Ima li više išta dobroga?

Napokon je završio onaj cirkus po  gradu od maškara. Dobro hajde,  klinci do prvog osnovne, koji više ne  vjeruju ni u Malog Isusa ni u Djeda  Mraza, u Rode koje donose djecu da  ni ne govorim – njima je to fora da  skupe koju kunu za gumene bonbone,  ali odrasli… Imati preko šest godina  i raditi redikula od sebe… to mi  nikad nije bilo jasno. I obavezno se  frajeri maskiraju u žene (podsvijest,  hm?), i obavezno svi moraju biti nešto  ludi, nabrijani, kao ludo se zabavljaju. Vrag im brani i običnim danima se zabavljati. No kapiši, not  andrstend, ne razumijem i gotovo.
I dopizdili su mi srednjoškolci kojima ćaća i mater ne daju za duvan,  pa se našaraju malo po faci i svaku  večer mi bjesomučno zvone na vrata  ne bi li se ograbali za koju kunu.  Kuna vamo, kuna tamo, bome sam  nakon nekoliko dana prestala otvarati vrata. Još da sam znala gdje  mogu precvikati žicu od zvona da me  ne iritira, napravila bih  i to.
A toliko su me snervale maškare, da  nisam uopće izlazila vani. Jedva čekala kad će sve to proći. Pa sam se  spasila na Čistu srijedu. Ali pitiespi  od maškara je bio toliko jak, da ni  susjedi s fritulama nisam htjela otvoriti vrata dok me nije zvala na  mobitel da kao budala zvonca na  vrata, a čuje mi se glazba iz stana.
Baš sam se natukla, toliko da mi je  jezičac na vagi alarmantno skakutao  preko dozvoljene težine. Toliko o  početku korizme i o postu. A s druge  strane kad pogledam, jedi Mare dok  možeš, kakvo nas (ne)vrijeme čeka,  tko zna do kada ćemo imati za jesti. I  zato me nikad manje ljudi nije pitalo  nego ove godine čega ću se odreći u  korizmi. Zar svi kolektivno, imamo  još čega bismo se mogli odreći?
Prosvjedi sim, prosvjedi tam. I puna  mi kapa više i plavih i crvenih. I tko je  tu koga, tko bi koga, kada i zašto. I  gdje, ofkors.  I ima li Jaca na reveru  škorpiona, eu zvjezdice ili pizdice. E  stvarno mi više puna kokot svega toga  u paketu. Ionako, kako je krenulo,  mogao bi brzo smak svita. Pa ako  itko preživi – pričat će o tome.
Potres, tsunami, plimni val… Nezaposlenost, minusi, ovrhe… nastavi  slijed. Lakše je i od križaljke i od  rebusa i sudoku.  Dobro, ima li išta  dobroga da čovjek može pročitati,  pogledati i vjerovati u svjetliju budućnost? Ne bi nas, imam filing, a  fling me  obično ne vara, spasio ni  dragi Bog, Alah, ni Buda  u paketu, a  kamoli ovi manji od njih papa, Dalaj  Lama & co. Dođe mi da vrisnem u  maniri Dražena Zečića Zeke: Imaaaa  li naaaaaaaaaaaade zaaa naaaas?
Evo opet je opizdila južina. Još me i  peemes skrpao. Ima li još kojeg vraga  a da neće na mene. Lovu, dobar  posao i frajera ne računam, to me  obilazi kao da sam kužna. A možda  bih trebala promijeniti ime… recimo  u – Nada. Jer Nada umire posljednja.  Čovjek živi dok se nada. Na kraju  jedino ostaje nada. Pun svijet je onih  koji se oslanjaju na nadu, ali čini mi  se da je i njoj dozlogrdilo što je stalno  zazivaju pa se povukla. Možda je bolje  zvati se Jaca, ili je i njoj odzvonilo?!  Hebate, više čovjek ne zna ni kako bi  se zvao, a da mu se zvijezde poklope.
Mare ([email protected])