Neka visi pekar!

PRILOG ZA PLAKANJE
U emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” vidimo prilog o zagrebačkom pekaru koji svakodnevno besplatno sirotinji dijeli kruh zaostao od prethodnog dana. Na to mu, naravno, upadne inspekcija i kazni ga sa 30.000 kuna. Ljudi kojima je itekako pomagao zbog toga su ogorčeni, u suzama proklinju, ali sve uzalud… Težak je to zločin koji treba primjereno kazniti. Kao što je ona penzionerka dospjela pred sud kada je na ulici prodavala odjeću svoga pokojnika jer od penzije nije uspjela preživljavati. Ili ona strašna kriminalka koja je u Lici, uz cestu, prodavala sir i na taj način potkopavala temelje naše države. Sve su to opasni zločinci. Pekar, kojem na žalost nisam uspio zapamtiti ime ali znam da je albanskog porijekla ako je to važno, ipak i dalje dijeli svoj kruh sirotinji i još stavi natpis da svi vide, što znači da bi mu opet mogla doći inspekcija i kazniti ga sa još 30 tisuća. I treba, jer kako drukčije državi nadoknaditi štetu od financijskih afera o kojima u zadnje vrijeme slušamo, a u kojima se radi o desetinama milijuna kuna. Netko mora i za to odgovarati. A zna se tko je za sve kriv. Naravno da se zna. Kriv je pekar!
JESAM LI JA MORALNO SUMNJIVA OSOBA?
Svake godine u ovo vrijeme muče me neke moralne dvojbe. To je doba kada Dinamo tradicionalno, već desetljećima, ispada iz europskih natjecanja, na što se neki raduju, drugi tuguju, a većina ih je ravnodušna. Ono zbog čega ja to govorim je činjenica da nas već dvadesetak godina sa svih medija dave i tlače s tom pričom o “europskom Dinamu” koja se u konačnici pokaže kao pusti san i fantazija, tako da se čovjek s pravom pita – kako im se više ne gadi svake godine igrati isti igrokaz? Ja sam u europskim kupovima uvijek navijao za “naše”, iako sam što se tiče klupskog nogometa potpuno “hladan”, pa bi mi ipak bilo žao kada bi ispadali i Rijeka i Kamen-Ingrad. Taj je osjećaj žaljenja potpuno iščezao kada je u pitanju Dinamo, tako da čak osjećam izvjesno zadovoljstvo kada ispadnu. Sretan sam što više ne moram slušati njihove fantazije. Oni se (trener, predsjednik, igrači i navijači) ponašaju kao ljudi koje vode na električnu stolicu – znaju da je gotovo i da nema spasa, ali umjesto da to dostojanstveno prihvate, oni se koprcaju, padaju na koljena, vuku se po podu, pokušavaju se vaditi na ženu i sitnu djecu te nude zlatan sat i prsten pečatnjak.
Tako smo i nakon ove zadnje europske blamaže morali slušati gluposti o nekakvoj zavjeri, o tome kako ih je sudac pokrao (kao da je taj ofsajd bitan u njihovoj sveukupnoj nemoći), pa neka diverzija navijača, njih nitko ne voli… A sva je sreća što sudac nije pravoslavac ili musliman jer bi to tek bila zavjera protiv nesuđenog europskog Dinama. Jadno!
GOST NA RAZINI URBANIH LJUDI
Volim Knjazove emisije i uvijek sam ih hvalio, ali ove je godine to izostalo. Razlog je jednostavan. Polako se sve to počelo ponavljati, ali mu se mora priznati da je i dalje originalan. Ono što je, bar po meni, minus, to su pojedini gosti koji jednostavno nisu zanimljivi, ma koliko se Knjaz trudio predstaviti ih takvima. Ne kažem ja… Bilo je tijekom godina i raznih političko – estradnih ridikula kojima si se mogao smijati, ali sve to polako počinje ići na živce. Ipak, prošloga smo tjedna vidjeli uistinu zanimljivog čovjeka, a radi se naravno o pjevaču Urbanu, koji se predstavio kao vrlo osebujna i kulturna osoba. Prvo, on je vegetarijanac, a morao je skidati prase sa ražnja. Onda ga je natjerao da obuče nekakvu narodnu nošnju i takav se šeće gradom (“mogu čak slušati i tamburaše, ali ovo ne” – kaže Urban), ali mu i to nije bilo dosta pa mu je dao gusle i tjerao ga da zavija po tramvaju (svirao je “Pčelicu Maju”), čime je dokazao da taj kvazi – instrument može “svirati” svatko tko ga prvi put uzme u ruke. Osim toga, Urban je i pametno zborio pa smo čuli da mu je cilj “da može hodati cestom bez da se srami što je napravio i kome je nanio zlo”. Ali, da ne bi mislili da je ovakav način razmišljanja popularan u našoj zemlji, podsjetit ću vas da je isti taj Urban sa istom retorikom jednom gostovao kod Ogreste u “Piramidi” i po broju glasova bio zadnji, iza političara i nekih nedefiniranih individua. Toliko o urbanosti, kulturi i pristojnosti.
SENZACIONALNO POJEFTINJENJE GORIVA
Ova je kolumna danas nešto kraća jer moram hitno na benzinsku pumpu. Upravo sam naime u HTV-ovim kasnim vijestima doznao senzacionalnu vijest – tjedan dana nakon što je skočila, konačno pada cijena goriva i to, zamislite, čak za jednu lipu (da, dobro ste pročitali – jednu lipu)! Moj Fiat Uno, to moćno vozilo koje troši strahovite količine goriva, ima rezervar od 35 litara i na rezervi je. To znači da mogu uliti bar 30 litara ili 30 puta 1 lipu uštede. Tu priliku ne smijem propustiti. Uštedjet ću trećinu jedne kune. Blago meni. Doduše do pumpe i nazad imam bar 10 kilometara ili jednu litru goriva, što će reći da sam ustvari u gubitku, ali to sada više nije važno. Kada me već sa tom jednom lipom pojeftinjenja koju imaju obraza dati u javnost smatraju za idiota, onda bar da pošteno odigram svoju ulogu do kraja.