo da je Ottavio Missoni bio u Rijeci gdje se otvarala neka izložba njemu u čast, ili tako nešto. Lijepo su ga počastili titulom “kralja boja” po čemu se moglo zaključiti da se radi o nekom slikaru ili pituru, a nije slikar nego modni kreator. S obzirom da prezirem i mrzim modu i sve što ide uz nju, neću o tome nego o nečem zanimljivijem. Nitko nije u ovom prilogu napomenuo da je Missoni i naš (zadarski) bivši gradonačelnik, a to je bio zato što je nakon drugog svjetskog rata postojala zadarska talijanska gradska uprava u egzilu. Drugo, još zanimljivije, je to da Missoni ima 91 godinu, a da je čak 60 godina u braku s istom ženom, što je apsolutni kuriozitet ako uzmemo u obzir da je u tom svijetu rijetkost da je netko uopće i u braku, a kamoli još da je u braku tolike godine s istom osobom.
OPĆA KOLJAČINA, A NE OBIČNA SAPUNICA
“U gluho doba noći Gulšah izlazi iz Hureminih odaja s krvavim nožem u ruci. Robinja Esma otkriva Gulnihalino krvavo tijelo i histerično vrišti. Ibrahim silom pokušava izvući istinu o njegovoj i Hureminoj prošlosti. Viktorija je uspjela uhvatiti sultana nespremnog i prisloniti mu bodež na vrat. Za to vrijeme Hurem i Leo bore se za vlastite živote. Ibrahim im je naredio da oboje skončaju svoje živote tako što će pojesti otrovne kolače…” Eto, to je kratak sadržaj “Sulejmana Veličanstvenog” za ovaj tjedan, koji se može pročitati u tv-vodiču. Nakon što čovjek to pročita može samo zaključiti da se radi o nekoj krvavoj drami, a ne o običnoj sapunici. Također se, s obzirom da se radi o turskoj povijesnoj seriji, postavlja i jedno logično pitanje – a gdje je tradicionalno nabijanje na kolac?
[email protected]