Sanader bi hitno trebao u Dohu

Da je Sanaderova vlast reagirala na prvu ponudu iz Katara, najvjerojatnije bi već ove zime u punom pogonu bio LNG-terminal za ukapljeni plin u Omišlju, preko kojeg bi Hrvatska dobila još jedan strateški dobavni pravac i uspostavila energetsku samostalnost
Hoće li iz najnovijeg “plinskog rata” Rusije, Ukrajine i Europske unije mala – i o uvozu plina i nafte visoko ovisna i ranjiva – Hrvatska izaći bez kompasa ili energetski samostalnija nego ikad?
Nakon što je pred HRT-gledateljstvom, predsjednik uprave Ine, Tomislav Dragičević, ocijenio da je “sviju” (dakle, i Vladu, i Inu, a ne samo najširu javnost) iznenadio Putinov potez, kojim je potpuno prekinuta isporuka ruskog plina kroz Ukrajinu, mnogima je, valjda, postalo jasno, da u najvažnijem segmentu dugoročnog razvoja – u energetici – Hrvatska pluta kao odriješeni kaić na fortuni bure. Iznenađivati se zaoštravanjem ruske igre prema Ukrajini i Europskoj uniji četvrtu zimu za redom, nakon kasne jeseni 2008. u kojoj je cijena naftnog barela (o kojoj ovisi dugoročni razvoj Rusije) smanjena gotovo za sto dolara, može bilo koji slučajni prolaznik, ali ne i prvi čovjek Ine. No, budući da je najveći pojedinačni vlasnik Ine odnedavno multinacionalni MOL, a o hrvatskoj energetskoj strategiji odlučuje Vlada, Dragičeviću je – osobito pri kraju sadašnjeg mandata – najmudrije javno glumiti slučajnog prolaznika. Budući da o svojoj plinskoj i naftnoj strategiji u Hrvatskoj mudro šuti i MOL, a Vlada tek upućuje Nacrt nove energetske strategije na javnu raspravu, na što se to Hrvatska može kratkoročno, a na što dugoročno osloniti, kako iz aktuelnog “plinskog rata” ne bi izašla bez kompasa, nego doista energetski samostalnija nego ikad?
Katarski izvozni proizvod
Tragikomično je kazati da – u sjeni puzajućeg trećeg svjetskog rata, koji se vodi za preostale energetske izvore i za novu mrežu globalnih naftovoda i plinovoda – o hrvatskoj energetskoj samostalnosti na dulji rok kao da najdublje razmišlja vlast u dalekom Kataru, koja je svoju prvu ponudu za LNG-terminal u Omišlju i izvoz svojeg plina u Europu preko Hrvatske dala predsjedniku Stjepanu Mesiću i tadašnjem ministru Radimiru Čačiću još prije gotovo šest godina.
Na tu ponudu, međutim, nije reagirala nova, Sanaderova vlada iz teško objašnjivih razloga. Zato je Katar istovrsni veliki projekt u međuvremenu ostvario s Italijom, čijim se interventnim isporukama ovih dana spašava tehnička održivost plinovodnog sustava u Hrvatskoj. Pa je, ponovno, početkom prosinca 2008. ili četiri tjedna uoči najnovijeg prekida isporuka ruskog plina Europskoj uniji i Balkanu, katarska vlast ponudila predsjedniku Republike Mesiću svoj izvozni projekt preko LNG-terminala u Omišlju, na koji ponovno nije reagirala Sanaderova vlada. No, kako je u međuvremenu vrag odnio svaku šalu, nastupio je krajnji čas da premijer Sanader – koji lakoćom odlazi na putovanja u inozemstvo kad god za domaće potrebe treba neku verbalnu potporu hrvatskoj vlasti na njezinu putu u EU – napokon dogovori svoj žurni posjet Dohi i o mogućnostima tog projekta, u kojem bi sudjelovali i Hrvatska, i Katar i EU, izvijesti i domaću i EU-javnost.
Nužna dugoročna rješenja
Pred HRT-javnošću prvi čovjek Ine, Tomislav Dragičević, potvrdio je da “kratkoročnog rješenja nema” za povećanje stabilne opskrbe prirodnim plinom, te da treba raditi na dugoročnim rješenjima, izdvojivši nastavak plinofikacije cijele zemlje (jer, sada polovini Hrvatske prirodni plin nije dostupan), te proširenje skladišnih kapaciteta, ali mudro prešutjevši ponudu iz Katara. Da je Sanaderova vlast reagirala na prvu ponudu iz Katara, najvjerojatnije bi već ove zime u punom pogonu bio LNG-terminal za ukapljeni plin u Omišlju (kapaciteta osam milijarda kubičnih metara plina godišnje ili triput više od hrvatske potrošnje), preko kojeg bi uz konzorcijsko, međunarodno ulaganje od dvije milijarde dolara, Hrvatska dobila još jedan strateški dobavni pravac, te uspostavila visoku energetsku samostalnost i prerasla u važan europski punkt za izvoz ukapljenog plina u širu regiju. Tako – umjesto da i u kriznim okolnostima bude profiter u rusko-ukrajinskim igrama – Hrvatska, na početku 2009., samo zbog prekida isporuke ruskog plina dnevno gubi više od 100 milijuna kuna, a s daljim će redukcijama gubiti i više.
Preko katarske ponude i omišaljskog LNG-terminala mogla bi se presudno ubrzati i normalizacija gospodarskih odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, koja je također zainteresirana za stabilnu, dugoročnu opskrbu ukapljenim plinom. O tome se prekjučer očitovao i član Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić, koji je podsjetio da bi se na omišaljski terminal odmah moglo nasloniti i gradnju plinovoda od Karlovca do Bihaća, te od Sarajeva do Mostara. Takav bi projekt, slože li se svi zainteresirani, mogao biti i glavni test za EU-nadzor nad Bosnom i Hercegovinom, jer bi u ime racionalne, dugoročne energetike trebale prestati trećerazredne mafijaške i seoske igre, ali i EU-jad u BiH, kako bi šira, jugoistočna Europa postala sastavni dio gospodarskog sustava Unije.

 PUSTINJSKI POLUOTOK PUNE ZAPOSLENOSTI

Katar je – jer o njegovoj je ponudi riječ – pustinjski poluotok u Perzijskom zaljevu, na kojem živi 580.000 stanovnika (Arapi su 40 posto, Indijci i Pakistanci po 18 posto, Iranci 10 posto, a 14 posto ostali). Glavni mu je grad Doha. Lani je ostvario bruto-proizvod u vrijednosti od 21 milijardu dolara. Na račun bogatih nalazišta nafte i plina ostvaruje 80 posto izvoznih prihoda, 70 posto državnog proračuna i 45 posto BDP-a. Zemlja je ne samo pune zaposlenosti, nego i zapošljavanja 30.000 stranih radnika. Prema nalazištima prirodnog plina treći je u svijetu, stvarajući pet posto svjetske proizvodnje plina.