Političko uhićenje u predizborno vrijeme

Boljkovac je bio intenzivnije istraživan u kontekstu komunističkih zločina, ali već se 20 godina nepravosudnim instrumentarijem odlučuje hoće li ga se istraživati ili neće

Kombinacija društveno neprobavljene povijesti otprije 66 godine, pravosuđa, policije i politike, sve se to sudarilo u ovotjednom uhićenju Josipa Boljkovca zbog, kako navodi Županijsko državno odvjetništvo “zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva” gdje je tijekom svibnja 1945. godine, u Dugoj Resi, kao šef povjerenstva OZN-e za kotar Karlovac, zapovjedio uhićenje, zatim ispitivanje i odvoženje uhićenika na predio Vidanka-Curak gdje je 21 uhićena osoba strijeljana.
Boljkovac, koji će četvrt stoljeća nakon tih događaja postati jedan od hrvatskih proljećara u reformskom pokretu kojega su predvodili Miko Tripalo i Savka Dabčević Kučar, a 45 godina nakon događaja i ministar unutarnjih poslova u prvoj višestranačkoj vladi, prvi je uhićeni pripadnik jugoslavenskog represivnog komunističkog sustava zbog zločina počinjenih u svibnju 1945. godine.
Uhićenje Boljkovca u politički je kontekst smjestio bivši predsjednik Republike, ali i prvi Boljkovčev šef u Vladi, Stjepan Mesić priopćivši da se boji kako je “manje na djelu država, a više vladajuća stranka koja gotovo očajničkim potezima nastoji skrenuti pozornost javnosti s kriminalnih afera što je potresaju”. U širi, europski politički kontekst, uhićenje Boljkovca smjestio je potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac ustvrdivši da je riječ o zloupotrebi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta kojima se osuđuju komunistički režimi, a najavio je da će o tome upoznati nadležna europska tijela.
Predstava za javnost
Uhićenje Boljkovca komentirali su posljednjih dana političari, novinari, odvjetnici, o njemu su govorili policijski i pravosudni dužnosnici, no u javnosti su uglavnom o toj traumatičnoj temi povijesti 20. stoljeća zaobiđeni povjesničari.
Od političkog konteksta uhićenja ne bježe ni povjesničari koji su istraživali upravo komunističke zločine počinjene pred kraj Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest i jedan od priređivača zasad četverosveščane zbirke dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946.” smatra da od uhićenja Boljkovca u pravosudnom smislu neće biti ništa.
– Imam osjećaj da je to predstava za javnost, a povjesničari u ovakvim slučajevima moraju paziti da ne postanu psi goniči, kazao je Geiger.
Josip Jurčević, autor monografije o Bleiburgu i jugoslavenskom represivnom sistemu u neposrednom poraću, još je izravniji u svojoj procjeni političkog konteksta uhićenja.
– Ovo uhićenje je primarno politički, a ne pravosudni čin, iako postoje pravosudni elementi za uhićenje Boljkovca, smatra Jurčević. Za njega je znakovito to što se uhićenje dogodilo u predizborno vrijeme. Podsjeća da je tema Bleiburga, odnosno komunističkih zločina, aktualizirana u javnosti i primjerice uoči parlamentarnih i predsjedničkih izbora 1992. godine. Tada je na Macelju pronađen vjenčani prsten žrtve, pomoću njega je pronađena udovica žrtve, mediji su iscrpno pisali o tom slučaju i Macelju, otkopano je 1.200 kostura, a kosti su u vrećama završile na Odjelu patologije sudske medicine sljedećih 13 godina, navodi Jurčević i napominje da je ta tema prestala biti aktualna u pravosudnom smislu odmah nakon tih izbora. Zbog toga iskustva i ovo uhićenje Boljkovca za njega ima dnevno-političku konotaciju, a pravosuđe, posebno glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, za njega su problematični jer funkcioniraju po političkom diktatu, pri čemu Bajić svaki postupak može usmjeriti u skladu sa svojim vlastitim potrebama, procjenjuje Jurčević koji je potpuno siguran da DORH neće podići optužnicu protiv Boljkovca nego će nakon izbora, baš kao i u slučaju Macelja 1992. godine, sve zamrijeti.
Prigodničarska istraživanja
Zanimljiva su njihova istraživačka iskustva s Boljkovcem. Jurčević je prije 20 godina istraživao Jazovku i na njega je 1990. godine naišao kao na jednog od glavnih aktera logora Dubovac iz kojega su, kako kaže, ljudi dovođeni i na Jazovku. Tada je bilo dosta svjedoka, kako u Hrvatskoj tako i Kanadi, koji su mogli dati iskaz o tadašnjim događajima i Boljkovčevoj ulozi u njima. Sam Boljkovac je intenzivnije istraživan u kontekstu komunističkih zločina, ali u njegovom slučaju već se 20 godina nepravosudnim instrumentarijem odlučuje hoće li ga se istraživati ili neće.
Geiger u vrijeme kad je priređivao zbirku dokumenata koji se odnose na Zagreb i središnju Hrvatsku u dokumentima kroz koje je prošao nije naišao na Boljkovčevo ime, ali je nakon objave knjige imao uvid u dokument u kojem Boljkovac daje preporuku da se jednog čovjeka likvidira. Taj slučaj ne odnosi se na slučaj zbog kojega je Boljkovac uhićen, napominje Geiger.
– Priču treba vratiti na temeljni problem. Kao što se suočavamo s ustaškim zločinima iz Drugog svjetskog rata, kao što se suočavamo sa zločinima iz Domovinskog rata, treba se suočavati i sa zločinima iz komunističkog razdoblja. To nije izjednačavanje 1941. i 1945. godine kako neki govore, to su kruške i jabuke, ali zločin je i jedno i drugo, navodi Geiger i napominje da to nikako nisu bili ekscesi. O komunističkim zločinima do 1990. godine nije se moglo govoriti, potom se govorilo da nije vrijeme, a danas se o tome uglavnom govori prigodničarski, a za istraživanja je nakon 1990. godine bila potrebna politička volja, kao i za sve drugo u ovom društvu, a nje nije bilo, dijagnosticra problem Geiger.
Nasljeđe poraća
Jurčevića je, pak, svojedobno DORH angažirao da istraži arhivske dokumente koji se odnose na zločine počinjene u svibnju 1945. godine i kasnije. On je u sklopu tog projekta namjeravao istražiti grobišta, poimenično popisati žrtve, navesti počinitelje te opisati i analizirati komunistički represivni sustav.
– Na jedvite jade sam uspio srediti grobišta. DORH kao neposredni naručitelj onemogućio je taj posao, navodi Jurčević koji smatra da je u pozadini onemogućavanja tog posla bila i visoka politika, uključujući i tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića.
Dugoročno, Geiger nije optimist kad je riječ o rješavanju nasljeđa neposrednog poraća.
– Tko prati znanost zna da su neke stvari u historiografijama Hrvatske, Srbije, Slovenije i Austrije odavno riješene, pa tako i okvirni broj stradalih kako od okupatora i njihovih suradnika, tako i okvirni broj stradalih od pripadnika Narodnooslobodilačke vojske i komunista koji iznosi, računajući i poginule u borbama i ubijene u onome što se može nazvati kompleks Bleiburg i križni put, i drugdje od 180.000 do 250.000. Društveno gledano, to bi moglo biti riješeno protekom vremena, dakle za 50 godina, zaključuje Geiger. Za Jurčevića stvari su jasne: i NDH i komunizam preteški su tereti jer je riječ o totalitarnim sustavima, neuklopivima u današnje standarde građanske demokracije, i toga se tereta treba riješiti.