IN MEMORIAM Vid Tudorov uvijek je bio spreman davati i biti čovjek za druge

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika isikiric
U spomen na neumornog vratara Svećeničkog doma u Zadru
Autor: 
Vid Tudorov bio je čovjek koji je svojim skromnim, a kreposno bogatim životom i dragocjenim ponašanjem, djelovanjem, ljudima oko sebe i u zajednici Crkve bio vrijedan. Skoro trideset godina bio je vratar Svećeničkog doma u Zadru. Dopratio je i ispratio mnoge svećenike, od formacije u Sjemeništu ‘Zmajević’ do njihovog svećeničkog ređenja u katedrali sv. Stošije
Ines GRBIĆ
Don Dario Tičić, župnik župe Uznesenja BDM predvodio je sprovodni obred i pokop Vida

Postoje ljudi koji postanu znakom, simbolom određenog prostora, mjesta u gradu. Tu ‘povlasticu’ nemaju mnogi. Kad bi čovjek znao čime se taj ‘status’ zaslužuje, vjerojatno bi mnogi posezali za tim - što učiniti da netko postane, i ostane, znakom, prepoznatljivošću određenoga prostora i dragih međuljudskih odnosa.
Takva ljudska ‘uzvišenost’ postiže se stavom, držanjem sasvim suprotnoga od toga: malenošću, neuznositošću, običnošću, jednostavnošću i onim što je teže: služenjem (drugome). Takav čovjek, koji je svojim skromnim, a kreposno bogatim životom i dragocjenim ponašanjem, djelovanjem, ljudima oko sebe i u zajednici Crkve bio vrijedan je Vid Tudorov. Skoro trideset godina bio je vratar Svećeničkog doma u Zadru. Dopratio je i ispratio mnoge svećenike, od formacije u Sjemeništu ‘Zmajević’ do njihovog svećeničkog ređenja u katedrali sv. Stošije.

Čovjek blage naravi

Taj čovjek blage naravi, smirenoga držanja i vedroga, spokojnoga izraza lica, preminuo je u petak 5. veljače u 77. godini života. Pokopan je u utorak, 9. veljače na Gradskom groblju u Zadru. Predstavnici svih generacija ljudi koji su ga ispratili najbolje pokazuju kakav je čovjek bio.
Vid je živio na Bilom brigu u Zadru, ali što je njemu bilo prebaciti se više puta tijekom dana autobusom do poluotoka, i u starijoj dobi. Pa i u danima kada je imao štaku za pomoć u hodanju nakon jednog zahvata, katedralu nije ostavljao u svom pohodu. Svaku nedjelju dolazio je u katedralu sv. Stošije kupiti milostinju na misi u 11 i 18 h, ljeti u 19 sati. Vid se toliko identificirao s katedralom sv. Stošije, kao majkom svih župnih crkava, da je prvostolnicu uvijek, a osobito nedjeljom, blagdanima, htio darovati svojom prisutnošću, pogledom, dodati ruku za potrebno, pomaknuti zastor, otvoriti vrata...
Nema crkve u Zadru u kojoj Vid nije bio. Gdje god je bio župni blagdan, on je skoknuo pomoći u župi, kao da je svaka crkva njegova župa. U crkvi sv. Mihovila, sv. Ivana na Relji, Srce Isusovo na Voštarnici. To mu nije bila dužnost, obveza ni zapovijed od ikoga, nego Vidova dobra volja i svojevoljno darivanje. Uvijek se davao.
Svijest o vrijednosti Vidovog služenja u ime zadarskih svećenika izrazio je don Dario Tičić, župnik župe Uznesenja BDM na zadarskoj Belafuži. Tičić je na Gradskom groblju predvodio sprovodni obred i pokop Vida, preporučivši Gospodinu njegovu plemenitu dušu.
»Vid je vjerovao da u Očevom domu ima puno stanova. Bio je u službi vratara u Svećeničkom domu, a često je bio i čuvar vrata katedrale sv. Stošije. Gospodin mu je dao milost da je bio posrednik u mnogim susretima između svećenika, kao i između svećenika i vjernika. Čuvao je vrata, ali ne samo vrata. Bio je od velike pomoći mnogim svećenicima, živima i pokojnima. Tolikima je bio na usluzi, na pomoći. Činio je sve što je trebalo, od svake pomoći. Kao što je bio kao pojava stasit, i duša mu je takva. I srce mu je bilo takvo, stasito. Radi te njegove dobrote, po kojoj ga svećenici pamte, neka mu Gospodin bude nagrada« izrazio je don Dario zahvalno poštovanje Vidu koji je i sam išao na sprovode svećenika kao dragih pratitelja za života i poštovanih pastira.

Uvijek drugima na usluzi

Vid je mnogima bio na usluzi, ali on nije imao osjećaj da se razdaje i troši. To je bila njegova osobnost.
Na sprovodu su ga molitvom ispratili i bilobriški župnik Mario Sikirić, župni vikar iz Srca Isusova na Voštarnici fra Nikica Devčić, mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, don Srećko Petrov, ekonom Zadarske nadbiskupije i nekadašnji ravnatelj Svećeničkog doma, don Mladen Kačan, don Marin Batur, don Marko Vujasin, a pjesmom ga je ispratila klapa Bibinje.
Nakon sprovoda, misu zadušnicu u katedrali sv. Stošije predvodio je don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik. Pjevao je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo. Žana Morovića, čime su željeli zahvalno ispratiti čovjeka koji ih je volio.
Vid je uvijek sjedio u prvoj klupi na desnoj strani u lađi katedrale. Ispred toga mjesta, za vrijeme mise zadušnice, sakristanka Vjeka je upalila crveni lumin za njegovu dušu. Rođen je 16. lipnja 1944. g., dan poslije blagdana sv. Vida, zbog čega i nosi ime toga ranokršćanskog sveca. U rodnim Neviđanima na Pašmanu živio je desetak godina, a u Zadru je živio cijeli život. Po zanimanju je bio trgovac. Neumoran, uvijek je radio s osmijehom, širio radost, mnoge je rado pozvao na kavu. Falit će svima koji su ga poznavali. I u toj životnoj dobi imao je više života od nekih mlađih.
Za svoj grad i u Zadru, čuvar Vid pokazao je kako u svakodnevici čuvati, njegovati geste pažnje i susretljivosti u onome što ti je služba, a svojom spremnošću davati i više od onoga što ti je povjereno - biti čovjek za druge, za dar.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.5 (2 glasova)