Dok regionalna vlast potiče razvoj marikulture, državna ga usporava

Centralna država mora prepoznati uzgoj ribe kao jedinu mogućnost koja na otocima nudi cjelogodišnje zaposlenje. Hrvatski uzgajivači ribe plaćaju najveće koncesije u cijeloj Europi. Za skupe koncesije praktično ne dobivamo ništa, samo more koje je već bilo tu. Minimum minimuma bio bi da nam osiguraju privezišta za brodove, kaže direktor Dalmara Joško Vodopija
Uzgoj bijele ribe koji je zastupljen duž čitave hrvatske obale stalno pokazuje trend rasta. Trenutačna se proizvodnja kreće oko 5.000 tona godišnje, uz trend daljnjeg porasta. Gotovo 50 posto ove proizvodnje nosi upravo Zadarska županija, a tome znatno doprinosi i tvrtka Dalmar d.o.o. registrirana u Pakoštanama.
Tvrtka Dalmar zapošljava šezdeset i pet radnika i u dva uzgajališta na Dugom otoku i kod Vrgade proizvodi od 1.300 do 1.500 tona orade i brancina. Devedeset posto proizvedene količine izvozi se na tržište zemalja Europske unije, najviše u Italiju, a zatim u Španjolsku. Direktor tvrtke Joško Vodopija, kaže da je kriza i njima otežala poslovanja, ali ipak ovaj segment marikulture nije ugrožen te ima perspektivu daljnjeg razvoja.
– Naša vizija je prerada ribe, njeno smrzavanje, filetiranje, dimljenje i ostalo. Na taj bi način našem proizvodu dodali vrijednost, učinili ga konkurentnijim i povećali cijenu za petnaest do dvadeset posto. Očekujemo da ćemo naš plan realizirati za tri godine, a za to nam je potreban novi objekt i dva milijuna eura, opisuje buduću razvojnu strategiju Dalmara Joško Vodopija.
U Dalmaru su se kao i većini drugih tvrtki koje su započele s proizvodnjom bijele ribe susreli s otporom lokalnog stanovništva koje je sa skepsom gledalo na buduća uzgajališta kao na potencijalne zagađivače okoliša. Radilo se o sukobu starog i nepoznatog koji je brzo prevladan, pogotovo kad je lokalno stanovništvo, uz to što je uvidjelo da nema opasnosti za okoliš, u uzgajalištima pronašlo i zaposlenje. Danas postavljaju pitanja zašto se ne otvaraju nova uzgajališta.
Vodopija ocjenjuje kako je Zadarska županija prepoznala značenje marikulture te je učinila sve potrebne korake za njen daljnji razvoj, posebno bijele ribe te je realno za očekivati da udio Zadarske županije u hrvatskoj proizvodnji još poraste.
– S obzirom da poznajem situaciju u Splitskoj, Dubrovačkoj i Šibenskoj županiji mogu reći da je Zadarska županija po ovom pitanju za njih Amerika. Zadarska županija je jedina priobalna županija koja je izradila studiju mora i podmorja. Uz to predviđene su nove lokacije za uzgajališta, a i cijeli pristup pokazuje kako je marikultura prepoznata kao važna gospodarska djelatnost.
Ipak, dobar pristup Zadarske županije ne prati se s najviše državne razine.
– Centralna država mora prepoznati uzgoj ribe kao jedinu mogućnost koja na otocima nudi cjelogodišnje zaposlenje. Treba voditi proaktivnu politiku i sektor uzgoja ribe dignuti na industrijsku razinu, a ne da se većina materijala mora uvoziti izvana. Hrvatski uzgajivači ribe plaćaju najveće koncesije u cijeloj Europi. U Grčkoj su, na primjer, uzgajivači bili oslobođeni koncesija u 2008. i 2009. godini. Mi također moramo plaćati varijabilni dio prihoda u okviru koncesije bez obzira na to poslujemo li s gubitkom. Za skupe koncesije praktično ne dobivamo ništa, samo more koje je već bilo tu. Minimum minimuma bio bi da nam osiguraju privezišta za brodove. Zimi je situacija još u redu, ali ljeti turistički brodovi uvijek imaju prednost nad ribarskima, kaže za kraj Vodopija.

 PREDNOSTI UZGOJENE RIBE NAD ULOVLJENOM

U Dalmaru mlađ orade i brancina kupuju najvećim dijelom od domaćih proizvođača. Da bi se uzgojila jedna orada ili brancin od 350 grama potrebno je potrošiti 2 do 2,3 kilograma hrane.
– Uzgojena riba ima prednosti na ulovljenom jer se zna što je jela. Sigurno je zdraviji brancin iz uzgoja nego onaj ulovljen u Kaštelanskom zaljevu ili zadarskoj luci. Isto tako ljudi se mogu kupati u moru gdje se uzgaja riba, ali riba se ne bi mogla uzgajati na pojedinim dijelovima u moru gdje je u Zadru dopušteno kupanje, kaže Joško Vodopija.

 U HRVATSKOJ NAJVEĆI POREZ NA RIBU

Direktor Dalmara ističe da je u Hrvatskoj najveći porez na ribu u Europi, što je i jedan razlog njene visoke cijene na tržištu krajnjih potrošača.
– Porez na ribu u Hrvatskoj iznosi 23 posto, kao na sve. Europski prosjek je deset posto. U Italiji je on deset, a u Francuskoj osam posto, kaže Joško Vodopija.