Srhoj Grguroviću: Ljubav kao pokretač zadarske politike

O Draženu Grguroviću donedavnom zadarskom dogradonačelniku, moram priznati nisam nikada razmišljao kao osobi s kojom bih se dopisivao putem medija, jer i ne znam o čemu bi čovjek bilo koje struke imao s njime razmijeniti bilo koju informaciju ili mišljenje. Sve što se o njemu zna su nekakve tuče zbog krađe patenta i sudski procesi, i naravno, kao kruna svega, unosno unovčavanje nezavisne liste prelaskom HDZ-u. Tipična zadarska priča puna političke truleži, iznevjerenih birača, lukrativnih političkih uhljebljenja, i naravno beskrajne ljubavi za Zadar i okolicu kojom nas, u nedostatku drugih osobina, političari toga tipa zaskaču, jer ne volimo toliko grad koliko ga oni vole. Ljubav kao glavni pokretač zadarske politike, rekli bismo.
Postoji i jedan drugi Zadar
I tako sam, eto, i ja postao predmetom Grgurovićeve reakcije da ne volim grad u kojega je on bezgranično zaljubljen, jer ne volim njegove instalacije, kipove, arhitekte, umjetnike, sunca i orgulje, a vjerojatno ni političare Grgurovićeva kova. Što da radim, doista ne volim taj Zadar, kao što, valjda, ni taj Zadar ne voli mene. Taj i takav Zadar predmetom je mojeg tridesetsedmogodišnjeg kritičkog pisanja, proučavanja i aktivnog sudjelovanja u njegovim kontroverzama. A to što iz njega nisam otišao, kako mi Grgurović savjetuje, je samo u jednoj ali najvažnijoj stvari – da postoji i jedan drugi, recimo po dubrovački „nazbilj” Zadar u koji se ne uklapaju ni Grgurović ni njemu slični i zbog kojega vrijedi živjeti u njemu, makar i u susjedstvu njegova „nahvao” elementa.
Besmislica o tome tko je pravi Zadranin a tko samo doseljenik, naslušao sam se i u polemici s Ratkom Petrićem oko njegovih kipova. Nazvavši me dotepencem, što bi se otprilike moglo prevesti kao osoba koja je doskitala u grad, istu je stvar i prilikom suđenja na zadarskom sudu ponovio i Petrićev odvjetnik Šalina, kada je ustvrdio da se ne moram čuditi što je toliko Petrićevih kipova u Zadru jer je on rođeni Zadrani, a ja sam ipak samo doselio u Zadar. Dražen Grgurović ima istu tu privilegiju da je rođen u Zadru iz čega crpi svoju prednost predamnom koji sam tu tek nešto manje od četrdeset godina.
Teorije krvi i tla
Čini se, eto, da su teorije „krvi i tla” i zadarska stvarnost, baš kao što su u zadarskoj „kristalnoj noći” 1991. godine i rušenju srpskih kuća tijekom rata, odvođenju zadarskih Srba na prvu liniju bojišnice od strane Grgurovićeva stranačkog sudruga, pokazale svoje neumiveno lice kojega ne oplakuje voda s Morskih orgulja niti grije Sunce iz fotonaponskih čelija. I to je Zadar, zar ne?, baš kao što postoji i onaj drugi kojemu Petrić-Grgurovićeve teorije „krvi i tla” nisu bliske, bili oni tu rođeni ili negdje drugdje. Tvrdnjom da ja govorim o Zadru kao „primitivnom gradu bez mentaliteta”, Grgurević očito smatra da primitivizam i nedostatak mentaliteta idu ruku pod ruku. Prvo nigdje nisam rekao da je Zadar primitivan, jer mi ta vrsta uopćavanja nije bliska. Ne postoje primitivni i neprimitivni gradovi, nego ovakvi ili onakvi pojedinci ili skupine u njemu. Nedostatak mentaliteta sam pojasnio u razgovoru s Antom Tomićem, izjavivši tada da je „Zadar uvijek bio činovnički grad i u njega se dolazilo privremeno i po kazni. U Beču se nekada znalo, ako je netko nešto zeznuo, poslali bi ga ili u Galiciju ili u Dalmaciju. Nekakve su nevoljnike, kuferaše, naseljavali u najamne činovničke stanove u ružne kamene kuće na rivi, gdje su oni pri petrolejskom svjetlu uvečer pisali molbe za premještaj. Bio je to uplašen i pokoran svijet. Ništa buntovno, divlje, subverzivno nije bilo u njima. I zbog toga Zadar nikada nije imao boeme ni čuvene redikule, tu je živjela samo šutljiva, bezlična većina.” Sličan je komentar o zadarskom nepostojećem mentaliteta (u usporedbi s nekim drugim gradovima gdje je taj mentalitet, kao u Splitu, čak i prenaglašen, dotle da se i gradonačelnici biraju iz redova „oriđinala”) na javnom predavanju iznio i dr. Antun Travirka, proučavatelj 19. i 20. stoljeća.
Nije struka zaustavila spomenik u Jazinama
Otkrivajući javnosti „skrivene razloge” zbog čega mi se neke intervencije u javnom prostoru ne dopadaju, Grgurović smatra da je to zbog toga jer nisam pozvan u komisije i žirije koji o njima odlučuju. Poznata je stvar da inače ne sudjelujem ni u kakvim komisijama koje nisu vezane isključivo za struku. Da me je netko pozvao da sudjelujem u, primjerice, žiriju za spomenik u Jazinama, i tako se ne bih se odazvao iz principijelnog razloga: naime u tom žiriju su sjedili stručnjaci za srednji vijek, barok, jedan arhitekt, konzervator, kipar, predstavnik grada, branitelj, i u tako komponiranom žiriju ne bih htio ostati u manjini. Ali sam zato, približno u isto vrijeme, sjedio u jednom drugom žiriju, kao njegov predsjedavajući, onom Trijenala hrvatskog kiparstva u zagrebačkoj Gliptoteci, gdje nije bilo ni branitelja ni medijevalista, ni političara, jer im u takvim žirijima i nije mjesto (eventualno u organizacijskom počasnom odboru).
Kada danas Grgurović žali što u Jazinama nije zaživio spomenik Branka Silađina, taj čelični stup „bez svojstava”, onda opaske šalje na krivu adresu. Upravo je njegov gradonačelnik Zvonimir Vrančić poništio natječaj uz obrazloženje da se u Zadru neće podizati spomenik protiv kojega su ustali građani. Naravno, ovdje napominjem da su moji razlozi protiv spomenika razlozi struke, a razlozi zadarskih branitelja i Crkve, sasvim neki drugi razlozi, s kojima se također ne slažem.
A da malo pročitate nešto?
Uplićući u polemiku kolegicu dr. Antoniju Mlikotu koja je na simpoziju u Klanjcu i kasnije u Annalima Galerije Augustinčić, iznijela svoje razloge zašto su Morske orgulje i Pozdrav Suncu insuficijente instalacije, a pritom nisu niti jedinstvene niti lokacijski dobro smještene, uspoređujući ih s onima u San Sebastinau, San Franciscu i Blackpoolu, Grgurović bi barem mogao pročitati njezin tekst da zna o čemu kolegica govori, a ne je nazivati „izvjesna”. Da je malo prisutniji u javnom životu grada, mogao je barem na jednom od tri njezina predavanja održana u zadnje vrijeme u Društvu zadarskih arhitekata i Arheološkom muzeju, saznati da je „izvjesna” kolegica nedavno doktorirala na za Zadar prevažnoj temi: Obnova i izgradnja povijesne jezgre Zadra nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu. O toj temi koja je iziskivala dugogodišnje istraživanje, kolegica je jedina u Zadru prikupivši ogromnu građu, dala puni uvid u tridesetgodišnje razdoblje pridizanja Zadra iz pepela Drugog svjetskog rata.
Ali što je to briga Dražena Grgurovića kada tu radnju i tako neće čitati, jer je za njega riječ samo o stanovitoj osobi koja nam „majčinski objašnjava” zadarske instalacije, o čemu, naravno, nije pročitao ni retka u spomenutom zborniku. Važno je da je Grgurović na Googleu provjerio, kako kaže, da je Zadar „postao grad s daleko najvećom kulturnom i povijesnom baštinom od svih hrvatskih gradova” što samo ne priznaju njegovi mrzitelji, te Ante Tomić i Vinko Srhoj. Ah, da nije smiješno, bilo bi tužno. A opet u napadu samokritike isti će reći da i on i Zadrani ponekad pretjeruju i nisu objektivni, ali da ih moramo shvatiti jer je pretjerivanje „sastavni dio ljubavi koju i ja i ogromna većina mojih sugrađana osjećamo prema našem Zadru” (D.G.). Naravno „zadarski ljubavnik” se nije sjetio i one narodne – da je ljubav slijepa.
Od homo sapiensa do dinosaura
 I na kraju efektno poentirajući, Grgurović smatra moje pisanje i ono A. Tomića, kao drski napad na grad i njega osobno (jer izvan svake je sumnje da su grad i on samo dva tijela a jedan duh), izjavjujući da „Granata ili riječ, u ovom slučaju znači isto: neprijatelj na vratima.” Glavni problem je, po Grguroviću, da se iščitati iz cijelog članka, nedostatak ljubavi na jednoj, a njezin suvišak na drugoj. Onaj koji nije zaljubljen u sve što raste u gradu, pa i u korov bilo onaj stvarni ili politički, znanstveni ili umjetnički, neprijatelj je na gradskim vratima gdje s trozupcem istine ljubavi stoji prvi gradski prijatelj Grgurović. Jest da vas isti neće s njim klepnuti po glavi, ali će vas neoborivom snagom argumenata zasnovanih na bezgraničnoj ljubavi, uvjeriti da su vam vrata za izlazak iz grada otvorena. To kaže čovjek (i moramo mu vjerovati, nema što) koji je prijatelj grada postao ne na tome što je efektnim sloganom u izborno vrijeme iskorijenio političke dinosaure, nego im se pridružio u jurskom parku zadarskog političkog beščašća, postavši jedan od onih koje ćemo pamtiti po evolucijskoj regresiji, jer je, navodno, na početku kampanje, bila riječ o vrsti homo sapiensa.