Svjetlo svete Lucije ne blijedi

Lucija je jedna od najomiljenijih svetica Crkve, a posebno se njezinom blagdanu vesele djeca kada dobivaju darove ispod jastuka. Odrasli se također znaju darivati na svetičin blagdan. Tako sveta Lucija potiče na darežljivost, velikodušnost i nesebičnost te na djelotvorni odgovor na potrebe ljudi oko nas

U utorak 13. prosinca slavi se blagdan Svete Lucije, djevice i mučenice, zaštitnice slijepaca i očnih bolesnika. Ime Lucija znači svijetla, dolazi od latinske riječi “lux” (lucis), što znači svjetlo, sjaj, jasnoća, kao i oko, život. Lucija se stoga prevodi i sa Svjetlana, Jasna, Klara. Lucija se štuje i kao zaštitnica seljaka, kočijaša, poljodjelaca, slijepaca, tkalaca, krojača, staklara, pisara, nožara, sedlara, tapetara, vratara, pazikuća, sluškinja, torbara, kao i obraćenih i raskajanih bludnica, a najčešće se prikazuje s brazgotinom od mača na vratu, sa dva oka na pladnju ili sa zapaljenom uljanicom u ruci i palminom grančicom kao simbolom mučeništva. Utječe joj se i kod bolesti grla, infekcija, krvarenja i dizenterije, a zaštitnica je bilježnika, odvjetnika, pisara i pisaca, te bolesne djece i slijepaca.
 Tradicija darivanja
Počeci blagdana Sv. Lucije, prema izvorima, spominju se još od 400. godine. Sveta Lucija rodom je iz Sirakuze na Siciliji, živjela je u IV. stoljeću za vrijeme Dioklecijanovog progona kršćana. Poznate su i “Lucijine katakombe” u Sirakuzi na Siciliji, gdje je sagrađena i bazilika svetici u čast. Lucija je jedna od najomiljenijih svetica Crkve, a posebno se njezinom blagdanu vesele djeca kada dobivaju darove ispod jastuka. Odrasli se također znaju darivati na svetičin blagdan. Tako sveta Lucija potiče na darežljivost, velikodušnost i nesebičnost te na djelotvorni odgovor na potrebe ljudi oko nas. Tradicija darivanja na blagdan Svete Lucije starog je podrijetla, započeta u Italiji, odakle je svetica rodom. Ime svete Lucije uvršteno je i u Rimski misni kanon i Litanije Svih svetih, a za svetičin blagdan povezivali su se mnogi običaji i svečanosti. Kao, na primjer, seoski običaj kada djeca obično na Badnjak obilaze kuće recitirajući dobre želje za iduću godinu. Pri tome se nagrađuju darom.
Na Lucijin dan nose se i simboli svjetla. U današnje vrijeme na blagdan Sv. Lucije sije se pšenica, koja na Božić ukrašava kuće vjernika te se stavlja na stol ili pod božićno drvce u sklopu jaslica, što sve skupa podsjeća na Kristovo rođenje u Betlehemu, uprisutnjujući betlehemski ugođaj. Pšenica se može ukrasiti ukrasnom vrpcom, a u sredinu se stavlja svijeća. Ponegdje se uz Lucijin blagdan povezuje obilazak kuće i njezina okoliša uz molitvu, blagoslov prostorija i kađenje tamjanom protiv zloduha, zla i nesreća. Lucija naviješta svjetlo Kristova rođenja, a posebno se štuje u Veneciji gdje su svetičine relikvije i crkva njoj u čast, u Hrvatskoj se naročito se slavi u Dubrovniku, gdje joj je posvećen oltar u crkvi svetog Vlaha. Štovanje sv. Lucije u Hrvatskoj potječe iz Italije, a naročito se ukorijenilo za vrijeme višestoljetne mletačke vlasti na našim prostorima.
Štovanje svetice u Dalmaciji
 U Dalmaciji je posebno raširen spomen na svetu Luciju te se njezino ime vrlo često izabire, također i u Zadru.      
Sveta Lucija (oko 286. – 304.) podrijetlom je iz Sirakuze. Prema predaji, bez oca je ostala sa pet godina te je Lucija primila kršćanski odgoj od majke. Predaja o svetoj Luciji kaže kako je bila izuzetno lijepa, a najljepše su joj bile oči. Mnogi su poganski mladići htjeli Luciju za zaručnicu, a tako i bogati mladić Afronije. Nakon što je zaprosio Luciju, ona mu je odgovorila da je Krist njezin zaručnik. Istovremeno, Lucijina majka Eutihija bolovala je od teške i neizlječive bolesti krvarenja, koju je imala više od 40 godina. Lucija i njezina majka su otišle na hodočašće na grob sv. Agate u Kataniju 5. veljače 301. godine. Sv. Agata je Luciji prorekla majčino zdravlje, kao i svetičino mučeništvo. Afronije ju je nakon toga prijavio vlastima da je kršćanka te je otišao prokonzulu Paskaziju, poglavaru i sucu u Sirakuzi. Na pitanje: “Jesi li ti kršćanka?” Lucija je odgovorila: “Jesam, prava kršćanka!” Nakon toga Paskazije je bezuspješno pokušao nagovoriti Luciju da se odrekne Krista i kršćanske vjere. Potom su je službenici Paskazija pokušali odvesti u kuću bludnica, ali nisu uspjeli. Na sučeve prijetnje Lucija je odgovorila da “na silu oduzeta čistoća nije grijeh nego dvostruko mučeništvo”.
Prokonzul ju je zatim dao svezati za kameni stup misleći je spaliti, ali se vatra odmicala od njezinog tijela. Na kraju je probodena mačem te joj je odsječena glava 13. prosinca 304. godine. Neraspadnuto tijelo svete Lucije se najprije čuvalo u katakombama u Sirakuzi, odakle je naredbom bizantskog cara preneseno u Carigrad 1038. godine, a zatim u Veneciju 1204. godine za Četvrte križarske vojne.