Ništa kontra čovjeku

 
U sutonu služenja vojske u Pirotu mahnito sam čitao veličanstvene knjige Hermana Hessea Narcis i Zlatousti, Stepski vuk, Sidarta. Duboko su me dirale te knjige, uzburkale dušu, a rukavce raspršenih misli, vraćale u glavno korito rijeke koja se zvala ja. Hesseova misao otvarala je moje dublje slojeve za koje sam mislio da ne postoje, ali učestalo su iz dubina mene kuljale misli koje mi nisu davale mira, remetile su moj život i zamagljivale životne izbore. Moj život nije se znao nositi s mojim ja.
Nije bilo osobe, institucije, politike, religije koji se nisu libili utuvljivati mi u glavu svoje misli i svoje ideje. Velik je raskorak vladao između mene i moga ja. Živio sam klimajući glavom svakom onom koji me je poučavao, instruirao, i mjenjao mi glavu kako bi na moja ramena nasadio svoju glavu. Nastalo je čudovište, čovjek pokušaja, ali ne ostvarenja. Tako nastane sa svakim tko bespogovorno sluša kimajući glavom i živeći u konstantnom strahu. I reče Hesse – ne.
Uglavnom, ja sam slobodna, drugačija, suverena osoba. Uz mene žive divne, drugačije, suverene osobe.
Iz toga proizlazi ovo: politika se ima baviti mojim crijevima kojih je u meni 14 metara. Država se ima baviti primjenom zakona koji ujljučuje pravo svakoga živjeti svoju suverenu drukčijost. Crkva ima osigurati slavljenje Živoga Boga, suvereno Drugog i drugačijega u čijem ga Duhu, suvereno drugačiji slave i hvale.
I to je to: svatko od nas je drugo ja, predivno, samosvojno, drugačije s temeljnim pravom biti takav.
I to je bogatstvo svijeta, Hrvatske, Zadra, Sali. Radujem se. Slobodan prihvaćajući slobodu drugoga u ljubavi kao »svezi savršenstva«.
Ah, ljepote! Ispijam ju, pijan od ganuća.