Kino će uvijek naći svoj put do gledatelja

Jasno da je VHS smanjio posjetu, ali jednaku je ulogu u opadanju broja posjetitelja odigralo i prestajanje prikazivanja B produkcije filmova i prelazak na igranje samo A produkcije. To se dogodilo također sredinom osamdesetih, mislim 1985./1986. godine. Jednostavno, pirati su prije nabavljali te filmove na VHS-u nego li mi u kinu. Pazite, mi danas imamo svjetske premijere istovremeno kad i svjetske metropole. Tih godina nije bilo tako. Filmovi bi u nas stizali s nekoliko mjeseci zakašnjenja. Tijekom ratnog razdoblja radili smo gotovo normalno. Čak smo prikazivali filmove, za ona dva, tri gledatelja, dok je bila na snazi opća opasnost
Za nešto više od mjesec dana napunit će se trideset i jedna godina otkako Zadranima ljubiteljima filma i kina filmove “pušta” Miodrag “Dragi” Šužberić. Sa Dragijem smo o poslu kinooperatera, o zadarskom kinu nekad i danas razgovarali na njegovom radnom mjestu. A i gdje bi drugdje kada kinoopreater, kako kaže Dragi, svoj nezamjetan ali vrlo bitan posao, radi 363 dana u godini.
– Rođen sam 1954. godine na otoku Sestrunju, gdje sam završio osnovnu školu. U srednju tehničku školu sam išao u Zadar, a školovan sam za posao električara. Nakon toga služio sam mornaricu JNA, a u “Kino poduzeće Zadar”, kako se zvalo, doveo me tadašnji direktor. To je bilo 1. ožujka 1978. godine. Taj prvi dan posla došao sam u kino “Pobjedu”. Tamo su mi bivši kolege Romano Matešić i Ivan Pifat ukratko objasnili posao kinooperatera, o kojem, iskreno, tada nisam znao ništa. Iako, filmove sam tada strasno volio. Neke “cake” sam zapisao na komadić papira i nakon tri ili četiri dana mogao sam početi samostalno raditi u kabini kinooperatera. Eto, tako sam počeo. Kasnije je sve krenulo svojim tokom. Tada su u Zadru bila dva kina – Pobjeda i Zadar – i u oba sam radio. Čak sam tih godina znao i na blagajni raditi. Bila su to lijepa vremena. Kino dvorane su bile ispunjene. Do pojave VHS-a bilo je pravo bogatstvo doći do karte za predstavu. Karte za večernje predstave kupovale su se ujutro. Čak su i šverceri radili. Tada su se u “Pobjedi” predstave svaki dan igrale u 16, 18 i 20 sati, a u “Zadru” u 18 i 20. Po nekakvoj slobodnoj procjeni u 80 posto slučajeva dvorana je bila do kraja ispunjena.
‘Zadar’ i ‘Pobjeda’
 “Odvrtio” sam zadnju predstavu u kino “Zadru” 1991. godine, zadnju predstavu u kino “Pobjedi” 16. travnja 2008. godine i prvu u “Callegro” centru 17. travnja 2008. godine.
Spomenuli ste dolazak VHS. Kako se s krizom koja je potresla svjetsku kinematografiju nosilo zadarsko kino? Kako ste radili kroz ratne godine?
– Jasno da je VHS smanjio posjetu, ali jednaku je ulogu u opadanju broja posjetitelja odigralo i prestajanje prikazivanja B produkcije filmova i prelazak na igranje samo A produkcije. To se dogodilo također sredinom osamdesetih, mislim 1985./1986. godine. Jednostavno, pirati su prije nabavljali te filmove na VHS-u nego li mi u kinu. Pazite, mi danas imamo svjetske premijere istovremeno kad i svjetske metropole. Tih godina nije bilo tako. Filmovi bi u nas stizali s nekoliko mjeseci zakašnjenja. Tijekom ratnog razdoblja radili smo gotovo normalno. Čak smo prikazivali filmove, za ona dva, tri gledatelja, dok je bila na snazi opća opasnost. Sklonili bismo se tek kad bi počele padati granate. Te ratne devedesete unazad su bacile mnoge kinoprikazivače kod nas. Mi smo ostali na nogama, preuredili smo kino “Pobjedu” i išli ukorak s novim tehnologijama.
Kada ste već spomenuli tehnologiju recite nam kako je ona izgledala kada ste počeli raditi ovaj posao? Kako je zadarsko kino pratilo njen vrtoglav razvoj posljednjih desetljeća?
– Oni projektori koji su u kinu “Pobjedi” radili kada sam ja postao kinooperater bili su za svoje vrijeme sasvim dobri. Takozvane “ugljene” među prvima u nas smo zamijenili “lampom”. Dolby Digital tehnologije uveli smo također među prvima u Hrvatskoj. Mislim da smo bili drugo ili treće kino koje ih je uvelo. Novce smo uvijek ulagali u poboljšanje tehnike, tako da smo davali maksimum onoga što se uopće može dobiti. Što se tiče filmske vrpce, ona je u mojim počecima lako pucala. Tome je kriv i materijal od kojeg je bila izrađena, ali i činjenica što smo tada dobivali vrpce sa 300 i više prikazivanja. Danas su filmske vrpce izrađene od pvc-a, a u zadnjih desetak godina u pravilu dobivamo novu kopiju filma.
Filmska vrpca nezamjenjiva
Mislim da je u kinoprikazivanju filmska vrpca nezamjenjiva i još dugo vremena će tako ostati. Niti jedan medij, ni DVD, ni Blu-ray, nisu došli još niti na 50% mogućnosti vrpce. Tehnika koja mi je ovdje u “Callegru” na raspolaganju u samom je svjetskom vrhu, najgornja klasa svjetske kino tehnike, rolls-royce…
Tko sastavlja program kina? Imate li vi kakav utjecaj?
– Ne, program slaže uprava “Kino Zadar filma”. Mi smo isključivo pogon i to pogon koji radi 363 dana u godini – sve dane osim badnjaka i posljednjeg u godini. Distributeri nam u najam prodaju filmove i sve što uđe u Hrvatsku mi u principu i prikažemo.
Kako doživljavate posao kinooperatera?
– Mi smo u sjeni filma i publika nas fizički često ne vidi, a niti razmišlja o nama. Mi brinemo o tome da prikazivanje filma prođe bez problema i da publika dvoranu napusti zadovoljna. Ono što je kod ovog posla bitno to je odnos koji mora biti jednak prema jednom jedinom gledatelju u kino dvorani kao i prema 201. Trebaš shvatiti da si ti tu radi publike, a ne oni radi tebe. Kao što sam već rekao, radno vrijeme je u pravilu večernje, a radi se i blagdanima i vikendima… Mladima to baš i ne odgovara, pa se teško zadržavaju. Trenutno radim sa dvojicom mlađih kolega na koje nastojim prenijeti dio svog znanja ali i radnu etiku. To su Benjamin Miholović, koji je kod mene u kino tehniku počeo dolaziti još u dok je bio u šestom razredu osnovne škole, te Šime Peroš, koji radi otkako smo preselili u novo kino.
Što je s “kidanjem” filmova? Često se u publici može čuti žamor, istina u prošlosti više nego sada, kako je dio filma otkinut ili izbačen.
– To je mit i nema veze s istinom. Takvo nešto ne postoji. Prije se vrpca morala prebacivati s jednog projektora na drugi i tu bi se gubio dijelić sekunde.
Cinestar kina
A i film sa preko 300 prikazivanja već bi bio nekoliko puta spajan radi pucanja vrpce.
Kako gledate na konkurenciju, odnosno na novootvoreni “Cinestar”?
– Jednostavno, to je konkurencija koja će odnijeti jedan dio publike. Međutim, primjećujem da nam se dobar dio publike nakon odlaska u Cinestar kino vraća. Što se tiče programa tu nema prevelike razlike i u pravilu prikazujemo iste filmove.
Koliko vi pratite filmove? Kakve volite?
– Da budem iskren, u posljednje vrijeme jako malo gledam filmove. U počecima bih pogledao svaki, s vremenom sam to gledanje “iščistio”, a danas volim pogledati europski film.
Budućnost kinematografije. Bojite li se za nju?
– Mislim da za budućnost kina nema straha. Usprkos razvoju novih tehnologija mislim da će kino uvijek naći svoj put do gledatelja. To je dokazano, jer nam se publika nakon male krize u sve većem broju vraća, a broj posjetitelja se iz godine u godinu povećava.
Izjava za kraj?
– Za kraj moram istaknuti da sam vrlo zadovoljan ovom tehnikom kojom smo opremljeni. Dobio sam ono što mi je bila želja. Imam vrlo dobre suradnike i znam da će sve raditi čak i kad nisam tu. Danas imamo tri dvorane, ali je s ovom tehnikom višestruko lakše raditi…