Stopostotni invalid iz Velima radi kao bagerist!

Mijenjao sam poslove kao čarape. Radio bi na crno, bez ikakvih doprinosa i osiguranja. Novac na ruke i to je to. Nikome nije smetao moj invaliditet dok je bilo posla. Čim više ga ne bi bilo poslali bi me kući. Uvijek bi me ispratili s istom pričom, da sam ja invalid i kako ću ja raditi fizički posao. Iznenada bi im zasmetalo sve ono što dok sam radio nije bilo važno. Tako je bilo dok nisam došao u Općinu Stankovci, priča stopostotni invalid Ante Perica iz Velima pokraj Stankovaca
Ante Perica iz Velima kod Stankovaca danas ima dvadeset i osam godina, radi u komunalnom poduzeću Općine Stankovci, oženjen je i ponosni otac sedmomjesečnog djeteta. Na prvi pogled izgleda kako se radi o sasvim prosječnoj osobi, ali junak ove priče pobjednik je u bespoštednoj borbi života koju bi većinu ljudi odavno bacila na koljena i natjerala ih da letargično, beskrvno gledaju na ostatak života.
Perica je stopostotni invalid od druge godine života. Kao dijete cijepio se od dječje paralize i tog kobnog trenutka oštećen je njegov živac za ravnotežu nakon čega je njegova sudbina krenula potpuno drugačijim putem nego većine njegovih vršnjaka. Unatoč invaliditetu Ante Perica je završio osnovnu školu u Stankovcima i srednju školu u Benkovcu.
U raljama trulog kapitalizma
– Najlakše se bilo predati, leći u kući i više se ne ustajati iz kreveta. Ali treba se boriti. Još od djetinjstva obilazio sam Rijeci, Zagrebu, drugim gradovima i vidio sam ljude u invalidskim kolicima, ljude kako leže prikovani za krevet i hrane se kroz slamku. Zato sam se odlučio boriti jer sam znao da postoji puno ljudi kojima je teže od mene, a koji ne odustaju, priča Ante Perica.
Ipak jedno je imati čeličnu volju za životom, a drugo je kako vas okolina percipira. I sam kaže kako je svjestan da ga ljudi gledaju drugačijim očima, ali on im to ne zamjera. Ipak to je samo kap u moru što jedan čovjek može doživjeti u bezdušnom svijetu u kojem je čovjek čovjeku vuk i u kojem svatko svakog gleda iskoristi makar i on bio stopostotni invalid. Perica se obučio za rad na bagerima kako bi zarađivao za svoj kruh samostalno, a ne tražio pomoć od drugih jer je tako odgojen od malena. Posla je bilo za njega, ali samo na crno i dok  ga je «gazda» mogao iskorištavati.
– Mijenjao sam poslove kao čarape. Radio bi na crno, bez ikakvih doprinosa i osiguranja. Novac na ruke i to je to. Nikome nije smetao moj invaliditet dok je bilo posla. Čim više ga ne bi bilo poslali bi me kući. Uvijek bi me ispratili s istom pričom, da sam ja invalid i kako ću ja raditi fizički posao. Iznenada bi im zasmetalo sve ono što dok sam radio nije bilo važno, priča Perica.
Malo dobrih ljudi
Razočaran ljudskom pokvarenošću počeo je raditi kod kuće popravljajući bagere i druge radne strojeve. Međutim to je posao od jutra do sutra koji nikad ne nosi sigurnu zaradu. Njegov san je bio, a i još uvijek ostao zaposliti se na naplatnim kućicama na autocesti koje su od njegove kuće udaljene jedanaest kilometara i gdje njegov invaliditet ne bi dolazio do izražaja te bi bez straha mogao zarađivati za svoju obitelj. Istu tu autocestu i on je radio kao bagerista.
– Prvo sam poslao molbu za posao u Ministarstvo prometa gdje su mi odgovorili kako to ne spada u njihovu nadležnost te da će proslijediti moju molbu u Hrvatske autoceste. Kao invalid trebao sam imati prednost na tom radnom mjestu. Odgovora iz HAC-a nije bilo i slao sam ponovno molbu za molbom, ali uvijek bez odgovora i ikakvog objašnjenja.
Tada prije dvije godine dolazi u Općinu Stankovci u ured načelnika Željka Baradića na razgovor da traži pomoć i tamo gdje su svi pali na ispitu Baradić i Općina su položili.
– Došao sam kod Baradića na razgovor. Iskreno nisam očekivao da ću dobiti posao. Prije načelnika svi su mi obećavali da će sve biti u redu, da se ne brinem, da će moje molbe biti uvažene, a onda ništa. Jedino je Željko rekao da će razmisliti i učiniti sve što je u njegovoj moći da mi pomogne. I pomogao je, zaposlio me u komunalnom poduzeću. Zadnje dvije godine primam redovnu plaću, plaćaju mi se svi doprinosi, imamo posao kakav drugi mogu samo sanjati i zato sve sam neizmjerno zahvalan načelniku Baradiću, kaže Ante Perica.
Gdje su odgovori?
Kad je našao posao sve u životu mu je krenulo na bolje. Uskoro se oženio i dobio dijete. Još uvijek želi da se zaposli na naplatnim kućicama. On voli svoj posao i obavlja ga savjesno i odgovorno, ali gleda realno na budućnost. Breme godina pritišće i njegove zdrave kolege, a kamoli neće njega stopostotnog invalida. U najmanju ruku zaslužio je odgovor i objašnjenje zašto mu je odbijen posao za koji se kandidirao. To bio neki civilizacijski minimum koje bi jedna državna firma kao što je HAC u socijalno osjetljivoj državi (kako se piše na papiru) trebala ispuniti. Mi drugi bi se barem kad plaćamo autocestu trebali pitati je li neka zdrava osoba dobila posao koji bi bio primjeren nekom invalidu, bez obzira zvao se on Ante Perica ili nekako drugačije.