Šalica inspirativnog razgovora uz žlicu smijeha nakon usidrenja

Zadarska je publika nakon odgledane premijere predstave »Usidrene« Elvisa Bošnjaka popila jutarnju kavicu ni više ni manje nego s divom hrvatskog glumišta, Anjom Šovagović Despot koja je utjelovila glavnu ulogu snažne žene Jakovice čija je glavna karakteristika, kako i samo ime kaže, jakost.
Kako je govorila na samom početku, usprkos desetkovanoj publici i bijelim trakama, osjetio se »klik« sa zadarskom publikom s kojom odavno ima poseban odnos.

Snažne otočke žene
Anja Šovagović Despot pričala je o nastajanju predstave »Usidrene«, prisilnim pauzama uslijed epidemioloških mjera, razgovorima koji su neizostavan dio svakog umjetničkog procesa i sličnim peripetijama koje je glumačka postava prolazila kako bi napokon stala pred vjernu publiku i pružila im oko dva sata i trideset minuta suosjećanja i uživanja.
– Znate kako se kaže, kad jednom naučiš voziti bicikl, uvijek znaš voziti bicikl, slikovito opisuje Šovagović Despot povratak na probe.
Razgovaralo se o jakim ženskim likovima koji su brojniji u odnosu na muške, što u hrvatskom kazalištu i nije pretjerano česta pojava, a zaključak je da su te žene u isto vrijeme i snažne žene i »gospe žalosne«. Šovagović Despot usporedila ih je sa stijenama i naglasila da žalost ne isključuje snagu.
Sve imaju nešto zajednično, sve proživljavaju sličnu sudbinu, istovremeno skrivaju i otkrivaju tajne od kojih su satkane.
– Ženski likovi sjećaju se onog što će se dogoditi sutra. Krasna je to rečenica koja je gotovo vizionarska budući da je tekst pisan prije pandemije. I sad nam preostaje samo iščekivanje neizvjesne budućnosti i radovanje, tumači Šovagović Despot univerzalnost izgovorenih rečenica u predstavi.

Tlapnja
Od početka do kraja provlači se lajtmotiv tlapnje.
– Ta sama riječ tlapnja, ona je kao more koje okružuje otok. Ne znam kako bih je objasnila, ali sva ta tlapnja dovodi do toga zadnjeg susreta uz to, kao da je sve vodilo samo tomu, emotivno proživljava i govori.
U skladu s uživljavanjem u lik, nameće se pitanje koje je teško jednoznačno odgovoriti – je li glumac koautor.
I vremenske (ne)prilike u skladu su s unutarnjim previranjima unutar likova, ali i s međusobnim sukobima.
Tematika lako može biti aktualizirana. Premda je život olakšan, ljudske karakteristike i složenost odnosa jednaki su bez obzira na vrijeme i mjesto.
I govorna karakterizacija ima značajnu ulogu, odnosno jezična barijera u drugome dijelu predstave kada se likovi ne razumiju, ali, kako kaže Šovagović Despot, oni se osjećaju.
Dotaknuvši se pandemije i otežanih uvjeta rada umjetnika, otplovili su u neka sretnija mora i dotaknuli se djetinjstva.
– Moje je djetinjstvo bilo krasno, odrastala sam na Gornjem Gradu, bilo je lijepo, a umjetnost se podrazumijevala, kazuje i dodaje kompleksnost rada sa članovima obitelji.
Prisjetila se kako je kao dijete teško mogla shvatiti glumu i uloge pa bi bila silno uznemirena gledajući svog oca.
– Istu sam pogrešku ponovila sa svojom djecom, našalila se simpatična glumica.

Otvorena i iskrena
Njen otac, Fabijan Šovagović, nije bio oduševljen što se odlučila za glumu, a paradoksalno je što ona svoju djecu nagovara budući da su talentirani, ali oni jednostavno ne žele.
Njena ljubavna priča je jako, jako zanimljiva. Udala se za Dragana Despota nakon četiri dana veze. Moderatorica je pitala kako je znala da je to to.
– Nisam znala, kako sam mogla znati. Upoznali smo se, bila je ta tlapnja, izvadio je prsten, ja sam rekla da hoću i to je cijela priča. Onda smo ulagali truda i truda i uspjeli smo, šaljivo i potpuno iskreno pričala je zadarskoj publici.
Obiteljske obveze i glumačke projekte također su uspješno usklađivali, priznaje da je nekad bilo teško, ali su dogovarali aktivnosti prilagođavajući se jedno drugom i posvećivali se svojoj djeci.
Natjecateljskog duha nema, ali kritiziraju jedno drugo.
– Pričamo o kazalištu, ali ne zato što to Despot hoće, ja to hoću. Uvijek više volim konstruktivnu kritiku nego usiljenu hvalu, ističe Šovagović Despot.

Potreba za glumom
Među kazališnim i filmskim ulogama ne vidi puno razlike, kako kaže, sve to dođe na isto.
Omiljena uloga joj je ova zadnja – Jakovica u predstavi Usidrene, a teško joj je izdvojiti najdražu nagradu.
– Rekao je moj kolega: nagrada nikad dosta, a to mu je bila prva nagrada. Volim i ja dobivati nagrade, kroz smijeh odgovara.
Uspoređujući kazalište nekad i sada upozorava kako i povijest i kazalište pišu pobjednici te da je sve zapravo jako diskutabilno.
Mnogobrojni posjetitelji su se uključivali zanimljivim pitanjima, od toga kako se priprema, koje su »male tajne velikih majstora« do toga što bi savjetovala mlađim kolegama.
– Ako osjećate snažnu potrebu glumiti, onda to radite. A ako osjećate snažnu potrebu, onda imate i talent, ohrabrivala je Šovagović Despot mlade koji su je gledali i slušali i upijali svaku riječ, a kao primjer potrebe za glumom navela je svoga oca za kojeg se, kako kaže, pita kako mu je to, s obzirom na okolnosti, palo uopće na pamet.
Bio je ovo jedinstveni kazališni susret pun smijeha, šala i digresija koje obogaćuju razgovor. Nakon raznih viđenja i tumačenjima predstava »Usidrene« dobiva novi, još dublji smisao.