Treba čuti djetetovu stranu priče

Ima slučajeva da su roditelji prema djetetu prezahtjevni, da precjenjuju njegove sposobnosti ili da mu nameću svoje interese, a ne prate djetetove. Gledajući izvana, može se činiti da takvi roditelji stimuliraju svoje dijete, ali zbog prevelikog pritiska te mogućih kritika stvara se situacija da oni zapravo stvaraju zlostavljajući efekt, pojasnila je Uranija

Postati roditelj želja je gotovo svakog bračnog para. No, biti dobar roditelj i svoju ulogu prihvatiti vrlo odgovorno te ujedno svom djetetu ne projicirati vlastitu viziju kakvo bi ono zapravo trebalo biti, zahtjevan je posao za svakog roditelja. Neki se u tome dobro snalaze, dok se opet neki izgube u vlastitim odgojnim mjerama.
U sklopu programa Caritasa Zadarske nadbiskupije pri Obiteljskom savjetovalištu oformljen je projekt pod nazivom Škola za roditelje koji djeluje od 2005. godine. Program škole temelji se na percepciji potrebe za savjetodavno-terapijskom pomoći obiteljima u kojima postoji rizik ili evidentno zlostavljanje ili zanemarivanje maloljetne djece. U razgovoru s voditeljicama projekta Anom Uranijom i Tatjanom Zubčić doznali smo nešto više o Školi za roditelje.
Roditeljski stres
– Cilj škole je obogatiti ponudu psihosocijalnih usluga u području rizika u zanemarivanju i zlostavljanju djece, prevencije i očuvanja mentalnog zdravlja djece i odraslih. Također i spriječiti zlostavljanje i zanemarivanja malodobne djece od strane roditelja, ojačati roditeljske kompetencije, prevenirati emocionalne poteškoće i neprihvatljive obrasce ponašanja kod malodobne djece, kazala je psihologinja Uranija. Roditelji često čine pogreške u odgoju iz straha, neznanja, smanjene sposobnosti kontrole vlastitih emocija i ponašanja. Roditeljska uloga može biti vrlo stresna, a izvor stresa i potencijalnog zlostavljanja, zanemarivanja djetetove dobrobiti može ležati u karakteristikama roditelja, djeteta ili životnoj situaciji. Prepoznavanje izvora roditeljskog stresa i socijalna podrška mogu ublažiti roditeljski stres i prevenirati teškoće u odgoju djeteta.
– Programom psihoedukativnih radionica nastojimo pomoći roditeljima kako bismo promijenili stavove i ponašanja radi odgovornijeg i kompetentnijeg roditeljstva, kroz učenje i kroz suočavanje s vlastitim poteškoćama koje interferiraju u roditeljskoj ulozi, pojasnila je Uranija. Osobe koje dođu u školu prije svega u sebi i svom ponašanju otkrivaju sve ono što bi trebali promijeniti u odnosu prema svom djetetu. Škola ne radi na principu da se osobe koje nam se obrate okrivljuje zašto su loši roditelji, već kako mogu održati autoritet i pomoći djetetu u odrastanju. Daje im se pozitivna podrška za sve ono što je dobro u njihovu roditeljskom ponašanju, ali i u nastojanjima da promijene ono što uvide da nije baš pozitivno.
Program Škole za roditelje namijenjen je roditeljima kod kojih je identificiran snižen roditeljski kapacitet, primijećeno zlostavljanje i zanemarivanje malodobne djece ili čija djeca manifestiraju poteškoće za koje je jasno da ih roditelji neće moći sami bez stručne pomoći prevladati. Potencijalni korisnici mogu se upućivati iz Centara za socijalnu skrb, sudova, stručnih službi škola i dječjih vrtića te samoinicijativom roditelja. U grupu se ne mogu uključiti roditelji s kroničnim poremećajem osobnosti te osobe koje boluju od duševnih bolesti ili bolesti ovisnosti koje iziskuju psihijatrijsko liječenje. U pripremnom postupku svi potencijalni kandidati tijekom četiri do pet susreta prolaze intervju radi upoznavanja s programom te pojedinačnog utvrđivanja kapaciteta i motivacije za uključivanje u grupni rad.
Neprimjetno zlostavljanje
Tretmanski rad provodi se kroz 20 grupnih susreta u zatvorenim grupama veličine najviše 10 korisnika, tipa edukativno-iskustvenih radionica, gdje se u svakoj radionici obrađuje jedna tema.
– Pohađajući radionice, svaka osoba mora iznijeti barem jedan dio osobnih stvari iz obitelji i vlastite povijesti kako bi se mogli prepoznati čimbenici koji utječu na neprimjerene odgojne postupke, dodala je Uranija. Prva radionica posvećena je uzajamnom upoznavanju, upoznavanju načinom grupnog rada i utvrđivanju pravila grupnog rada, a posljednja rezimiranju i evaluaciji te prijedlozima za poboljšanje i nastavak rada u toj grupi.
– Na kraju svake radionice pitamo polaznike jesu li zadovoljni postignutim, točnije što su shvatili o sebi, gdje griješe u roditeljskoj ulozi. Ono što je zajedničko svim osobama koje nam se obrate za pomoć jest da su zbog nekog razloga izgubile sigurnost i kontrolu u svojoj roditeljskoj ulozi te pribjegavaju neprimjerenim odgojnim postupcima, pojasnila je Uranija.
Na upit što roditelja čini dobrim roditeljem, Uranija je kazala da osoba prije svega treba biti samokritična u odgoju vlastitog djeteta i znati primijetiti potrebe svog djeteta.
– Da bi roditelj bio dobar, poželjno je da bude zadovoljan sa samim sobom i sa svojim djetetom te da se odgovorno predaje roditeljskoj ulozi. Važno je da dijete voli, prihvaća, nadzire i pozitivno disciplinira, a ne da ga kažnjava. Roditelji mogu, u dobroj namjeri, učiniti veliku pogrešku ako traže da njihovo dijete bude prema njihovu planu i modelu, točnije ne prihvaćaju ga kakvo ono uistinu jest. Tako ima slučajeva da su roditelji prema djetetu prezahtjevni, da precjenjuju njegove sposobnosti ili da mu nameću svoje interese, a ne prate djetetove. Gledajući izvana, može se činiti da takvi roditelji stimuliraju svoje dijete, ali zbog prevelikog pritiska te mogućih kritika stvara se situacija da, gledajući izvana, izgleda da roditelji motiviraju svoje dijete, no zapravo oni stvaraju kod njega zlostavljajući efekt, pojasnila je Uranija. Dijete umjesto da bude uspješno, može stvoriti lošu sliku o sebi, nisko samopoštovanje i samopouzdanje.
– U odgoju djeteta izuzetno je važna dobra komunikacija u kojoj roditelj sluša svoje dijete, dopušta mu da objasni zašto nešto želi ili ne želi, da pregovara s djetetom o njegovu ponašanju i zahtjevima, dodala je Zubčić, pojašnjavajući da je poželjno pregovarati s djetetom na način da roditelji dopuste da im dijete objasni zašto nešto želi ili ne želi.
– Ako roditelj ne želi čuti djetetovu stranu priče i nije spreman na to, dijete može steći dojam da roditelj nije zainteresiran za njega i tako nastaje jaz, zaključile su sugovornice.