IGOR MILANOVIĆ Srbija ima bolju reprezentaciju, a Hrvatska klubove

Slika korisnika mkvanja
Trener Valjeva i jedan od najboljih vaterpolista svijeta svih vremena
Trenutačni izbornici Hrvatske i Srbije, Tucak i Savić, vode svoje momčadi vrlo dobro. Tko je bolji, odlučuju samo nijanse - rekao je Milanović
Siniša KLARICA
KOLEGE IZ REPREZENTACIJE - Igor Milanović i Denis Šupe, trener šibenskog Solarisa, nekad igrač Zadra

Vaterpoliste Valjevo-Gorenja vodio je ove subote na Višnjiku  jedan od najboljih vaterpolista svijeta svih vremena, Igor Milanović. Milanović nije bio samo sportska veličina bivše države, Srbije, nego je  značajan pečat udario i na uspjehe hrvatskog vaterpola. Poglavito u zagrebačkoj Mladosti s kojom je dva puta bio prvak Europe. Za Jugoslaviju  je odigrao 349 utakmica i postigao 540 pogodaka. Osvojio je dva olimpijska zlata, dva svjetska, jedno europsko i dva na Svjetskom kupu. Igrao je  za beogradski Partizan (1975.-1989., 1995.-1996.), Mladost (1989.-1991.),  Crvenu zvezdu (1991.-1993.), Romu (1993.-1994.), Budvansku rivijeru  (1994.) i Catalunyu (1994.-1995.). U vaterpolsku Kuću slavnih ušao je 13.  svibnja 2006. Od ljeta 2008. do lipnja 2009. bio je trener beogradskog  Studenta, da bi u lipnju 2009. bio izabran za trenera Partizana. Kao trener Partizana osvojio je Euroligu 2010./11. Krajem lipnja 2014. izabran je  za trenera Pro Recca. No nakon smrti supruge Nataše, Milanović se  našao u malom klubu iz Valjeva koji nije ni postojao u vrijeme kad je Milanović bio svjetski br. 1. No, oni koji poznaju ovog vrhunskog sportaša,  bili s ove ili one strane Bajakova, kažu da je Milanović veliki čovjek. U  Srbiji je čašćen podjednako od ljevice i desnice baš zbog svojevrsnog  apolitičkog stava iako je prijatelj s bivšim predsjednikom Borisom Tadićem.

Prvi put u Zadru

Nakon igranja u najvećim svjetskim vaterpolskim klubovima, kako  se Igor Milanović našao u Valjevu.

- Moj dolazak u Valjevo je zanimljiva priča. Suradnja je počela prije 5-6  godina, dok sam bio šef struke u Partizanu. Tada je tek formirani klub  Valis 93, sadašnje Valjevo Gorenje, tražilo od Partizana stručnu pomoć.  Ubrzo je to upoznavanje prešlo u veliko prijateljstvo. Nakon sezone u  Pro Reccu kad smo osvojili Europu, a u Italiji kup i prvenstvo, došao sam  u Valjevo i iz druge lige ih uveo u prvu ligu. Moj angažman je bilo volonterski, temeljen na prijateljstvu. Valjevo je stasalo i ima želju budti čvršći  tim u regionalnoj ligi, bez imperativa za nekim naslovima i titulama. Ali  dosta čvrsti kako bi na dostojan način reprezentirali svoj grad i državu.

Kažu da ste prvi put u Zadru kao igrač ili kao trener.

- Nažalost, prvi put u životu. Kroz sportsku karijeru nisam imao prilike  posjetiti ovaj prelijepi grad. Baš sam o tome razgovarao sa svojim zadarskim kolegom Goranom Jovančevićem. Jako mi se sviđa grad i ljudi, posebice iz VK Zadra 1952. Bilo je divno izmijenjati sportska iskustva.

Vaša karijera nije bila samo vezana za uspjehe jugoslavenskog i  srpskog vaterpola. Kako gledate danas na to da ste sudjelovali i u uspjesima hrvatskog vaterpola u kapici zagrebačke Mladosti.

- U vrijeme kad sam osvajao neka olimpijska i svjetska zlata, postojala  je Jugoslavija. No i danas imam kontakte s Milivojem Bebićem, Denijem  Lušićom, Tomislavom Paškvalinom, Veselinom Đuhom, Dubravkom  Šimencom, Pericom Bukićem i mnogim drugima. Proveo sam dvije prekrasne godine u zagrebačkoj Mladosti kad smo nakon dvadeset godina  vratili titulu europskih prvaka na Savu. Čini mi se da moji klubovi Mladost i Partizan imaju po sedam naslova europskih prvak u vaterpolu. To  samo po sebi govori kakvu sam čast imao igrajući za oba kluba.

Kako vam je kao izvornom Partizanovcu bilo igrati za "ljutog" suparnika Mladost.

- Igranje za Mladost bio mi je profesionalni izazov. Uvjete koje mi je  tad ponudio Zagreb, Beograd nije mogao ispuniti. Posljedica je bila što  sam se lijepo snašao ne samo u momčadi nego i u gradu. Tome u prilog  ide i činjenica da smo dva puta za redom bili europski prvaci.

Škola Vlahe Orlića

Vaterpolo je u bivšoj državi bio toliko jak sport da su i danas reprezentacije Hrvatske, Srbije i Crne Gore u vrhu svjetskog vaterpola.

- To je istina. Trenutačno se na prvom mjestu mijenjaju Srbija i Hrvatska. Hrvati su svjetski, a mi Srbi olimpijski i europski pobjednici. Crna  Gora povremeno uleti na postolje. To je ta snaga stare jugoslavenske škole vaterpola, škole Dubrovčanina Vlahe Orlića.

Tko je sad bolji, Hrvatska ili Srbija?

- Trenutačno smo mi bolji jer smo osvojili Europsko prvenstvo. No,  bojim se da iza ove generacije Prlainovića, Pijetlovića dolazi nekakva  "rupa". Mislim da Srbija nema neku perspektivu s mladim igračima. Trenutačno izbornici Hrvatske i Srbije, Tucak i Savić, vode svoje momčadi  vrlo dobro. Tko je bolji, odlučuju samo nijanse. Srbija je trenutačno bolja, ali to su utakmice na jedan gol razlike. Odlučuje onaj tko ima inspirativniju večer. To je ista vaterpolska škola.

Kako gledate na trenutačnu situaciju u srpskom, a kako u hrvatskom vaterpolu.

- Situacija u srpskom vaterpolu je vrlo loša. Tu treba izdvojiti reprezentaciju i njene uspjehe. Igrači su dobro plaćeni jer većina igra u stranim  klubovima. No uvjeti za rad u klubovima su neriješeni. Puno koštaju  energenti za održavanje bazena. Problematiku održavanja bazena nadopunjuju problemi s novcem u klubovima. Ne postoje sredstva koja bi  vratila reprezentativce u zemlju. Na drugoj strani, Mladost i Jug su udarne "pesnice" hrvatskog vaterpola. Tu je i dosta jako Primorje. Hrvatska  ima nešto bolju situaciju vezanu za klupski vaterpolo. Jug predstavlja  konstantu i ne pada ispod razine. Mladost je imala svoju problematiku,  ali mi se čini da i za nju dolaze neka bolja vremena. Primorje ima jaku  momčad, dugu tradiciju i vrlo dobar rad u kojem vjerojatno sudjeluje i  moj prijatelj Zoran Roje. Split me malo zabrinuo. To je grad koji je uvijek  imao jedan jak klub, bio to Mornar, Jadran ili POŠK. Čini mi se da to ove  godine Jadran.

Sportaši liječe ratne rane

Nakon nedavnih traumatičnih i tragičnih ratnih događaja sportaši i umjetnici su prvi počeli surađivati. Poznato je da su u tome prednjačili i vaterpolisti. Zagrljaj dvaju trenera Tucaka i Savića pokazao je veličinu sporta. Kako vi gledate na tu prošlost.

- Koliko sam ja vidio sad, a bio samu u Vodicama i Zadru, narod u Srbiji i Hrvatskoj ima želju za komunikacijom. Da ugošćuju jedni druge i pokazuju svoje kvalitete. Napose u gastronomskoj ponudi obaju podneblja, a i domaćinstva koje ide uz to. Strašno razdoblje je iza nas. Puno krvi je poteklo baš ovdje, u okolici Zadra. To su tragedije koje je teško zaliječiti a kamoli opisivati. Sport je jedan od načina komunikacije. Tu je i kultura pa zabava. Zlobnici kažu, a ja u šali, da se uvijek najprije zbliže umjetnost i kriminal. Međutim, mislim da je sport itekako važan u komunikaciji između dva naroda.

Skandiranje uz Savu

Što pamtite iz dana kad ste igrali vaterpolo u Hrvatskoj?

- Nije tajna da sam uživao u Zagrebu i u čaru njegovih kafića i restorana. Sjećam se najljepšeg trenutka kojem su svjedočili i moji roditelji koji su tad bili na bazenu Mladosti. Igrali smo tad prvu finalnu utakmicu Kupa europskih prvaka protiv Talijana koji su poveli dva zgoditka razlike u prvo četvrtini. Za redom sam dao 2-3 gola i tad smo se mi odlijepili na dva razlike. Bilo je to nešto munjevito jer sam golove dao u svega 3-4 minute. Kad sam postigao treći gol, trener Duško Antunović me izvadio iz igre kako bi se malo odmorio. Išao sam rubom bazena do naše klupe, a 4-5 tisuća ljudi na bazenu pored Save počelo je skandirati moje ime. To me je tad dodirnulo i evo i danas se naježim kad se toga sjetim.

Nedostaje klupa reprezentacije

Vidite li se uskoro na mjestu izbornika srpske vaterpolske reprezentacije.

- Teško je o tome govoriti. U sportskoj karijeri nedostaje mi vođenje reprezentacije. Hoće li to biti srpska ili neka druga, može predstavljati veliki izazov. No u Valjevu se osjećam vrlo lijepo. Pronalazim neki duhovni mir u sportu, ali i bavljenje samim sobom. U Valjevu se vrlo dobro snalazim u postavljanju strukture u klubu i nemam stresa što je vrlo važno. Veseli me pronalaženje i primjena novih tehnika koje streme ka većoj efikasnosti u sportu. Čini mi se da se čak i malo udaljavam od vaterpola. Reprezentacija bi bila izazov, ali Dejan Savić to jako, jako dobro vodi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (2 glasova)