»Nakon nesreće, život je malo teži, ali ništa manje lijep«

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika martinazd
Zadarski student Josip Milković izgubio je nogu, obje šake i vid, ali »rastura« psihologiju
Iako je nakon nesreće mladenačke snove i vojne terene morao zamijeniti s bolnicom i životom od danas do sutra, najteži dio oporavka je iza njega i »sad je sve dobro«, govori Josip. Sad će još malo doma odmoriti, skuplja literaturu za drugi semestar. Ide u Zagreb po nagradu Ponos Hrvatske, a onda opet na zadarsku rivu, s prijateljima na faks...
Na redovnom vojnom hodočašću u Lourdes

 Josip Milković, 26-godišnji zadarski student iz Vrlike, dobitnik je nagrade Ponos Hrvatske, a zaista i može biti na ponos i Vrlici i Zadru i cijeloj Hrvatskoj. Josip je prije četiri godine kao kadet Hrvatske vojske na izobrazbi za časnika prilikom vježbe na vojnom vježbalištu Cerovac kraj Karlovca teško stradao od eksplozivne naprave. Nakon teške borbe za preživljavanje - nakon što je bio u komi 52 dana, nakon amputacije jedne noge, obje šake i operacije oba uha te gubitka vida, Josipov duh izlazi još jači i on započinje novi život. Kako sam kaže, malo teži život, ali ništa manje lijep. Tri godine nakon nesreće i oporavka, Josip upisuje psihologiju na Sveučilištu u Zadru. Očistio je prvi semestar s jako dobrim ocjenama i sad je u Vrlici. Krajem mjeseca bit će mu svečano urečena nagrada Ponos Hrvatske.

Nagrada pripada ljudima oko mene

- Moja mama je meni oči i ruke, ona me svugdje prati. Dok mi ranim jutrom ne stavi aparate u oba uha i protezu na nogu, ja ne mogu ništa. Ona je ponos Hrvatske. Cijela moja obitelj koja me podržava. Moji stari prijatelji koji su me pratili tijekom oporavka i danas mi pomažu, kao i oni koje sam upoznao tijekom liječenja, oni s kojima sam dijelio dane i slične poteškoće u toplicama, moji terapeuti... Oni su ponos Hrvatske. Moje drage kolege s faksa, koji su mi snimali predavanja i čitali mi dok nisam nabavio tehnička pomagala, koji sa mnom uče... Svima njima bih posvetio ovu nagradu, bez njih ne bih mogao. Ja se samo trudim ostati pozitivan unatoč svemu te i sam biti koristan i pomoći drugima koliko mogu, govori Milković, koji pomaže već samim primjerom i svojom inspirativnom pričom. A kad danas-sutra diplomira na psihologiji, imat će za to i stručne kompetencije.
Unatoč vrlo teškim ozlijedama iz kojih se jedva živ izvukao, Josip nastoji biti maksimalno funkcionalan i što samostalniji.
- Krećem se u kolicima ili kratko hodam, ali oboje uz pratnju druge osobe. Imam protezu, ali specifično je jer je amputacija koja se morala napraviti uslijed sepse, išla do natkoljenice te nemam ni svoje koljeno pa je kretanje vrlo nezgodno. Zapravo, nema puno ljudi sličnih meni što se tiče oštećenja. I dalje pokušavamo nabaviti bolju protezu, koja neće toliko žuljati i koja će pružati bolju stabilnost i sigurnost na nogama. Još tražimo najbolja rješenja. Recimo, problem su uvijek stepenice. I prije ozlijede, u službi sam bio naviknut na trening pa tako i sad svaki dan vježbam, napravim bar stotinjak koraka. Sad tako treba vježbati cijeli život. Od svega mi je najteže pala sljepoća. Ali čovjek jednostavno mora prihvatiti svoja ograničenja kad se ovako nešto dogodi, ali isto nastojati rastezati te granice i dati svoj maksimum, govori Josip nešto što je naučio na vrlo težak način.

«Bog mi probija puteve«

- Uzmi križ i nosi ga. Put u raj nije posut ružama..., napisao je Josip na facebooku dok se oporavljao u Varaždinskim toplicama, gdje su on i njegova mama živjeli dvije godine.
- Kad me pitaju što mi daje snagu, kažem da je to moja vjera. Onaj unutarnji polet koji imam svako jutro kad se probudim i motiv da prelazim sve svakodnevne poteškoće - to je Bog. S punim pouzdanjem vjerujem da će mi probiti i nadolazeće puteve i da će sve nekako biti u redu. Zahvalan sam i zadovoljan kad i sam mogu učiniti dobro djelo. Glava i pamet mi nisu oštećeni pa, eto, mogu nekome pomoći razgovorom. Da ga saslušam. I zdrav čovjek ima svoje probleme, osobe s invaliditetom trebaju podršku i stručnu pomoć. Sretan sam ako im ikako mogu pomoći, ističe Josip.


"Moja mama je meni oči i ruke, ona me svugdje prati. Dok mi ranim jutrom ne stavi aparate u oba uha i protezu na nogu, ja ne mogu ništa. Ona je ponos Hrvatske. Cijela moja obitelj koja me podržava. Moji stari prijatelji koji su me pratili tijekom oporavka i danas mi pomažu"

Josip MILKOVIĆ

Zato je, između ostalog, izabrao studij psihologije u Zadru. Prije nesreće je uz stipendiranje MORH-a te izvršavanje vojnih obveza postao prvostupnik građevine i planovi su bili ostati u službi vojske. No, plan je jedno, a život nešto drugo, ali unatoč teškim fizičkim borbama, a i onima u samom sebi, Josip je našao način kako da i dalje bude sretan. Na fakultetu je sad, kaže, među mladim ljudima, našao je prijatelje. Razvija se, uči, psihologija ga zanima.
- Mama me vozi i bude sa mnom u Zadru, sestra je na faksu u Splitu, a vikendom i kad su stanke na faksu idemo u Vrliku, tamo su tata i brat. U Zadru nam je puno više toga dostupno, imamo više mogućnosti. Za Sveučilište u Zadru imam samo riječi hvale. Pomažu mi u svemu kako bi studiranje bilo izvedivo i što kvalitetnije. Sad bi bilo važno da pronađemo osobu koja bi mi pomogla u studiranju, nešto poput asistenta u nastavi, a za to se također Sveučilište zalaže. Mama mi je doslovno posvećena od 0-24 sata, za nju nema odmora pa bi bilo dobro da je bar u ovom dijelu netko rastereti, govori Josip.

Borba za pravdu

Osim toga, i kod kuće bi dobro došla pomoć da Josipovu majku rastereti te da njihov život bude kvalitetniji. I sam životni prostor bi bilo potrebno prilagoditi.
- Mi smo se nekako snašli i prilagodili se, ali to može sve biti puno bolje. Kad se dogodila nesreća, život nam se svima promijenio i došla je u pitanje i egzistencija. S obzirom da u zakonu do nedavno nije ni bilo pretpostavki ovakvog slučaja kao što je moj, stradavanja prilikom izobrazbe, nisam još dobio sve što mi pripada. Nažalost, u međuvremenu su još neke kolege stradale, stupio je na snagu novi zakon koji pokriva ta pitanja, ali taj zakon ne vrijedi retrogradno, tako da ispada da jedino moj slučaj ostaje izoliran od prava iz tog zakona. Borit ću se i dalje za pravdu i vjerujem da će i to doći na svoje, priča Josip.
Iako je nakon nesreće mladenačke snove i vojne terene morao zamijeniti s bolnicom i životom od danas do sutra, najteži dio oporavka je iza njega i »sad je sve dobro«, govori Josip. Sad će još malo doma odmoriti, skuplja literaturu za drugi semestar. Ide u Zagreb po nagradu, a onda opet na zadarsku rivu, s prijateljima na faks...

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno