Pisci u Zadru napokon su ujedinjeni

Na inicijativu mladog pisca Elvisa Serdara iz sv. Filipa i Jakova, koji se povezao sa Robertom Nezirovićem iz Zadra, a nakon poticaja od strane urednika kulture u Zadarskom listu mr. Gorana Bujića, ove jeseni osnovano Književno društvo “Zapis” (ZAdarski PISci) koje bi trebalo sakupiti autore čija je priča slična njihovoj
Dobro nam je poznato da živimo u gradu tisućljetne tradicije, gradu u kojem su kroz povijest stvarali mnogi umjetnici, i gradu koji i danas nastoji biti jedan od umjetničkih središta, iako nema nijednu izdavačku kuću. Oni koji prate kulturna zbivanja, osobito ona literarna, sigurno su zapazili česta predstavljanja novoizdanih knjiga i zbirki, mahom anonimnih pisaca koji se na taj način nastoje afirmirati i predstaviti, kako svojoj okolini tako i šire. Nažalost njihova djela, neovisno o svojoj kvaliteti i komercijalnom potencijalu, najčešće nisu adekvatno vrednovana i to iz vrlo prizemnih razloga. Problem je naime u tome što je stvaratelj danas prisiljen ujedno biti i menadžer i komercijalist ne bi li uopće objavio svoj rad, a onda ga bar donekle uspio i materijalno opravdati. Koliko god to tužno zvučalo, činjenica je da za nekim formama poput poezije danas ne postoji skoro nikakav tržišni interes i da su kao takve potpuno neisplative za objavljivanje, tako da je njihovo tiskanje rezultat isključivo krajnjih napora autora.  
Možemo dakle zaključiti da izlazak neke knjige u dobrom broju slučajeva ne ovisi o vrijednosti napisanog, već više o sposobnosti pisca da skupi sredstva, pri čemu dolazimo do apsurdne situacije u kojoj o sudbini umjetničkog djela odlučuje dobra volja nekog trgovca, menadžera ili nekog drugog mediokriteta. Iz svega navedenog proizlazi da se pisac, prije nego se uopće lati tipkovnice, mora dobro snalaziti u svemu, jer ako ono što napiše ne nalazi put do čitatelja, onda je to i doslovno mrtvo slovo na papiru.
Nakon svega navedenog, bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti netko tko će osmisliti i pokrenuti neki oblik zajedničkog literarnog projekta koji bi okupljao sve one koji stvaraju i djeluju, a htjeli bi to adekvatno i prezentirati. Tako je na inicijativu mladog pisca Elvisa Serdara iz sv. Filipa i Jakova, koji se povezao sa Robertom Nezirovićem iz Zadra, a nakon poticaja od strane urednika kulture u Zadarskom listu mr. Gorana Bujića, ove jeseni osnovano Književno društvo “Zapis” (ZAdarski PISci) koje bi trebalo sakupiti autore čija je priča slična njihovoj, a u kojem, osim u daljem tekstu navedenih stalnih članova, djeluju i povremeni; Ive Baričić, Marina Vidas, Frane Herenda, Franko Sorić i drugi. Svi ovi autori relativno lako napišu svoj prvi roman, koji onda uz tešku muku tiskaju, ali bez adekvatne distribucije, prezentacije i svega ostalog neophodnog za ozbiljan rad, sve ostane nedovršeno, negdje na pola puta.
IGOR EŠKINJA
– Pisanje je sukus svega. Čovjek koji se inficira čitanjem sam je po sebi gotovo predodređen za pisanje. To ne mora biti pravilo, jer netko to može nadoknaditi maštom, ali to je najčešće kombinacija jednog i drugog. Čovjek zapaža stvari oko sebe, jer sve je realnost pa makar se radilo o piscima poput Tolkiena ili bilo kojoj drugoj vrsti. Može to biti i nešto fantastično kao kod južnoameričkih pisaca, ali čovjek zrači ono što doživi. Iz njega curi ono doživljeno i ono sanjano. On jednostavno kroz to ispoljava sebe.
Eškinja sebe opisuje kao jednog običnog strastvenog čitatelja. Izdao je roman “Balada o impali i starom leopardu”, a napisao je drame “Što će reći selo”; “Stvarna izmjena”; “Jali žensko alitiga muško”; “Na rovu” te “Školovanje filipjanskog pračovjeka”, koje su izvodile amaterske družine “Kuntrata” i “Pristan”. Stalni je sudionik i kreator filipjanskog karnevala već tridesetak godina. Piše i kratke priče, a u planu je glomazni roman koji će biti kombinacija humora i introspekcijskog putovanja u prošlost. U književnosti su mu uzori Flaubert, Dostojevski, Bulgakov, Musil, a u ostalom, prije svega, pokojni don Branko Sbutega i njegova dobrota.
O “Zapisu” misli sljedeće:
– Udruga je tek započela svoj zamah koji će u budućnosti zasigurno rezultirati time da Zadar i njegovi pisci iznjedre jednog ili više autora koji će postati ime i šire od naše županije. Jednostavno, nadam se da će i Zadar dobiti nekoliko značajnijih imena, kao što ih imaju npr. Split ili Vinkovci, naravno bez potcjenjivanja već postojećih pisaca.”
VALENTINA MLAĐEN
Valentina Mlađen, rođena je u Novoj Gradiški 1988. Srednju školu završava u Zagrebu. Nakon što se nije pronašla u završenoj struci i osjećajući snažan poziv prema pisanju, odlazi na studij u Zadar gdje već treću godinu studira hrvatski jezik i književnost te honorarno radi kao novinarka Zadarskoga lista. Ljubav prema književnosti ispoljava još od osnovnoškolskih dana kada je provodila slobodno vrijeme čitajući i pišući pjesme. U četvrtom razredu srednje škole objavljuje svoju prvu, i za sada jedinu zbirku poezije “Štit od stiha”. Svoje životne smjernice pronalazi u ljudima koji je okružuju svjesna da je njihovo sudjelovanje u njenom životu najveća inspiracija za pisanje. Učitelje i uzore u književnosti Valentina je pronašla u klasicima gotovo svih epoha, a posebno je fascinirana Marquezom. Ipak svoj stil pokušava izgraditi tako da on bude jedinstven, samo se oslanjajući na djela najvećih svjetskih pisaca.
Iako je izdala zbirku pjesama željela bi se okušati i u prozi, prvo s kraćim pričama, a potom se usredotočiti na pisanje romana. Primaran cilj joj je prije svega uspješno završiti fakultet. U rad Zapisa uključila se potaknuta idejom da se u Zadru, ali i u Hrvatskoj pisci lakše afirmiraju, da im se olakša izdavanje te da konačno u svojoj zemlji dobiju zaslužene privilegije koje strana literatura na našim prostorima uživa već dugo vremena.
Najznačajnije vrline koje ova mlada spisateljica posjeduje su upornost i želja za uspjehom, iako je muče svi problemi mladih i nezrelih pisaca koji se pokušavaju pronaći u moru stilova i ideja te lutanje između njih.
ROBERT NEZIROVIĆ
Robert Nezirović rođen je 1964. u Zadru, gdje je završio osnovnu i srednju školu, kao i studij Slavistike na filozofskom fakultetu. Od 1989. godine radi u bolničkoj biblioteci, gdje 1995. postaje voditelj, a 2004. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pri katedri za informacijske znanosti, diplomira na Studiju bibliotekarstva. Mjesec dana prije diplome konačno mu se, nakon deset godina pisanja, oplođuje trud, te mu u zagrebačkom književnom časopisu “Quorum” biva objavljena priča “Marsovac”. Uz 1999. kad se oženio, 2009. godinu za sad drži najplodonosnijom. Ove je godine, naime, u izdanju Gradske knjižnice Zadar, a uz novčanu pomoć Grada Zadra i Županije zadarske, objavio roman “Leptiri vole svjetlo”, a samo koji mjesec kasnije s Elvisom Serdarom osnovao književno društvo “Zapis”.
Ni u životu ni u književnosti nema posebnih uzora. Kaže samo da ga je na studiju svojom osebujnošću i intrigantnim stilom osvojio slovenski književnik Vitomil Zupan, kasnije ga stilom osvaja Raymond Carver, a još uvijek najkolosalnijim djelom koje je pročitao drži Selimovićev roman “Derviš i smrt”, kojega čita iznova gotovo svake godine. Trenutno se muči sa sinopsisom za novi roman, a iz prikrajka vreba šansu za izdavanje zbirke pripovjedaka kojih za takvo što ima dovoljno.
Od rada K.D. “Zapis” očekuje puno, prije svega upliv što više kvalitetnih članova, buđenje interesa u gradu za književne večeri (“što će ići polako”, kaže on), objavljivanje zajedničke zbirke pripovjedaka, te naposlijetku i osnivanje izdavačke kuće u Zadru.
MARIO PADELIN
Mario Padelin Spineda de Cattaneis (ime proširuje i krati ovisno o raspoloženju) (1965.), kreativni je egzibicionist. Škola koju je završio i posao koji radi nemaju dodirnih točaka s njegovim stvaranjem i drži ih strogo odjeljene. Radio je kao radijski urednik i voditelj, glazbenik, skladatelj i tekstopisac, fotograf, te kao soboslikar, čistač krovnih oluka i kopač jedne crne jame. Svirao je u grupi “Zločesti reaktor” koja je 1993. uvrštena u “Hrvatsku enciklopediju pop i rock muzike”, a s kojom je u vlastitoj nakladi snimio album “Osmijeh za dva lica”. Pisao je songove za kazalište, jedan je od osnivača “Zadar-festa”, i kao kompozitor i tekstopisac, član Hrvatskog društva skladatelja. Početkom stoljeća, zbog poslovnih obaveza privremeno se povlači iz javnosti, osim što 2004. u Hrvatskoj kazališnoj kući realizira kantautorski koncert, gdje izvodi svoje akustične pjesme.
Godinu poslije počinje pisati tv-kolumnu u “Zadarskom listu”, u kojem objavljuje još i putopise, te društvene i glazbene kritike, popraćene tematskim fotografijama (sudionik je “Salona” Galerije umjetnina 2002.). U “Zapisu” predstavlja svoje satirične tekstove i r&r poeziju, nakon koje se ponekad hvata i gitare. Najveći mu je književni uzor Hašekov “Švejk”. Mario Padelin, osim u sklopu svog novinskog rada, nikada nije tiskao ni jedno svoje literarno djelo, niti ih je javno predstavljao. Planovi mu se kreću u okvirima humanitarnog rada i želje za zdravim životom i stvaranjem. On ne razlikuje slova č i č.
IVA PEJKOVIĆ
Iva Pejković rođena je 1984. u Zadru, gdje 2009. diplomira na Odjelu za izobrazbu učitelja razredne nastave. Prve su joj igračke bile olovke i bojice kojima uništava papir ilustracijama i kratkim pričama, koje najčešće koristi kao scenarije za strip. Kvari vid noćnim čitanjem Agathe Christie, a ’98. predstavlja Zadarsku županiju na Lidranu. U gimnaziji je zanesena filozofijom, mitologijom, Timom Burtonom i okultnim simbolima. Nakon susreta s djelima Poea, Kafke i Camusa intenzivnije se zanima za književnost pišući tzv. “Svaštare”, bilježnice s bizarnim stihovima, crtežima i člancima. Osim krimi-stripova, na Narodnom trgu 2005. realizira “Marš Bogova”, modnu reviju inspiriranu staroslavenskom mitologijom.
Piše blog “Mačka u martama”, s temama iz kulture, umjetnosti i popularne psihologije. Udruga “Katapult”, iz Rijeke, joj 2007. objavljuje roman “Mačka u čizmama”, parodiju chic-lit žanra u kojem duhovito kritizira društvene fenomene, popularnu kulturu i stereotipe. Poslije toga, 2008. gostuje na Riječkim ljetnim noćima, u programu “Pisci pod zvijezdama”, gdje čita ulomke iz “Mačke”, kao i dijalektalne tekstove. Priče objavljuje i u časopisu “Slijepi putnik”.
“Mačka u martama” seli na blogosferu Večernjaka (http://blog.vecernji.hr/iva), kao blog posvećen književnim zbivanjima, uz poneku recenziju i kratku priču. Iste godine postaje kolumnistica eZadra, gdje piše članke i prati kulturna, najčešće književna događanja, što je motivira na pisanje aktualnog romana, posvećenog čaroliji pripovijedanja. Kao voditelj Kluba čitatelja za mlade “Zadar čita” Gradske knjižnice, spaja dvije ljubavi – književnost i rad s mladima.
Idejom Zapisa Iva je oduševljena jer smatra da je upravo to ono što je nedostajalo na zadarskoj kulturno-umjetničkoj sceni. Uskoro kreće i na mini-turneju s “Katapultom”, a svoj će rad predstavit u Karlovcu, Križevcima, Labinu i Zadru.
ELVIS SERDAR
Elvis Serdar je 37-godišnjak koji se bavi čarobnjaštvom (na sve načine pokušava preživjeti od 1. do 1.). Školuje se za financijskog savjetnika, od rodula i pinela pokušava živjeti, dok kao dodatno rasterećenje mozga ima kolumnu na Portalu Biograd koja se zove “Blago onom ko nas nema”. Izdao je roman “Dvoje Protiv Gazde”. Uz to što je zakoniti suprug svojoj ženi Ani i otac Roka i Lovre, sve ostalo je manje važno. Oduševljavaju ga ljudi brze pameti i britkog jezika, ali u životnom kao i na književnom polju nema uzora, jer je uvjerenja da oni, ako se povodi za njima, pojedinca mogu samo ograničiti.
Pisanje doživljava kao hobi i pisat će dok god bude u tome uživao. Kratkoročni mu je cilj naći nakladnika koji je spreman objaviti novi roman radnog naslova Noli Me Tangere (Ne Dodiruj Me), a od Zapisa očekuje da postane književna grupa vrijedna pažnje koja će dati bar jednog kvalitetnog pisca, jer potencijal za to postoji.
– Minimalno očekujem da nas država prihvati kao vrsne umjetnike i da nam da državne stanove, mirovine i da se po nama zovu škole, ulice, trajekti i slično. Ovo zadnje ne shvaćajte ozbiljno, ali ne bi bilo loše da se dogodi, bar ono sa stanovima. Elvis je uporan, neozbiljan, vječito živčan, ovisan o mesu… I sve ostalo što je karakteristično za jednog blizanca.
NIKOLA TURČINOV
Nikola Turčinov dolazi sa otoka Murtera. U Zadru pohađa gimnaziju, a završava i studij povijesti i engleskog jezika. Zadnjih je godina i politički aktivan kao vijećnik SDP-a u skupštini zadarske županije. Već tri godine radi na najčitanijem regionalnom internet portalu eZadar kao novinar i kolumnist, gdje je otkrio da zna napisati nekoliko smislenih i povezanih rečenica. Upravo iz tog razloga, gotovo sve njegovo stvaralaštvo je u obliku kratkih priča nastalih za potrebe kolumni. Inspiracija za pisanje mu je uglavnom rok za predaju teksta, odnosno ljutiti pozivi koje u rana jutra stižu iz redakcije.
Književnih uzora Nikola ima dosta jer mu se cijeli život na noćnom ormariću nalazi knjiga. Najdraži žanr mu je satira, odnosno autori poput Efraima Kishona, Clivea Jamesa i Ante Tomića, koji od naizgled obične situacije poput obiteljskog ručka mogu napraviti vrhunsku parodiju kojoj će se čitatelj na glas smijati, a potiho sramiti, budući da će se u njoj prepoznati. Cijeni i Bukowskog no misli da se nije politički mudro identificirati s njime.
– Ne smatram se nekim piscem, ali računam da će me njihovo društvo potaknuti da i sam stremim ozbiljnijem pisanju. Zadar kao grad kojem je dovoljno prošetati kroz staru jezgru i prijeći rukom preko nekog kamena na Forumu da bi se dobila inspiracija, zaslužuje imati svoj književni krug. Zapis vidim kao kamen mudraca koji će mrtve kapitale koje Zadar ima u svojim polu anonimnim piscima pokušati pretvoriti u novo zlato i srebro.

 MJESEČNA ČITANJA PRED SVE BROJNIJOM PUBLIKOM

Što je sve potrebno i koji je sistem i cilj rada ove udruge saznali smo u kratkom razgovoru od pokretača “ZaPisa” Elvisa Serdara.
Kako ste došli na zamisao o pokretanju društva?
– Ja sam uvjetno rečeno imao sreću, jer sam za svoj roman prvijenac pronašao nakladnika kojem se to svidjelo i koji je smatrao da je vrijedan objavljivanja. Međutim, u tom razdoblju, od kada sam napisao roman pa do njegove objave, prošlo je skoro dvije godine i ja sam za to vrijeme, dok sam ga predstavio čitateljima, skoro požderao vlastitu jetru. Prateći hrvatsku književnu scenu primijetio sam da sve dolazi ili iz Zagreba ili Splita. Stekao sam dojam da je ostatak Hrvatske gotovo nepismen. U razgovoru s Goranom Bujićem, prilikom objavljivanja mog romana, iznio sam ideju da bi se zadarski pisci trebali skupiti u nekakvu grupu, na što mi je Bujić dao nekoliko telefonskih brojeva i tako je krenulo. Redom su se javljali Nezirović, Vidas, Eškinja i ostali, i svima se ideja svidjela. Spremno su prihvatili suradnju da bi danas, svega tri mjeseca kasnije, imali grupu koja broji desetak članova. Svi su oni svoja djela bili prisiljeni objaviti u vlastitoj nakladi i tek onda sam vidio da nije meni po tom pitanju najgore na svijetu, jer su se kolege gotovo uništile da bi vidjele ukoričen plod svoga rada. 
Tko je od autora bio s Vama od samog početka?
– Iznenadio sam se s kolikim je oduševljenjem prihvaćena ideja o književnoj grupi. Svi su se ponudili da pomognu koliko mogu i koliko im to dopušta vrijeme, no posebno moram spomenuti kolegu po pisanju, Nezirovića koji je od početka bio najagilniji i sad daje više truda od mene. 
Koji je sistem rada Vašeg društva?
– Za sada se jednom mjesečno okupljamo u prostoru Tisak Media centra na katu tržnice, gdje znatiželjnoj publici čitamo svoja djela. To su jednosatna druženja koja uglavnom prolaze u vedrome duhu i od kuda publika odlazi zadovoljna. Nismo sami sebi svrha, a dokaz je to što nas svaki put sluša sve veći broj posjetitelja. 
Kakvi su planovi društva?
– Htjeli bismo ugostiti i neke već afirmirane pisce, a želja nam je da nakon godinu dana budemo zanimljivi bar jednom nakladniku i da nas kao takve objavi, da se zajednički predstavimo kratkim pričama, pripovijetkama, esejima i ostalim formama.