Odiseja Apoksiomena još traje

Prošlo je deset godina od njegova vađenja iz mora, i pune tri godine da je u cijelosti restauriran, ali će se za uređenje stalnog postava morati čekati još sigurno više od godine dana. Dakle, 2010. u najboljoj varijanti, ali realnije je 2011. godina, trebala bi biti godina kada će Apoksiomen postati stalni stanovnik Malog Lošinja s adresom na Rivi lošinjskih kapetana
Ovog mjeseca, točnije 27. travnja, navršava se deset godina od kako je svjetlo dana ugledao “dar mora” brončani kip Apoksiomen, najdragocjeniji hrvatski arheološki nalaz svih vremena, koji je obogatio ne samo hrvatsku, nego i svjetsku kulturnu baštinu. Iz mora ga je izvadilo četrnaest ronilaca ekipe Ministarstva kulture, Specijalne policije, lošinjske tvrtke Submar i tehničkog osoblja, pod vodstvom Marijana Orlića, tadašnjeg načelnika Odjela za zaštitu arheološke baštine Ministarstva kulture. U akciji istraživanja lokaliteta i vađenja kipa sudjelovali su znanstvenici iz pet zemalja. Apoksiomen, brončani kip 1,92 metra visok i težak 300 kilograma, na dubini od 45 metara, zaglavljen između dvije stijene, ležao je dvije tisuće godina, u podmorju Velih Orjula, otočića jugoistočno od Lošinja. Slučajno ga je otkrio sportski ronilac i amater fotograf iz Belgije Rene Wauters, tri godine prije nego je izvađen. Nalaz je od samog početka “na noge” podigao europske eksperte za podmorsku arheologiju, a prijavljen je Ministarstvu kulture posredstvom Veleposlanstva kraljevine Belgije u RH, potkraj 1998. godine. Wauters je prije toga o nalazu izvijestio i fotografije brončanog kipa pokazao stručnjaku za podmorska arheološka istraživanja dr. Robertu Stenuitu, direktoru Groupe de Recherche Archeologique Sous-marine Post-medievale (GRASP) iz Bruxellesa. Zbog važnosti nalaza uspostavljen je kontakt s dr. Patrickom Fisherom i dr. Michaelom Fischerom iz neprofitne organizacije Oxford Maritime Ltd. iz Velike Britanije.
Remek-djelo antičke skulpture
Nakon prijave Ministarstvo kulture RH preuzelo je koordinaciju zahtjevnog projekta, od sustavnog podmorskog arheološkog istraživanja i vađenja kipa do njegovog restauriranja. Ovaj senzacionalni nalaz od samog početka pratilo je veliko znanstveno uzbuđenje, jer bilo je jasno da se radi o remek-djelu antičke skulpture i od početka je imao međunarodnu dimenziju, a u “Projektu Apoksiomen” u različitim fazama uz hrvatske, uključivali su se stručnjaci iz Belgije, Velike Britanije, Italije, Austrije, Njemačke i SAD-a.
U traženju odgovora o tajnama kipa iz antičkog vremena, u istraživanjima su se koristila sva moguća čuda najsuvremenijih tehnologija. Tako je teren, prije vađenja brončane skulpture, pretraživan vizualno, mamut sisaljkama i detektorima za metal, malog i velikog dometa. U more su postavljani odašiljači i pomoću sonarnih čitača i robotom ronilicom s kamerom, pretraženo je čak 50 tisuća metara četvornih. Istraživanje nije potvrdilo tragove brodoloma iz čega se zaključuje da statua nije potonula skupa s brodom kojim je prevožena. Jedna od pretpostavki je da se posada na tom mjestu pokušala usidriti i zaštiti od snažnih udara senjske bure. Moguće je da je kip zbog nevremena ispao s broda. Jedna od varijanti je i da je kip bačen u more kako bi se smanjio teret i tako spasio brod. Govori se i o mogućnosti da je kip poslužio kao treće sidro, jer su ondašnji brodovi imali tri sidra, a nakon što je brod zahvaćen nevremenom izgubio prva dva, možda je posada upotrijebila kip kao sidro s nadom u spas. Po dosadašnjim istraživanjima može se pretpostaviti da je kip bio teret rimskog broda, koji je plovio na sjever prema nekom od velikih gradova, primjerice Akvileji, Ravenni ili Puli, ili nekoj sredini izvan grada, poput raskošne vile na Velom Brijunu.
Dvije tisuće godina na morskom dnu
“Krevet” morskog dna, između dvije stijene, na kojem je Apoksiomen ležao dvije tisuće godina, čini se, bio je prilično udoban, jer kod vađenja kipu je nedostajao samo mali prst na lijevoj ruci. Glava je bila u izvornom obliku, ali lemljeni spoj s tijelom je bio popustio, pa je glava bila odvojena od tijela. Najveće oštećenje bilo je na stražnjoj strani desne natkoljenice. Cijeli kip bio je prekriven debelim slojem inkrustacije – naslaga, a do polovine je bio ispunjen pijeskom i morskim sedimentom. Sadržaj kipa pomogao je znanstvenicima u dataciji, a istraživanje se proširilo i na glodavce iz antičkog vremena, jer se mali miš udomio bio u nadlaktici kipa! U kipu su bili nađeni komadići drva, grančice, listovi lovora, ostaci različitih sjemenki i plodova, ostaci kukaca.
Preduvjet restauratorskih radova bila je desalinizacija. Apoksiomen se u bazenu sa slatkom vodom odsoljavao do listopada 2000., kada su krenuli konzervatorsko-restauratorski radovi. Izvođeni su u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu, a vodio ih je restaurator Giuliano Tordi, koji se proslavio restauracijom brončanih skulptura nađenih kod Riacea u Italiji, u suradnji s restauratorom Antoniom Šerbetićem, voditeljem Radionice za metal, Hrvatskog restauratorskog zavoda. Čišćenje kipa rađeno je u za to posebno konstruiranom šesterokutnom kavezu, koji je “držao” kip. Uklanjanje naslaga rađeno je isključivo mehanički, bez primjene kemijskih sredstava i trajalo je gotovo tri godine, a pritom su korištene igle, skalpeli, mikrodlijeta, ultrazvučne sonde.
Šest godina restauracije
Kako bi kip mogao stajati, u njega je ugrađena posebna potporna konstrukcija, koja teret raspoređuje na dvadesetak točaka i preuzela je težinu kipa. Ta je konstrukcija, kao i šesterokutni kavez i konstrukcija za prihvat glave, izrađena prema projektu majstora restauratora Antonia Šerbetića. Sve godine restauraciju skulpture pratio je glavni konzervator Miljenko Domijan. Zahtjevan posao trajao je šest godina, a u svoj svojoj raskoši, Apoksiomen je javnosti prvi put predstavljen na izložbi u Arheološkom muzeju u Zagrebu u svibnju 2006. godine.
Konzervatorsko-restauratorski radovi na ovom artefaktu svjetskog značenja, izvodili su se po najvišim stručnim standardima. Da je tako potvrđuje i to da je Hrvatski Apoksiomen 2007. , u konkurenciji 158 prijava iz 32 zemlje svijeta, dobio europsko priznanje – medalju Europske unije za kulturnu baštinu za drugo mjesto u kategoriji Konzerviranje-restauriranje umjetnina, a koju dodjeljuju Europska komisija i paneuropska federacija za kulturnu baštinu Europa Nostra. S druge strane, na njegovoj većoj promociji nedovoljno se radi, a osiguranje uvjeta za trajni smještaj, ide presporo. Prošlo je deset godina od njegova vađenja iz mora, i pune tri godine da je u cijelosti restauriran, ali će se za uređenje stalnog postava, morati čekati još sigurno više od godine dana. Najduže je trajalo odlučivanje gdje će biti trajno smješten, pa je Apoksiomen niz godina bio u središtu javne polemike, u koju su se uključili mnogi, od otočana, stručnjaka, političkih stranaka, zavičajnih klubova, turističkih djelatnika, institucija, ustanova, medija.
Bitka za smještaj
Potpisivane su peticije za povrat statue na Lošinj, bila je organizirana izložba “U očekivanju Apoksiomena”, osnivano Povjerenstvo za povrat. Iako se stalno govorilo kako o tome treba odlučiti struka, pitanje Apoksiomenovog trajnog “udomljenja” naveliko je dobilo političke konotacije, a o mjestu stalnog postava izjašnjavali su se od premijera Ive Sanadera, preko župana Zlatka Komadine, zadarskog gradonačelnika Živka Kolege, koji je jako bio “zagrizao” za ovu brončanu statuu, do čelnika lokalnih političkih stranaka. Lošinj je svoje pravo na Apoksiomena polagao na temeljima prakse po kojoj se artefakt trajno izlaže u mjestu nalaza, a za mjesto stalnog postava još 2002. godine bila je određena Palača Kvarner na lošinjskoj rivi. Međutim na konačnu odluku da Apoksiomen bude smješten u Malom Lošinju trebalo se čekati dugo, a konačno su je donijeli Muzejsko vijeće i Vijeće za kulturna dobra RH, u listopadu 2007. godine. Iz igre su ispali Zadar, Zagreb, Rijeka, a Lošinj je slavio. Međutim, ostaje dojam da se u određivanju gdje će se Apoksiomen biti trajno smješten potrošeno nepotrebno mnogo vremena. Tako je umjesto da se to radilo prije nekoliko godina, tek 2008. godine moglo se krenuti u izradu dokumentacije.
Idejni projekt Randić – Turato
Sada Projekt Apoksiomen kreće u novu dimenziju, a pobjednici na natječaju za idejni projekt, riječki arhitektonski dvojac, Randić – Turato, pobrinuli su se da nakon što je dvije tisuće godina ležao na dnu mora, Apoksiomen živi budućnost. Već i u ovoj idejnoj fazi očito je kako se radi o intrigantnim rješenjima, koja će na Lošinju stvoriti novu vrijednost, koja se ni s čim postojećim ne može usporediti. Scenarij idejnog rješenja vodi izložbu Apoksiomena kroz arhitektonski konstrukt unutar kojeg se materijalizira izložba kipa koji će biti smješten u kapsuli, “kući unutar kuće”, a posjetiteljima je omogućen pogled na kip iz različitih vizura i perspektiva, od žablje do ptičje, a sve začinjeno posebnom iluminacijom, bojama, mirisima, zvukovima. U funkciji muzeja i misterija Apoksiomena bit će cijela Palača Kvarner. Ovakav koncept naglašava holistički pristup u kojem Apoksiomen i muzejski sadržaj postaju sastavni dio života grada. Sadržaj na posljednjoj etaži buduće Apoksiomenove kuće koristi se kao kraj scenarija izložbenog postava i kao element društvene i kulturno-trgovačko-ugostiteljske ponude mjesta, čime se naglašava ispreplitanje sadržaja muzeja, s jedne strane, i javne namjene s druge, što omogućuje dnevno i noćno korištenje Palače Kvarner kao centralnog generatora kulture i javnih događanja grada. Otočani velike nade polažu u Apoksiomena, on bi trebao biti pokretač cjelogodišnjeg turizma. Do kraja ove ili početkom iduće godine Grad Mali Lošinj planira riješiti sve vezano za projektnu dokumentaciju, nakon čega bi trebali početi radovi. Za sada je osigurano pet milijuna kuna, procjenjuje se da će u konačnici cijeli projekt stajati između 15 i 20 milijuna kuna. Dakle, 2010. u najboljoj varijanti, ali realnije je 2011. godina, trebala bi biti godina kada će Apoksiomen postati stalni stanovnika Malog Lošinja s adresom na Rivi lošinjskih kapetana.

 IZ PRVOG STOLJEĆA PRIJE KRISTA

Povijesno umjetničku studiju Apoksiomena izradila su dva stručnjaka, akademik Nenad Cambi iz Splita i Vincenzo Saladino iz Firence. Akademik Cambi, kip datira u doba oko sredine 4. stoljeća prije Krista i zaključuje da je orjulski kip najvjerojatnije helenistička kopija iz 2. – 1. st. pr. Krista. Prof. Saladino smatra da je kip moguće datirati u doba helenizma, oko 300 godina prije Krista, a njegovo širenje putem kopija počelo je u prvom stoljeću prije Krista, kada je po njemu, najvjerojatnije izrađen naš Apoksiomen.

 ATLET

Naziv Apoksiomen dolazi od grčke riječi Apoxyomenos. Označava sportaša, atletu, koji su u staroj grčkoj vježbali i natjecali se goli. Prije natjecanja i vježbe tijela su mazali uljem. Posebnim strugaljkama (grč. stlengis, lat. strigilus), nakon natjecanja s tijela su skidali ulje, znoj, prašinu i pijesak. Posudica s uljem i strugaljka postali su simboličnim priborom atleta, a postupak struganja tijela (grč. apoxyesis) postao znameniti i omiljeni prikaz atleta u antičkoj umjetnosti i nosi naziv Apoksiomen.

 ČUDO U FIRENCI

Čini se da smo vrijednost ovog najvrjednijeg arheološkog nalaza nedovoljno valorizirali. U sklopu projekta “Hrvatski Apoksiomen”, prošle godine kip je predstavljen u tri grada. U Osijeku, Rijeci i Splitu vidjelo ga je više od 24.000 posjetitelja. Najveći interes pokazan je u Splitu, gdje je u Etnografskom muzeju Apoksiomena vidjelo više od 15.000 posjetitelja. Nasuprot tome za vrijeme prvog predstavljanja europskoj javnosti u Firenci je od 30. rujna 2006. do 31. siječnja 2007., Apoksiomena razgledalo više od 80 tisuća posjetitelja. Prihod na izložbi u Firenci iznosio je 344.624 eura, a Apoksiomen je povećao broj posjeta u palači Medici Riccardi te je samo u siječnju bilo zabilježeno povećanje posjeta od čak 425 posto i povećanje prihoda od 545 posto u odnosu na isti mjesec godinu ranije. Dakle, u Firenci koja ima nešto manje od 370.000 stanovnika, u četiri mjeseca ostvaren je višestruko veći posjet nego u osam mjeseci u tri hrvatska grada koja zajedno broje 450.000 stanovnika, a uz to u Splitu je Apoksiomen bio izložen u srcu turističke sezone.