POD DIKTATOM PANDEMIJE Sve je jasnije kako koronakriza ostavlja trag na dječju psihu

Prošlo je skoro sedam mjeseci od kako se svijet našao u novoj do sada nezamislivoj situaciji – pandemijom novog i nepoznatog virusa koji je našu stvarnost okrenuo naopačke i uveo »novo normalno«.
Sredinom ožujka život je gotovo stao – zatvorili su se vrtići, škole, mnogi poslovi, što je ostavilo posljedice na brojne ljude, a posebno na djecu. Djeca kojoj je potrebno druženje s vršnjacima kako bi se mogli normalno razvijati, sada su se našla u situaciji da gotovo tri mjeseca nisu vidjela svoje tete, učiteljice i ono najvažnije svoje prijatelje. Ove jeseni škola je počela, ali u »novonormalnim« uvjetima – uz maske. Velikom broju djece ni ovo nije problem, važno im je samo da idu u školu i da vide prijatelje.
O svemu ovome razgovarali smo s dr. Polonom Bencun Gumzej, specijalisticom školske medicine i psihoterapeutkinjom.

Djeca su na neki način utihnula
– Već skoro godinu dana svijet je zaokupljen novom »normalnom« situacijom i već se lagano privikavamo na način života pod diktatom pandemije. U početku smo bili u stanju nevjerice, straha, šoka, ‘ratnom stanju’, a sad se već neko vrijeme prilagođavamo i usklađujemo naše živote, poslove, odnose i zabavu tako da pridonosimo i pokušavamo biti konstruktivni dio zajednice u novonastalim uvjetima. Svatko na svoj način, svatko sa svojim znanjem, svjetonazorom i uvjerenjima. Neki su uvjereni u ‘veliko zlo’ i misiju kako ostale treba probuditi da vide zavjeru i mračne sile, drugi pokušavaju kompliciranu znanost približiti prosječnom čovjeku, treći pokušavaju preživjeti kršeći što manje pravila… Svijet odraslih danas je jako polariziran, sve manje se čujemo, pokušavamo razumjeti, sve manje smo zajedno, a sve više smo »mi« protiv »njih«… U ovakvim situacijama svijet djece i njihovo odrastanje neminovno pada u drugi plan, biva marginaliziran, upozorava dr. Bencun Gumzej, koja ima veliko iskustvo u radu s djecom. Kaže nam kako čak ima i blagi otpor razgovarati o psihološkim posljedicama kod djece koje su povezane s koronakrizom jer, kako kaže, čini joj se da sve što kaže može vrlo lako postati argument kojim se manipulira da bi se još više pojačale polarizacije i iskoristili argumenti za neke druge ciljeve.
– Djeca zaslužuju da ih čujemo i ne koristimo u našim odraslim prepucavanjima. Zato unaprijed naglašavam da ovo što govorim ima samo jednu svrhu: da pokušamo na trenutak stati i obratiti pažnju na svijet djece! Razumjeti ih, preuzeti odgovornost za svoje riječi i ponašanje jer samo tako djeca mogu imati dovoljno prostora za odrastanje i kvalitetnih modela koje mogu usvajati. Sva sreća pa su djeca bića koja imaju ogromne kapacitete za prilagodbu, bića koja će uvijek naći način kako uzeti ono što im treba za rast i razvoj, čak i kad toga ima vrlo malo, govori dr. Bencun Gumzej i zabrinuto nastavlja kako je ono što ona vidi i osjeća to da su djeca na neki način utihnula.

Modeli adaptacije na online školu
– Mi odrasli smo zaokupljeni pitanjima života i smrti, pitanjima ekonomije i opstanka i nekako je logično da su utihnula, jer ne smijemo zaboraviti činjenicu da djeca uvijek surađuju s nama odraslima. Ako smo mi zaokupljeni i nemamo vremena za njih, njihovi problemi nam se čine trivijalnim u odnosu na naše, djeca to vide i kao da kažu: »Dobro, nećemo još i mi raditi probleme, vidimo da niste dobro!« Naravno uvijek ima i one djece koja surađuju upravo obrnuto: »Vidim da nemate vremena i kapaciteta za mene, pa ću raditi još više problema, pa ćete morati obratiti pažnju!«, upozorava naša sugovornica na dva oprečna modela ponašanja.
Podsjeća kako su djeca školsku godinu počela štrajkom učitelja koji kao da je bio uvertira u lockdown. I posljedično, dodaje ona, škola se odvijala preko interneta i televizije. I sad djeca gledaju, kaže nam, kako im guramo laptope, televiziju i tablete kao novo sredstvo za učenje, a do jučer su se morali svađati i prepirati da dobiju pristup ekranima. Pojašnjava kako ni nastavnicima i učiteljima definitivno nije bilo lako. Trebalo se doslovce preko noći prebaciti na potpuno nepoznat i netestiran teren, snaći se i održati kvalitetu nastave u eksperimentalnim uvjetima.
– Neki profesori su djecu zatrpali gradivom, zadaćama i obavezama (čak izvan svojih termina i u većem obimu nego bi to tražili u školi) toliko da su ponegdje i ravnatelji morali intervenirati. S druge strane, neki se uopće nisu snašli i nudili su oskudne sadržaje ili oskudna objašnjenja gradiva. Iz perspektive djeteta bilo je nekoliko mogućnosti: biti dobro dijete, surađivati i pretrpati se obavezama, potrošiti ogromnu energiju za savladvanje gradiva za koje inače treba profesor uložiti napor i objasniti ga; angažirati roditelje i stariju braću i sestre za pisanje, odgovaranje i objašnjavanje, što se ispostavilo kao izuzetno čest model u puno obitelji; ignorirati obaveze, prijavljivati se pro-forme, lajkati sadržaje bez da ih pokušaš stvarno razumjeti, copypejstati napravljene zadaće od ekipe iz prve skupine; potpuno odustati od sudjelovanja jer to sve i onako nema smisla; konačno u miru i bez stresa zasjati i pokazati svoje kapacitete ili kombinirati navedene opcije. Radim s djecom svakodnevno i ovo je kratka i sažeta prezentacija njihovog viđenja i njihovih kreativnih adaptacija na online školu, pojašnjava dr. Bencun Gumzej.

Neka su se djeca »slomila«
Naglašava činjenicu kako su odnosi najvažnija komponenta podučavanja i transfera znanja te kako je nemoguće ikoga išta naučiti ako nije uspostavljen odnos između onoga koji poučava i onoga koji uči. Školski sustav je, dodaje, i bez korone prepun pritisaka i potpuno je orijentiran na uspjeh, odnosno ocjenu. Naglašava kako razumijevanje, kompetencije i ljudski odnosi kao da uopće nisu tema iako su temelj i osnova.
– Dakle, da bi djeca mogla nešto smisleno naučiti od nas, prvo moraju izgraditi čvrstu vezu s nama. Stoga ne iznenađuje činjenica da uspjeh učenika u nastavi prvenstveno ovisi o kvaliteti odnosa između nastavnika i učenika. Učenje treba susretljive i povjerljive odnose, treba ohrabrivanje i priznanje. Tako nastaje veselje pri učenju koje je neophodno kako bi se preživjela teška vremena kad djeca moraju učiti ono što ne vole.
Zdrave okolnosti znače vidjeti smisao u onome što radimo, osjetiti vlastitu djelotvornost i imati osjećaj da niste prepušteni sami sebi. Ovdje mislim i na djecu i na nastavnike, ističe sugovornica dodajući kako su u situacijama online nastave izuzetno rijetki nastavnici koji su uspjeli zadržati ili izgraditi i raditi na odnosima s učenicima, na temeljima na kojima počiva znanje.
– Moramo sagledati što se dešava sa psihom djece koja su preživjela i preživljavaju on-line nastavu i nastavu pod maskama. Željela bih sažeto i sistematski prikazati što se događa s djecom koja izaberu određeni model suočavanja s izazovom online škole. Model online škole najčešće izabiru inače ‘dobra’ i poslušna djeca, perfekcionisti pritisnuti imperativom uspjeha (čitaj ocjene i upisa u srednju školu ili faks). To su najčešće vrlo osjetljive strukture osobnosti koje se slamaju kada se dogodi neuspjeh. Koliko god bili uspješni (posebno iz perspektive druge ili treće kategorije) oni jako pate od nesigurnosti i manjka samopouzdanja i samosvijesti. Priličan broj njih se slomio bilo izazovima online nastave, bilo povratkom u školske klupe i suočavanjem s rupama u znanju i povećanim zahtjevima nastavnika koji pokušavaju nadoknaditi prošlu školsku godinu. Dugoročno (neki već i jesu) ovo su kandidati za somatske bolesti tipa povišenog tlaka, štitnjače, gastritisa, iritabilnog kolona…

Zavuku se u svoju ljušturu
Drugi model kreativne adaptacije su tzv. preživljavači. Oni su isto ‘dobra’ djeca koja žele uspjeti, također su pritisnuti očekivanjima roditelja, vrlo su nesigurni u vezi svojih sposobnosti, imaju također manjak samopouzdanja i samosvijesti, ali su snalažljivi (po nekoj definiciji to jest inteligencija). To su ona djeca koja su podignula prosjeke tijekom online nastave, zapravo bila uspješna. Međutim, ona znaju da to nije njihov uspjeh, osjećaju strah od povratka u školu, a neki stvarno i zablokiraju te imamo povećani broj djece (i roditelja) koja iz raznoraznih razloga traže nastavak online nastave. Činjenica da su spremni izgubiti odnose (koji su temelj svega) i prilike za vršnjačku socijalizaciju, te se izoliraju od normalnog života govori o razini njihove anksioznosti. I naravno o razini nezrelosti njihovih roditelja, navodi dva modela dr. Bencun Gumzej dodajući kako treću skupinu čine oni koji su pragmatični, relativno svjesni svojih kapaciteta, ali definitivno ne žele uložiti toliko energije koliko je potrebno da bi svoje potencijale i ostvarili. Boje se suočavanja, boje se izazova, boje se neuspjeha! I njih roditelji pritišću, ali se snalaze kako bi izbjegli kazne i prigovore. Naravno, kao i kod prve dvije skupine imaju nisko samopouzdanje i samosvijest. Četvrta su skupina, nabraja dr. Bencun Gumzej anksiozna djeca koja toliko ne vjeruju u sebe da su u potpunosti odustala od škole kao mjesta gdje bi se mogla afirmirati.
– Neka se djeca potpuno zavuku u svoju ljušturu i prepuste se igranju igrica, surfanju po internetu (jer, budimo iskreni, sve je na istom ekranu, samo je razlika gdje klikaš), a neka se okrenu vršnjacima (lošem društvu iz roditeljske perspektive). Vrlo često svoj svijet (bilo virtualni bilo stvarni) skrivaju od odraslih i to su ona djeca koju je teško dovesti na terapiju (unatoč očajničkim pokušajima roditelja). Peta skupna su djeca koja su ‘profitirala’ od online nastave. To su djeca koja su toliko anksiozna ili već imaju razvijene psihosomatske bolesti da su ih njihov vlastiti stres ili bolest već i prije korone udaljili od škole. Ona su dobila priliku za nastavu sa smanjenom količinom stresa i vršnjačkih interakcija koje u njima izazivaju ogromnu nesigurnost. Naravno da time gube priliku suočiti se i raditi na svojim socijalnim vještinama, čime još dublje u sebe ugrađuju nisko samopouzdanje i samosvijest. Ona će na prvi sljedeći neuspjeh »puknuti«, upozorava sugovornica istaknuvši kako je svima zajednička visoka razina anksioznosti, nisko samopouzdanje i samosvijest i povećava se broj djece koja donose ove simptome u terapiju.

Mlađoj djeci lockdown »vratio« roditelje
Što se tiče djece mlađih uzrasta (do 9 godina), s koronom i lockdownom zapravo su dobila svoje roditelje koji su, htjeli ne htjeli, više vremena i sebe posvećivali djeci, a djeca u tom uzrastu nasušno trebaju prisustvo roditelja koji ih vide i čuju.
Dakle, zaključuje dr. Bencun Gumzej, nemoguće je da iskustvo koje prolazimo ne ostavi traga na našoj djeci. Naglašava kako će se ono ugraditi u njihove modele nošenja sa stresom, njihove mehanizme obrane, modelirat će njihovo razmišljanje i utjecati na njihove zaključke o životu. Ipak, dodaje kako se toga ne trebamo bojati, već trebamo biti prisutni i radoznali za iskustvo koje prolaze, radoznali za njihova razmišljanja i zaključke, jer oni će živjeti u budućnosti koju mi ne možemo ni zamisliti. Veći dio njihovog života će se sigurno odvijati u virtualnom svijetu i možda ih i ovo iskustvo priprema za budućnost? Na nama je da dobro razmislimo što im želimo dati u nasljedstvo.
– Mislim da grafomotorika i čitanje (iako ja pripadam svijetu koji te vještine vrednuje) neće u budućnosti biti važne (kao što konji više nisu važni za prijevoz). Moje mišljenje je da je odnos i ljudski kontakt nešto što ni jedan virtualni svijet neće moći zamijeniti i mislim da je važno da im pokažemo važnost i vrijednost dobrog starog ljudskog odnosa i kontakta, jer je on nešto što će im svakako trebati i biti izvor stabilnosti. Nadam se da se ne varam, zaključuje dr. Bencun Gumzej.